Postovi

This section allows you to view all posts made by this member. Note that you can only see posts made in areas you currently have access to.


Topics - fanatico

Pages: [1] 2 3 ... 5
1
Nogometne legende / Alfredo di Stéfano
« on: Siječanj 19, 2014, 22:32:43 pm »
Alfredo di Stéfano Laulhé (Barracas, Buenos Aires 04.07.1926)

 

 Bivši argentinsko-španjolski nogometaš i trener te počasni predsjednik Reala.
Roditelji su mu bili talijanski doseljenici iz gradića Nicolosija u blizini Catanie. Smatra se jednim od najboljih nogometaša koji je kročio nogometnim terenima. Najviše ga se pamti po njegovim igrama za madridski Real gdje je bio važan kotačić u osvajanju 5 uzastopnih titula Kupa prvaka u razdoblju od 1956 do 1960. Jedini igrač koji je još s Realom osvojio tih pet titula bio je Francisco Gento. Di Stefano je nastupao za tri različite reprezentacije: Kolumbiju, Argentinu i Španjolsku.
Di Stefano, poznat i pod nadimkom La Saeta Rubia (Plava strijela), je bio snažan nogometaš, velike izdržljivosti i tehnički potkovan golgeter. Četvrti je najbolji strijelac Primere i drugi najbolji strijelac Reala, odmah iza velikog Raula sa 216 pogodaka u 282 nastupa. U studenom 2003. izabran je za "Zlatnog igrača Španjolske". Od mnogih bivših nogometaša opisan je kao "najpotpuniji nogometaš svih vremena".
Igračka karijera:
 Sa 17 godina počinje nastupati za River Plate, poslije prelazi u kolumbijski Milionarios. U 12 godina u Argentini i Kolumbiji osvojio je 6 trofeja.
Di Stefana je promatrao Josep Samitier, skaut Barcelone i osobni prijatelj predsjednika Milionaresa. On nagovara Di Stefana na prijelaz u Barcelonu. On doista i potpisuje za Barcelonu, ali pošto su se Milionares i River Plate sukobili oko prava na igrača taj transfer dolazi u pitanje. FIFA upućuje zamolbu Španjolskom nogmetnom savezu da to riješi. U međuvremenu Di Stefano se sastao s predsjednikom Reala, Bernabeuem, i odlučuje potpisati za Real. Međutim, predsjednici klubova Barcelone i Reala, Carreto i Bernabeu su se dogovorili da Di Stefano odigra po dvije sezone u u svakom klubu. To dovodi do negodovanja Barcelonine uprave i navijača pa je Carreto smijenjen, a sporazum je ukinut. Tako Di Stefano postaje igračem madridskog giganta.
U Real Madridu  je tijekom 1950-ih bio važan kotačić u osvajanju Europskog Kupa prvaka pet puta uzastopno. U ubojitom tandemu s Puskasom i u pozadini s Gentom bio je nezaustavljiv. U svih 5 finala Kupa prvaka postigao je po pogodak, a u potonjem hat-trick. Poslije prelazi u Espanyol gdje igra do kraja svoje karijere.
Reprezentativna karijera:
Di Stefano je igrao za tri različite reprezentacije. To su bile Kolumbija, Argentina i Španjolska. FIFA nije priznala njegovo nastupanje za Kolumbiju. S Argentinom je Di Stefano osvojio Copa Américu 1947.
Trenerska karijera:
Nakon što je "objesio kopačke o klin" posvetio se trenerskoj karijeri. Vodio je River Plate i Bocu Juniors do naslova prvaka. S Valencijom osvaja Primeru i Kup kralja te Kup pobjednika kupova. Trenirao je i Sporting Lisabon te Real od 1982. do 1984. Tada je 1983. Real doveo do finala svih pet natjecanja, ali je Real izgubio u svih pet finala.
Umirovljenje:
Danas Di Stefano živi u Španjolskoj, a dana 5. studenog 2000. imenovan je za počasnog predsjednika Reala, a Real mu je i posvetio nogometni teren na kojem danas igra RM Castilla.

Zlatna lopta: 1957, 1959
Drugi: 1956 (iza Matthewsa)

 



Igračka karijera:
1943.–1949.  River Plate   65 (49)
 1946.–1947.  Huracán (posudba)   25 (10)
1949.–1953.  Millonarios    102 (88)
 1953.–1964.  Real Madrid   282 (216)
1964.–1966.  Espanyol   47 (11)

Reprezentativna karijera:

1947.   Argentina   6 (6)
 1949.   Kolumbija   4 (0)
1957.–1961.    Španjolska   31 (23)

 Trenerska karijera:

1967.–1967.   Elche CF
 1969.–1970.   Boca Juniors
1970.–1974.   Valencia CF
 1974.–1974.   Sporting Lisbon
 1975.–1976.   Rayo Vallecano
 1976.–1977.   CD Castellón
 1979.–1980.   Valencia CF
 1981.–1982.   River Plate
 1982.–1984.   Real Madrid
1985.–1985.   Boca Juniors
 1986.–1988.   Valencia CF
 1990.–1991.      Real Madrid


 

Trofeji:

Klupski:

River Plate
Primera División Argentina:  1945, 1947
Finalist South American Club Championshipa:  1948

Millonarios
Colombian Championship:  1949, 1951, 1952, 1953
Colombian Cup:   1953
Copa Bodas de Oro del Real Madrid:  1952

Real Madrid
La Liga:  1954, 1955, 1957, 1958, 1961, 1962, 1963, 1964
Copa del Rey:  1962
Europski kup:  1956, 1957, 1958, 1959, 1960
Interkontinentalni kup: 1960
Pequeña Copa del Mundo de Clubes:  1953, 1956
Latin Cup:  1955, 1957

Reprezentativni:

Argentina
Copa América:  1947


Trenerski:

Boca Juniors
Argentinska Primera División (1):  1969
Argentinski nogometni kup (1):  1969

River Plate
Argentinska Primera División (1): 1981

 Valencia
La Liga (1):  1971
Kup pobjednika kupova (1):  1980
Segunda División (1):  1987

Real Madrid
Supercopa de España (1):  1990


Osobni:

Najbolji strijelac argentinske lige (1):  1947
Najbolji strijelac kolumbijske lige (2):  1951, 1952
Trofej Pichichi (5):  1954, 1956, 1957, 1958, 1959
Zlatna lopta (2):  1957, 1959
Najbolji strijelac Europskog kupa (2):  1958, 1962
Španjolski nogometaš godine (4):  1957, 1959, 1960, 1964
FIFA 100
Zlatni nogometaš Španjolske











 

2
Nogometne legende / Gigi Riva
« on: Siječanj 19, 2014, 19:06:42 pm »
Luigi Gigi Riva (Leggiuno. 07.11.1944)

 

Bivši talijanski nogometaš.
Jedan od najboljih igrača svoje generacije. Krasila ga je izuzetna pribranost pred golom, izvanredan šut lijevom nogom I dobra igra glavom. Odveo je Cagliari do svoje jedine titule prvaka 1969/70. Sa reprezentacijom bio prvak Europe 1968.
Karijeru je počeo 1962 godine u Legnagu. Slijedeće sezone prelazi u Cagliari i ostaje do kraja karijere. Debitirao je 13.09.1964 protiv rome. Tri puta je bio najbolji strijelac Serie A: 1966/67, 1968/69 i 1969/70.
U reprezentaciji Italije je debitirao 27.06.1965 protiv Mađarske. U 42 utakmice postigao čak 35 golova.
Odbio je prelazak u Juventus 1973. Riva je imao pravi peh sa ozljedama koje su ga spriječile da postane još slavniji nogometaš:  Slomio je lijevu nogu u drsu reprezentacije protiv Portugala tik pred Svjetsko prvenstvo 1966. Slomio je desnu nogu opet u reprezentaciji protiv Austrije nedugo nakon Svjetskog prvenstva 1970. Konačno 1976 je pukla tetiva desnog bedra od koje se nikada nije uspješno oporavio unatoč nekoliko pokušaja povratka te je 1978 morao prekinuti karijeru.
2005 godine je odlučio da se povuče odluka kluba o umirovljenju njegovog broja 11.

Zlatna lopta:  
Drugi:  1969 (iza Rivere)
Treći:  1970 (iza Müllera i Moora)


Igračka karijera:

1961–1962   Legnano   22   (5)
1962–1976   Cagliari   315   (164)

Reprezentacija:

1965–1974   Italy   42   (35)




 



 



3
Nogometne legende / Jimmy Johnstone
« on: Siječanj 19, 2014, 00:20:58 am »
James Connolly "Jimmy" Johnstone (Vievwpark, Lanarkshire, 30. 09. 1944 – 13.03.2006)

 

 Bivši škotski nogometaš.

 Johnstone je najpoznatiji po igrama uCelticu, te je izabran za njihovog najboljg igrača svih vremena  od strane kluba navijača u 2002.  Postigao je 129 golova za Celtic u 515 nastupa. Rođen je u Viewpark, Lanarkshire, kao najmlađi od petero djece. Johnstone je odrastao u obiteljskoj kući na Old Edinburgh Road, nasuprot Robertson Park, dom  Thorniewood United FC. Nakon što je uočen u dobi od 13 godina, on je odlučio potpisati za Celtic. Bio je sudionik 1967 u pobjedi Celtica protiv Intera u finalu Kupa prvaka Europe.  Umro je 2006 godine, a  2011 u spomen  Jimmy Johnstonu otkriven je kip  na mjestu njegove  bivše škoel  u neposrednoj blizini njegove kuće , na Old Edinburgh Road , Viewpark , Uddingston.

Zlatna lopta:
Treći:  1967 (iza Alberta i Charltona)

Igračka karijera:

1961–1975   Celtic   308   (82)
1975   San Jose Earthquakes   10   (0)
1975–1977   Sheffield United   11   (2)
1977   Dundee   3   (0)
1977–1978   Shelbourne   9   (0)
1978–1979   Elgin City   18   (2)

Reprezentacija:

1964–1974   Scotland   23   (4)
1964–1970   Scottish League XI   4   (0)

Trofeji:

Scottish League (9):  1965-66, 1966-67, 1967-68, 1968-69, 1969-70, 1970-71, 1971-72, 1972-73, 1974-75
Scottish Cup (4):  1966-67, 1970-71, 1971-72, 1973-74
Scottish League Cup (5):  1965-66, 1966-67, 1968-69, 1969-70, 1974-75
European Cup :  1967




 





 


4
Nogometne legende / Uwe Seeler
« on: Siječanj 18, 2014, 21:30:36 pm »
Uwe Seeler (Hamburg, 05.11.1936)



Bivši njemački nogometaš i nogometni dužnosnik. Bio je Njemački reprezentativac i igrač Hamburger SV. Smatra se jednim od najvećih igrača u njemačkoj nogometnoj povijesti.

Seeler slijedi stope svoga oca kao igrač za Hamburger SV. Debitirao za prvu momčad 1954 u njemačkom kupu u dobi od samo 18 godina postigavši četiri gola (8-2 protiv Holstein Kiel). U kasnijim godinama unatoč primamljivim ponudama iz talijanskih i španjolskih klubova ostao je vjeran Hamburgu.

Seeler je napadač koji je, između ostalog, bio  prije svega poznat po svom udaracu i igrom u zraku. Postigao je 137 golova u 239 nastupa u Bundesligi, 43 puta u 72 utakmice za njemačku reprezentaciju, a 21 gol u 29 europskih utakmica kluba. Kapetan u oba njegova kluba i reprezentaciji mnogo godina. Sa Hamburgerom osvojio njemačko prvenstvo 1960 i DFB - Pokal 1963. Bio je najbolji strijelac Bundeslige sezone 1963-64 i njemački nogometaš godine u 1960, 1964 i 1970 .
Godine 1978 on i njegov bivši momčadski kolega Franz - Josef Honig igrali za Cork Celtic FC. Seeler je završio svoju aktivnu nogometnu karijeru 1972. Sa 406 golova u ligaškim utakmica je drugi najbolji njemački strijelac iza Gerd Müllera.

Sudjelovao je u četiri FIFA Svjetskih prvenstava: 1958, 1962, 1966 i 1970. Seeler nikad nije osvojio Svjetsko prvenstvo (njegov angažman kao igrač počeo četiri godine nakon što je Zapadna Njemačka osvojila svoj prvi Svjetski kup (1954) , a završio četiri godine prije nego su osvojili svoj drugi (1974) ). Ipak je imao zapaženu ulogu na Svjetskim prvenstvima:  bio je prvi igrač koji je skupio 20 nastupa (otišao u mirovinu s 21) i ostao na trećem mjesto svih vremena, jedini igrač koji je uspio postići najmanje dva gola u svakom od četiri Svjetska prvenstva, također na trećem mjestu svih vremena po minutama igranja na svjetskim prvenstvima, s 1980, iza Paola Maldinia i Lothara Matthäusa.

Nakon igračke karijere (1995) dvije ipol godine je bio predsjednik Hamburger SV, a završio je u ostavci zbog financijskog skandala, za koje je on preuzeo odgovornost. Seeler, međutim, nije bio osobno umiješan u nepravilnosti.
Seeler je jako popularan igrač zbog njegove pravednosti, skromnosti i dobroti, a još uvijek ga zovu Uns Uwe (Naš Uwe) u Hamburgu i okolici. DFB (Njemački nogometni Savez) ga proglasila za drugog počasnog  kapetana njemačke reprezentacije 1972 (prvi je bio Fritz Walter). U 2003 je postao počasni građanin u svom rodnom gradu Hamburgu, prva počast koja je bila dodijeljena nekom sportašu. Te godine je također objavio svoje memoare Danke, Fußball (Hvala, nogomet). 2005 je otkriven divovski spomenik stopala ispred stadiona HSV.

Zlatna lopta:
Treći: 1960 (iza Suáreza i Puskása)


Igračka karijera:
1953–1972   Hamburger SV   476   (404)
1978   Cork Celtic   1   (2)

Reprezentacija:

1953–1954   West Germany U-18   10   (15)
1954–1970   West Germany   72   (43)








 

 


5
Nogometne legende / Giampiero Boniperti
« on: Siječanj 17, 2014, 22:47:36 pm »
Giampiero Boniperti (Barengo, 04.07.1928)

 

Bivši je talijanski nogometaš i dugogodišnji predsjednik Juventusa.

Cijelu igračku karijeru proveo je igrajući za italijanski Juventus između 1946. i 1961. Nakon okončanja karijere bio je predsjednik Juventusa 19 godina: 1971-1990 i zastupnik u Evropskom parlamentu 1994-1999.

Sa 182 gola u svim takmičenjima skoro 45 godina bio je najbolji strijelac Juventusa sve dok Alessandro Del Piero (koga je sam Boniperti doveo u klub za vrijeme svog mandata kao predsjednika) nije oborio njegov rekord 10.01.2006. Del Piero je oborio i Bonipertijev rekord po broju nastupa u Serie A (444) 14.02.2010.

Jedanaesti je strijelac Serie A svih vremena, a Pele ga je uvrstio u svoj spisak 125 najboljih živućih igrača u martu 2004.
Karijera[uredi | uredi izvor]

Boniperti je kao već afirmirani omladinac potpisao za Juventus u 11. godini.

Za prvi tim debitira 02.03.1947. u utakmici Serie A protiv Milana kad ulazi s klupe (Milan je pobijedio 2-1). Prvi gol postiže Sampdoriji i te sezone u 6 mečeva postiže 5 golova. Juventus tu sezonu završava na 2. mjestu iza gradskog rivala Torina.

Iako je počeo kao napadač, često je igrao i kao desni krilni igrač. U drugoj sezoni, kao 20-godišnjak, s impozantnih 27 golova osvaja titulu najboljeg strijelca lige. U sezoni 1949/50 prvi put osvaja scudetto.

Pred sezonu 1957/58 Juventus dovodi dvojicu sjajnih igrača, Johna Charlesa i Omara Sívorija. S njima je Boniperti je činio "magični trio" koji je u naredne 4 sezone odveo Juventus do 3 scudetta i 2 trofeja Kupa Italije. Od 1954 pa do kraja karijere bio je kapiten ekipe.

Već u svojoj prvoj seniorskoj sezoni pozvan je u nacionalni tim. Debitirao je u velikom porazu od Austrije od 5-1. Dvije godine kasnije postiže debitantski gol u dresu Azzura za pobjedu od 3-1 upravo protiv Austrije. Igrao je na svjetskim prvenstvima 1950 i 1954 U 38 nastupa (u kojima je 24 puta bio kapetan) postigao je 8 golova. Ipak, nije imao zapaženu međunarodnu karijeru.


Igračka karijera:

1946-1961    Juventus   443 (178)

Reprezentativna karijera:

 1947-1960  Italia  38 (osam)
 1950   Italia B    1 (2)
   
Trofeji:

Juventus
 Serie A (5)
1949/50, 1951/52, 1957/58, 1959/60, 1960/61.
 Coppa Italia (2)
1958/59, 1959/60


 

 

 

 




6
Nogometne legende / Sepp Maier
« on: Siječanj 17, 2014, 19:53:31 pm »
Josef Dieter "Sepp" Maier (Metten, 28.02.1944.)

   

Bivši  njemački nogometni vratar

 Smatra se jednim od najboljih vratara u povijesti nogometa; prema izboru IFFHS-a, Meier je četvrti vratar svih vremena.

Karijera:

Sepp Maier je čitavu profesionalnu nogometnu karijeru proveo u Bayern Münchenu, s kojim je četiri puta osvojio Bundesligu, a tri puta zaredom Kup prvaka. Od 1966. do 1977. odigrao je rekordne 422 utakmice zaredom. Tri puta je izabran za zapadnonjemačkog igrača godine (1975, 1977 i 1978). Imao je nadimak "Die Katze von Anzing" ("mačka iz Anzinga") zbog svojih nevjerojatnih refleksa.

Maier je za Zapadnu Njemačku igrao na četiri uzastopna Svjetska prvenstva (1966, 1970, 1970, 1978).

Danas, Meier radi kao vratarski trener Bayern Münchena.

Nagrade i uspjesi:

Klupski uspjesi
Bundesliga: 1968/69, 1971/72, 1972/73, 1973/74
Njemački kup: 1966, 1967, 1969, 1971
Kup prvaka: 1973/74, 1974/75, 1975/76
Kup kupova: 1967
Interkontinentalni kup: 1976

Reprezentativni uspjesi
FIFA SP: 1974
UEFA Euro: 1972

Igračka karijera:

1965.-1980.   Bayern München   536 (0)

Reprezentativna karijera:

1966.-1979.   SR Njemačka   95 (0)






   



 

7
Nogometne legende / Denis Law
« on: Siječanj 16, 2014, 20:15:28 pm »
Denis Law (Aberdeen, Škotska, 24.02.1940.)

 

Bivši Škotski nogometaš - napadač.

Denis se rodio u Aberdeenu, a otac mu je bio ribar. Lawovi su bili jako siromašna obitelj, a otac mu je redovito posjećivao zalagaonicu. Do 14. godine nije imao cipele, a prve kopačke dao mu je susjed. Kad je imao novaca, gledao je utakmice lokalnog kluba, a kad nije imao, onda je gledao ne-ligaške klubove. Za prvi klub počeo je igrati već sa 16 godina. Bio je sjajan igrač i u karijeri je postigao tri stotine golova. Kad je počinjao karijeru, mnogi su se otimali za njega jer su željeli da takav talent igra baš za njihov klub. Jedan od ponuđača bio je i trener Matt Busby, ali je njegova ponuda odbijena. Svakim transferom cijena mu je rasla.

Vrlo brzo je prodan Torinu, ali mu se talijanski nogomet nije nimalo svidio. Također mu se nije svidjelo ponašanje koje je tamo vladalo. Naime, klub ga nije htio puštati na utakmice za reprezentaciju. Međutim, s druge strane, on je morao ići gdje god ga je klub poslao htio to on ili ne. Kad su ga htjeli prodati Juventusu, prekipjelo mu je pa je otišao kući. Kasnije je ipak prodan Manchester Unitedu. Tamo ga preuzima Matt Busby i od njega stvara igrača svjetske klase. Kad mu je jedan nogometni sudac rekao da je pametnjaković koji ne zna igrati, požalio se Mattu, pa su suca prijavili nogometnom savezu. On je strogo kažnjen, a Law je tvrdio da je taj događaj zaslužan za njegovo kasnije kažnjavanje na utakmicama.

Probleme su mu stvarali razrokost i desno koljeno, koje nikad nije propisno zaliječio. U Manchester Unitedu proveo je 11 godina, te je po broju golova drugi strijelac u povijesti kluba. (Prvi je naravno, Bobby Charlton). Nakon nogometa, posvetio se drugim aktivnostima, a zbog umijeća bio je nominiran kao najbolji škotski nogometaš u posljednjih 50 godina. Preživio je rak prostate. On i supruga Diana imaju petero djece. Njegova kći Diana, vodi odnose s javnošću Manchester Uniteda. Kad je George Best umirao 2005., on je bio uz njegov bolesnički krevet.

Zlatna lopta: 1964


Igračka karijera:

 1956.-1960.  Huddersfield Town  81 (16)
 1960.-1961.  Manchester City  44 (21)
 1961.-1962.  Torino  27 (10)
 1962.-1973.  Manchester United  309 (171)
 1973.-1974.  Manchester City  24 (9)   

Reprezentativna karijera:

1958.-1974.   Škotska   55 (30)






   

 



 

8
Nogometne legende / Gordon Banks
« on: Siječanj 15, 2014, 22:39:50 pm »
Gordon Banks (Sheffield, 30.12.1937.)

 

Bivši je engleski nogometni vratar i reprezentativac. Mnogi ga smatraju najboljim vratarem svih vremena, a IFFHS ga je proglasio drugim najboljim golmanon u 20-om stoljeću (iza Jašina a ispred Zoffa). Imao je odlične reflekse i bio je gotovo nesavladiv.

Karijeru je počeo u Chesterfieldu ožujka 1953 i igrao za mladi sastav u FA Youth Cup finalu 1956. Za prvu momčad debitirao je u veljači 1958, a prodan je Leicester City za 7000 £ u srpnju 1959. Za to vrijeme je etablirao kao englesk broj jedan golman  i igrao sve utakmicu reprezentacije 1966 na Svjetskom prvenstvu koje je Engleska osvojila. Unatoč tom uspjehu prodan na Stoke City za 50.000 £ travnja 1967. Svoju reputaciju povećao je ikoničnim obranama na svjetskom prvenstvu 1970, pogotovo obranama Peléovih udaraca u grupi protiv Brazila, ali je bio odsutan zbog bolesti kad je Engleska poražena od Njemačke u četvrtfinalu.

Bio je igrač Stoke i broj jedan Engleske kad je u prometnoj nesreći listopada 1972 izgubio vid na desno oko što ga je koštalo završetka profesionalne karijere.


Igračka karijera:

1958–1959   Chesterfield   23   (0)
1959–1967   Leicester City   293   (0)
1967–1972   Stoke City   194   (0)
1967   Cleveland Stokers    7   (0)
1971   Hellenic                 3   (0)
1977–1978   Fort Lauderdale Strikers   37   (0)
1977   St Patrick's Athletic    1   (0)

Reprezentacija:

1961   England U-23   2   (0)
1963–1972  England   73   (0)

Trenerska karijera:

1979–1980   Telford United


   



 





 


9
Nogometne legende / Roberto Rivelino
« on: Siječanj 15, 2014, 19:54:01 pm »
Roberto Rivelino (São Paulo, 01.01.1946)

     
 
Bivši razilski nogometaš.

Dijete je talijanskih doseljenika u Brazil. Bio je poznat po dugim brkovima, slobodnim udarcima iz daljine, kontroli lopte, dugim dodavanjima i po brzom razmišljanju. Jednom je zabio jedan od najbržih golova u povijesti nogometa. Pucao je s centra na samom početku utakmice i zabio gol, vidjevši da vratar moli i nije spreman. Izmislio je potez "flip flap", koji su kasnije od njega preuzeli Maradona, Ronaldinho, Cristiano Ronaldo i Zlatan Ibrahimović. Bio je nogometaš elegantnih, rafiniranih poteza.

Počeo je kao igrač futsala. Nogometnu karijeru započeo je u brazilskom klubu Corinthians za koji je igrao od 1965. do 1974. U 471. nastupu postigao je 141 gol. Bio je vrlo popularan kod navijača, sve do derbija 1974., protiv Palmeirasa, kada ga je javnost proglasila krivcem za poraz. Tada je prešao u Fluminense u kojem je igrao do kraja '70.-ih. Karijeru je završio u Al-Hilalu u Saudijskoj Arabiji.

Za brazilsku nogometnu reprezentaciju igrao je od 1965. do 1978. U 92 nastupa postigao je 26 golova. Zabio je 3 gola na Svjetskom prvenstvu 1970. u Meksiku, kada je Brazil bio prvak. Njegov gol Čehoslovačkoj, prozvan je "atomska bomba". Nastupio je i na slijedeća dva svjetska prvenstva na kojima je Brazil bio 3. i 4.

Bio je trener japanskog kluba Shimizu S-Pulse te nogometni komentator.

U Engleskoj postoji nižerangirani nogometni klub nazvan po njemu, koji nastupa u bojama brazilske zastave.


Igračka karijera:

 1965.-1974.  Corinthians  471 (141)
 1974.-1978.  Fluminense   158 (53)
 1978.-1981.  Al-Hilal  57 (23)   

   
Reprezentativna karijera:

1965.-1978.   Brazil   122 (43)


Trenerska karijera:

1994.   Shimizu S-Pulse




 

 

 

 

 

10
Nogometne legende / Alex Ferguson
« on: Siječanj 15, 2014, 15:35:18 pm »
Sir Alexander Chapman "Alex" Ferguson (Glasgow, 31.12.1941)



Škotski nogometni trener i bivši igrač.

Donedavno je bio menadžer Manchester Uniteda. Smatra se jednim od najboljih trenera svih vremena. Proslavio je klub i donio mu prvi naslov državnog prvaka nakon 26 godina.
Ferguson je menadžer s najduljim radnim stažem u Manchester Unitedu, pretekavši rekord Matta Busbya 19.02.2010. Osvojio je mnogo nagrada i drži velik broj rekorda uključujući i nagradu Menadžer godine (Manager of the Year) u britanskoj nogometnoj povijesti. 2008 postao je treći britanski menadžer koji je osvojio Europski kup više puta. Dobio je počasnu titulu Sir 1999. Tijekom 26 godine u klubu, osvojio je 38 naslova, uključujući 13 naslova Premier Lige i dva puta kup prestižnog natjecanja UEFA Liga Prvaka.


Igračka karijera:

Sir Alex Ferguson je kao igrač počeo u Queen’s Parku gde je debitirao sa 16 godina kao napadač. Dok je igrao, istovremeno je i radio da bi se izdržavao. 1960g je otišao u St.Johnstone a 1964 potpisao za Dunferline gdje je u drugoj sezoni djelio prvo mjesto strijlca lige. Rangers ga je kupio za 65.000 funti, što je bio rekordan transfer između škotskih klubova. Bilo je mnogo problema u Rangersu, bio je okrivljen za gol zbog kojeg su izgubili finale Škotskog Kupa pa je zbog toga morao igrati za rezervnu momčad. Govorilo se i da je diskriminisan kada se oženio katolkinjom. Tražio ga je Nottingham Forest ali supruga nije htjela u Englesku pa je završio u Falkriku gdje je bio igrač-trener. Kao trener je dobio otkaz pa je tražio otkaz i kao igrač. Karijeru je završio u Ayr Unitedu.

Trenerska karijera:

Počeo je 1974 u East Stirlingshiru sa 32 godine. Brzo je prešao u veći klub St.Mirren koji je vodio 4 godine. Kad je došao klub je bio u donjem djelu Druge lige. Nakon tri sezone postali su prvaci iako je prosjek godina igrača bio 19. Dobio je otkaz zbog neslaganja sa čelnicima a govorilo se da je sve dogovorio za prelaz u Aberdeen bez znanja čelnika i da je to bio razlog.
Sezonu prije preuzimanja Aberdeen je bio u Drugoj ligi. Trebalo je vremena da dobije poštovanje igrača jer je bio samo malo stariji or njih. Već sljedeće sezone je osvoji Ligu. Uspio je da razbije 15-godišnju dominaciju Celtica i Rangersa. Uspio je osvojiti Kup pobjednika kupova pobjedivši u finalu Real Madrid sa 2:1. Tako je Aberdeen postao treći škotski klub koji je osvojio Europski trofej i do dan danas je ostalo isto. Nuđene su mu klupe Rangersa, Arsenala i Tottenhema ali je sve odbio. Vodio je reprezentaciju Škotske i plasirao se na Svjetsko prvestvo gdje nije prošao grupnu fazu te je dobio otkaz.
Prešao je u Manchester United u studenom 1986g kada su bili na predzadnjem 21 mjestu. Prvu utakmicu sa Oxford Unitedom, među najlošijim ekipama, je izgubio 2:0. Odmah je izrazio nezadovoljstvo nekim igračima rekavši da mnogo piju ali je uspio dići disciplinu i na kraju završio kao 11-i.  Druge sezone je bio drugi, pa treće opet 11… Prva titula je došla tek 1993. Ostalo je povijest.

Igračka karijera:

  1957. - 1960.  Queen's Park 32 (11)
  1960. - 1964.  St. Johnstone  37 (19)
  1964. - 1967.  Dunfermline Athletic  88 (66)
  1967. - 1969.  Rangers  41 (25)
  1969. - 1973.  Falkirk   106 (37)
  1973. - 1974.  Ayr United  24 (9)   

Trenerska karijera:

 1974. - East Stirlingshire
 1974. - 1978.  Aberdeen
 1978. - 1986.  Škotska
 1985. - 1986.  St. Mirren
 1986. - 2013.  Manchester United   


Trofeji:

St.Mirren
Škotska druga liga  prvak - 1976/77

Aberdeen
Prvak Škotske (39) -   1979/80, 1983/84, 1984/85
Kup Škotske (4) -   1981/82, 1982/83, 1983/84, 1985/86
Liga Kup Škotske (1) –  1985/86
UEFA Cup (1) –   1982/83
UEFA Super Cup (1) –   1983

Manchester United
Prvak Engleske (12) - 1992/93, 1993/94, 1995/96, 1996/97, 1998/99, 1999/00, 2000/01, 2002/03, 2006/07, 2007/08, 2008/09, 2010/11, 2012/13
FA Cup (5) - 1989/90, 1993/94, 1995/96, 1998/99, 2003/04
League Cup (4) - 1991/92, 2005/06, 2008/09, 2009/10
FA Charity/Community Shield (9) - 1990, 1993, 1994, 1996, 1997, 2003, 2007, 2008, 2010,2011
UEFA Champions League (2) - 1998/99, 2007/08
UEFA Cup Winners’ Cup (1) - 1009/91
UEFA Super Cup (1) - 1991
Intercontinental Cup (1) - 1999

 



 










11
Nogometne legende / Gianni Rivera
« on: Siječanj 13, 2014, 20:24:38 pm »
Giovanni  "Gianni" Rivera (Alessandria, 18.08.1943)

 

Bivši talijanski nogometaš.
Rivera je igrao na poziciji veznog igrača – playmakera. Dobitnik je  Zlatne lopte, kao najbolji nogometaš Europe 1969. Osim prve godine karijere u rodnom gradu cijelu karijeru  je igrao za Milan (19 godina). Za reprezentaciju Italije odigrao 60 utakmica  dao 14 golova. Bio na 4 Svjetska prvenstva  ( 1962, 1966, 1970 i 1974 ), na europskom prvenstvu 1968 pobjednik sa Italijom. Bio je poznat po tehnici, eleganciji, driblingu, razigravanju suigrača.  1973 godine su ga prozvali “zlatni dečko talijanskog nogometa”. Nakon završetka karijere Rivera je uplovio u političke vode I trenutno je član Europskog parlamenta.
Rivera je proizvod Alessandria nogometne akademije za mlade i debitirao u Seriji A za Alessandriju protiv Intera na 02.06. 1959  u dobi od samo petnaest godina. Odigrao je 26 utakmica za svoj prvi klub i  postigao 6 golova . Godinu dana kasnije ga je kupio AC Milan sa rekordnim transferom  za to vrijeme od $ 200.000. U 1962 je osvojio prvi naslov prvaka sa AC Milanom a 13.05.1962 u dobi od samo osamnaest godina  je odigrao svoju prvu utakmicu za talijansku reprezentaciju protiv Zapadne Njemačke na Svjetskom prvenstvu u Čileu.  Te godine je  AC Milan osvojio I Ligu prvaka pobjedivši  Benficu 2-1, a Rivera je bio drugi najbolji igrač Europe (Zlatnu loptu je osvojo Lav Jašin).
U sezoni 1967/1968 Rivera je osvojio i naslov  Kup pobjednika kupova sa AC Milanom a sa reprezentacijom bio Prvak Europe ali zbog ozljede u polufinalnom dvoboju sa SSSR-om nije igrao finala protiv Jugoslavije. Slijedeće sezone je bio sa Milanom prvak Europe I osvojio Zlatnu loptu kao najbolji nogometaš Europe. Igrao finala Kupa pobjednika Kupova  1973 (pobjeda) i 1974 (poraz). Dva scudetta zaredom (1972 i 1973) a zadnji 1979. Ukupno je igrao za AC Milan u Serie A 501 utakmicu i postigao 160 golova .
Za Squadra Azzurra (talijanske reprezentacija) na Svjetskom prvenstvo  1970 u Meksiku izgubio finale od Brazila 4-1. Talijanski trener Ferruccio Valcareggi je bio mišljenja  da  Rivera i Sandro Mazzola ne mogu igrati zajedno na istoj poziciji i u početku je igrao Mazzola ali je u kasnijoj fazi pronašao rješenje koje je nazvao "staffetta" (relej) kako bi igrala oba igrača. Mazzola bi počeo meč a Rivera ulazio na poluvremenu. U čuvenom polufinalu sa Njemačkom (4-3) Rivera je dao četvrti pobjednički gol.
Nakon odlaska u mirovinu  Rivera je postao potpredsjednik u Milanu . Kada je Silvio Berlusconi je kupio klub 1986  on je podnio ostavku  i ušao u politiku, postaje član talijanskog parlamenta.

Zlatna lopta: 1969
Drugi: 1963 (iza Jašina)


Igračka karijera:

1959–1960   Alessandria   26 (6)
1960–1979   Milan   501 (122)

Reprezentacija:

1962–1974   Italy   60 (14)






 









12
Nogometne legende / Bobby Robson
« on: Siječanj 13, 2014, 13:35:41 pm »
Sir Robert "Bobby" William Robson  (18.02.1933 Sacriston, County Durham - 31.07.2009)


 

Bivši engleski igrač I trener.

Robson je rođen 1933 na engleskom County Durham kao najmlađi sin Filipa i Lilian Robson. Već u dobi od nekoliko mjeseci preselio s roditeljima u obližnje selo Langley Park  odakle je često kao dijete odlazio na stadion Newcastle Uniteda. Klub se nalazio u tom trenutku u vrlo uspješnom razdoblju.

Igračka karijera :
Robson je potpisan kao krilni igrač svibanja 1950 u Fulham i preselio se gotovo šest godina kasnije, u ožujku 1956 u West Bromwich Albion . Osim toga za nacionalnu vrstu  kao veznjak odigrao 20 utakmica i dao 4 gola. Robson se vratio u kolovozu 1962 u Fulham, a nakon toga je u sezoni 1967/68 otišao u kanadski  Vancouver Royals u svojoj prvoj sezoni u NASL kao igrač-trener.

Trenerska karijera:
Nakon završetka karijere kao nogometaš Robson je počeo kao trener u svom bivšem klubu  Fulhamu. Njegovi uspjesi dolaze prelaskom u  Ipswich Town  1969 gdje je bio 13 godina. Nakon toga preuzima nacionalnu vrstu od Rona Greenwooda. Robson kao engleski izbornik je odradio osmogodišnjeg mandata s usponima i padovima. Nije uspio sa svojom ekipom na Svjetskom prvenstvu 1986 u Meksiku. Ispao  je u četvrtfinalu od Argentine kada je Maradona “božjom rukom” dao gol. Četiri godine kasnije je na Svjetskom prvenstvu 1990 u Italiji  izgubio polufinale protiv Njemačke na penale. U 95 utakmica reprezentacije pobjedio je 47 puta.
Nakon reoprezentacije vodio je dva puta nizozemski PSV Eindhoven , a u Portugalu i Sporting Lisabon i Porto FC . U Barceloni  je bio iznimno uspješan, te je proglašen europskim trenerom godine.
U rujnu 1999 obistinio se  Robsonov san iz djetinjstva, kada je preuzeo Newcastle United. Iako je klub imao mala financijska sredstava, Robson je odveo klub do četvrtog mjesta u sezoni 2002/03, a  poboljšao ovaj rezultat samo godinu dana kasnije plasirajući se u Ligu prvaka.

Igračka karijera:
1950–1956  Fulham  152 (68)
1956–1962 West Bromwich Albion  239 (56)
1962–1967  Fulham  192 (9)
1967–1968  Vancouver Royals  0 (0)

 Reprezentacija:
 1957–1962 England 20 (4)

 Trenerska karijera:
1968 Fulham
1969–1982   Ipswich Town
1982–1990   England
1990–1992   PSV Eindhoven
1992–1994  Sporting CP
1994–1996   FC Porto
1996–1997   FC Barcelona
1998–1999   PSV Eindhoven
1999–2004   Newcastle United

Uspjesi:
FC Barcelona:
1997 - europski kup pobjednika kupova
1997 - Španjolski prvak
1997 - Španjolski kup

FC Porto:
1993 - Portugalski Superkup
1994 - Portugalski Superkup
1994 - Portugalski kup
1995 - Portugalski prvak
1996 - Portugalski prvak

PSV Eindhoven:
1991 - Nizozemski prvak
1992 - Nizozemski prvak




 








13
Nogometne legende / Gerd Müller
« on: Siječanj 11, 2014, 19:48:35 pm »
Gerhard "Gerd" Müller (Nördlingen, 03.11.1945)

 

Bivši je njemački nogometaš i jedan od najefikasnijih napadača svih vremena.

Sa rekordnih 68 golova u 62 reprezentativna nastupa, te sa 365 golova u 427 bundesligaških nastupa i 66 (74) europskih golova (nastupa), Müller je jedan od najboljih strijelaca u povijesti nogometa. Trenutno je osmi na popisu najboljih reprezentativnih strijelaca svih vremena. Müller je imao nadimke poput "Bomber der Nation" ("bombaš nacije") and "kleines dickes Müller" ("mali, tanki Müller", pravopisno pogrešno).

1970. godine, Müller je postao europski nogometaš godine zbog uspjeha u Bayern Münchenu i zbog postizanja 10 pogodaka na SP-u 1970. Müller je drugi najbolji strijelac FIFA Svjetskih prvenstava, iza Ronalda.

Zlatna lopta: 1970
Drugi: 1972 (iza Beckenbauera)
Treći: 1969 (iza Rivere i Rive), 1973 (iza Cruijffa i Zoffa)


Igračka karijera:

 1963.-1964. TSV 1861 Nördlingen 32 (51)
 1964.-1979. Bayern München 453 (398)
 1979.-1981. Fort Lauderdale Strikers 80 (40)   

Reprezentativna karijera:

 1966. SR Njemačka U-23 1 (1)
 1966.-1974. SR Njemačka 62 (68)

Nagrade i uspjesi:

Bayern München:

Bundesliga: 1969, 1972, 1973, 1974
njemački kup: 1966, 1967, 1969, 1971
Kup prvaka: 1974, 1975, 1976
Interkontinentalni kup: 1976
Kup pobjednika kupova: 1967

SR Njemačka:

europsko prvenstvo: 1972
svjetsko prvenstvo: 1974

Osobni uspjesi:

najbolji strijelac Njemačke: 1967, 1969, 1970, 1972, 1973, 1974, 1978
najbolji europski strijelac: 1970, 1972
najbolji strijelac FIFA SP-a: 1970
najbolji strijelac UEFA EP-a: 1972
najbolji strijelac Lige prvaka: 1973, 1974, 1975, 1977
njemački igrač godine: 1967, 1969
najbolji strijelac u 40 godina Bundeslige (1963-2003)
europski nogometaš godine: 1970
najbolji strijelac svih vremena (nagrada iz 2000)
FIFA-inih najboljih 100   
   
 





 



14
Nogometne legende / Santiago Bernabéu
« on: Siječanj 11, 2014, 17:00:41 pm »
Santiago Bernabéu Yeste (08.06.1895, Almansa - 02.06.1978, Madrid)



Jedna od najslavnijih i najvažnijih ličnosti u povijesti madridskog Reala, čiji je predsjednik bio od 1943. do 1978., što ga čini najdugovječnijim predsjednikom Reala. Za vrijeme njegova predsijedanja Real je postao najjači klub Španjolske i Europe. Po njemu naziv nose današnji Realov stadion i natjecanje koje se svake godine održava njemu u čast, a kojeg organizira upravo Real.

Rođen je u Almansi, malenom gradiću u blizini Albacetea. Kada je bio vrlo mlad njegova se obitelj seli u Madrid. Ondje on pravi svoje prve nogometne korake i pridružuje se Realovim juniorima 1908. godine sa navršenih 14 godina. Bio je "ubojitim" napadačem te kapetanom momčadi sve do nogometnog umirovljenja 1927. godine. Međutim, on ne odlazi iz kluba već ostaje pomagati te se penje u hijerarhiji vodstva.

Građanski rat

S izbijanjem Španjolskog građanskog rata 1936. profesionalni nogomet u Španjolskoj je postao "mrtav". Santiago se borio na strani španjolskih nacionalista.

Poslije Građanskog rata

Završetkom Građanskog rata 1939. te nakon kraja Drugog svj. rata nogomet se polagano počeo vraćati u svakodnevni život Španjolske. Poslije Građanskog rata u vihoru ratnih zbivanja Drugog. svj. rata stara uprava Reala bila je rastjerana ili ubijena, a dotada osvojeni trofeji bili su uništeni ili otuđeni. Godine 1943. predsjednikom postaje upravo Santiago Bernabéu koji pokušava stupiti u kontakt s bivšim igračima i nešto bivše uprave te je za cilj imao ponovno jačanje gotovo "izumrlog" Reala. Tada je zahvaljujući generalu Franciscu Francu najjači klub u gradu bio Atletico. Nakon par izvanrednih poteza uprave na čelu s Santiagom počeo je Realov uspon do najboljeg španjolskog i europskog kluba. Prvo je Real preuzeo primat u Madridu, a potom je slijedio legendarni put do postajanja mitskog kluba. Gradi novi stadion Chamartin, koji će kasnije po njemu dobiti ime. Nakon obnavljanja te rekonstruiranja momčadi na svim dijelovima, Santiago počinje dovoditi razna pojačanja, od kojih je najpoznatije ono Alfreda di Stefana, kojeg je vještim pregovaranjem uspio "ukrasti" pred očima Barceloni. Za vrijeme njegova predsjedanja potpisao je još igrača koji će kasnije ući u legendu. Neki od njih su: Héctor Rial, Francisco Gento, Raymond Kopa, Ferenc Puskás, Amancio Amaro, Pirri i ostali.

Ulazak u legendu

Godine 1955. na prijedlog novinara iz L'Equipa, uz pomoć još nekoliko predsjednika ostalih klubova, osniva europsko prvenstvo klubova koje je danas preraslo u Ligu Prvaka. Real osvaja prvih pet izdanja tog novoosnovanog kupa i postaje strahom i trepetom Europe. Za vrijeme njegova predsjedanja Real je osvojio 28 trofeja, što nijednom drugom predsjedniku nije pošlo za rukom. Umro je 1978. godina za vrijeme SP u Argentini, a FIFA je proglasila trodnevnu žalost, a SP se nije igralo ta tri dana.

Posthumno je odlikovan od UEFA-e za sve zasluge u europskom nogometu.

Igračka karijera:

1912–1927   Real Madrid   78   (69)

Tim menadžer:

1936–1941   Real Madrid





 

 






15
Nogometne legende / Francisco Gento
« on: Siječanj 11, 2014, 16:39:16 pm »
Francisco Gento López (Guarnizo, Španjolska, 21.10.1933.)

 

 Bivši španjolski nogometaš.

Gento je za Racing Santader debitirao 1952. Već sljedeće godine potpisuje ugovor s madridskim Realom i postaje legendom tog kluba. Kroz cijelu svoju karijeru za Real on je nosio broj 11. Bio je odličan veznjak koji je igrao na poziciji lijevog krila, a bio je poznat po svojoj iznimnoj brzini. Naime, mogao je 100 metara pretrčati u 11 sekundi, a ništa sporiji nije bio s loptom. Bio je kapetan Realove legendarne postave nazvane Ye-yé. Gento je s Realom čak šest puta osvajao Kup prvaka Europe. U Europskim kupovima igrao je 89 utakmica i postignuo 30 golova. On je, zajedno s Paolom Maldinijem, jedini igrač koji je igrao u osam finala LP. Za španjolsku reprezentaciju nastupio je 43 puta i postigao 5 pogodaka.

Nakon što je se umirovio on je počeo trenirati, a to su uglavnom bili niželigaški klubovi. Danas Gento radi kao Realov ambasador po cijeloj Europi.

Igračka karijera:

1952. - 1953. Racing Santader 10 (2)
1953. - 1971. Real Madrid 592 (176)   
   
Reprezentativna karijera:

1955. - 1969.    Španjolska   43 (5)

Trenerska karijera:
1974. Real Madrid B
1977. - 1980. Palencia
1980. - 1981. Granada   


Počasti:

Sve s Real Madridom
La Liga (12): 1954, 1955, 1957, 1958, 1961, 1962, 1963, 1964, 1965, 1967, 1968, 1969
Kup kralja (2): 1962, 1970
Prvak Europe (6): 1956, 1957, 1958, 1959, 1960, 1966
Interkontinentalni kup (1): 1960
Latinski kup (2): 1955, 1957








16
Nogometne legende / Pelé
« on: Siječanj 10, 2014, 23:34:57 pm »
 Pelé, Edison Arantes do Nascimento (Três Corações, Brazil, 23.10.1940)




Brazilski nogometaš.

Uz Diega Maradonu smatra se najboljim nogometašem u povijesti nogometa, kojim ga je 1999. godine proglasila FIFA. Usto, Međunarodni olimpijski odbor, nakon glasovanja provedenog po nacionalnim olimpijskim odborima, u prosincu 1999. proglasio ga je jednim od pet najboljih sportaša 20. stoljeća (uz njega tu su još bili Carl Lewis, Muhammad Ali, Michael Jordan i Mark Spitz), dodijelivši mu nagradu službenog glasila MOO-a, "Olimpic Review", i diplomu.

Svoj je nadimak Pelé najvjerojatnije dobio po portugalskoj riječi pelado, što znači bosonog ili pak po dijalektalnom izrazu za dvorište. Otac Joao Ramos do Nascimento, je također bio nogometaš poznat pod imenom Dondinho, ali je zbog ozljede morao prekinuti sportsku karijeru. Vrlo je brzo primijetio da ima nadarenog sina i učio ga igrati što više lijevom nogom, kako bi i s njom bio jednako spretan kao i desnom.

Rođen je u mjestu Três Corações u saveznoj državi Minas Gerais od majke Celeste i oca Joao Ramosa. U obitelji su ga zvali Dico, a njegovi prijatelji nogometaši zvali su ga Pelé. Kako je došlo do nastanka te riječ sam Pelé više se ne sjeća. Kršten je u mjesnoj crkvi - Igreja da Sagrada Família de Jesus, Maria e José. Nedugo potom njegova obitelj seli se u mjesto Baurú u saveznu državu Sao Paulo. Kao dječarac igrao je nogomet od lopte načinjene od starih čarapa. Njegov otac Joao Ramos, bio je profesionalni igrač u brazilskom nogometnom klubu Fluminense. No, karijeru je morao prekinuti zbog ozljede. Kao rezultat vlastitog iskustva Joao Ramos ohrabrivao je sinovljev interes za sport. Rezultat takvog poticanja bio je da je udobi od devet godina Pelé je napustio školu kako bi ostvario svoj san - postati profesionalni igrač nogometa. Novac je zarađivao kao postolarski šegrt dok ga je otac trenirao.

Kao tinejdžer počeo je igrati nogomet za nižerazredne klubove (Baquinho, Sete Setembro i Ameriquinha) gdje je redovito "grijao klupu". U timu Ameriquinha ostao je četiri godine (1950. - 1954.), a za vrijeme njegove zadnje sezone postao je najslavniji igrač toga tima. Njegovu darovitost zapazio je slavni brazilski igrač Waldemar de Brito. De Brito je Peléa doveo u Sao Paulo i upravi nogometnog kluba Santos izreka narednu rečenicu: Ovaj dječak će biti najveći nogometaš na svijetu. Možete samo zamisliti s kakvim su podozrenjem članovi uprave tada promatrali De Brita. Godine 1956., zahvaljujući de Britovom utjecaju Pelé je postao član nogometnog kluba Santos, gdje je zaigrao u juniorskoj selekciji u dobi od 15 godina. Prvu utakmicu za novu momča odigrao je 7. svibnja 1956. godine, kada je u igru ušao kao zamjena napadaču Del Vecchiju. Nakon što je ušao u igru dao je šest od sedam golova koliko je postignuto na utakmici (konačan rezultat bio je 7:1). Ubrzo je postao prvotimac, prvo kao rezerva, a uskoro je bio standardni prvotimac na mjestu lijevog napadača. Naredne sezone bio je prvi strijelac lige s postignuta 32 gola. U Santosu je ostao do 1974. godine i za to vrijeme je (18 godina) Santos osvojao devet puta titulu prvaka Brazila. Šesnaestogodišnja senzacija u liku Peléa na svjetsku scenu je stupila 7. srpnja 1957. u utakmici Brazila protiv Argentine, kada je postigao jedan zgoditak, ali je Brazil ipak izgubio rezultatom 2:1. Nešto kasnije londonski Times o njemu će pisati: How do you spell Pelé? G - O - D. .

 Te godine Pelé je za Santos dao 58 pogodaka i dobio poziv za Svjetsko prvenstvo 1958. u Švedskoj. Tada je imao 17 godina i tako postao najmlađi svjetski prvak u nogometu. Sa reprezentacijom Brazila osvaja tri titule Svjetskog prvaka. (1958, 1962 i 1970.)

Od reprezentacije Brazila Pele se oprostio 18. jula 1971. godine na prijateljskoj utakmici protiv Jugoslavije (2:2).

Posljednju utakmicu je odigrao 1. 10. 1977 godine. Bio je to prijateljski meč između  Cosmosa i Santosa. Karijeru završava sa 1281 postignutim golom u 1363 utakmice.

Svojom koordinacijom pokreta i brzinom je odskakao od prosjeka; pretrčao bi 100 metara za 11 sekundi, skakao je 650 cm u dalj i 180 cm u vis. U karijeri je postigao preko 1.200 pogodaka, iako su u tu brojku uračunate i prijateljske utakmice, kao i golovi postignuti na služenju vojnoga roka. U ligaškim natjecanjima postigao je ukupno 589 golova u 605 odigranih utakmica.

Peléova slava i ugled bili su toliki da kada je već postao svjetski poznat i priznat igrač uspio zaustaviti građanski rat u Nigeriji. Naime, obje zaraćene strane proglasile su primirje u trajanu od 48 sati kako bi 1967. godine Pelé mogao odigrati egzibicijski meč u glavnom gradu Nigerije - Lagosu. Naravno istu strast prema nogometu gajili su (i gaje) sami Brazilci. Ilustracije radi - nešto ranije, 1962. kada je u Čileu, predvođen Peléom, Brazil osvojio naslov svjetskog prvaka u Rio de Janeiru sve je stalo na dva dana - toliko dugo se slavila pobjeda Brazila. Njegov talent oduševljavao je ljude. Tako je brazilski novinar Armando Nogueira za Peléa rekao: Da se Pelé nije rodio kao čovjek rodio bi se kao lopta. Pretjerano? Evo, što je o njemu rekao Sigge Parling švedski branič koji je markirao Peléa na Svjetskom prvenstvu 1958.: Nakon petog gola želio sam mu aplaudirati. Tarciso Burnigch, talijanski branči koji je markirao Peléa na Svjetskom prvenstvu 1970. bio je još rječitiji: Mislio sam: napravljen je od mesa i kostiju kao i ja. Bio sam u krivu. No, nisu mu se divili samo nogometaši i novinari svoje sponatno divljenje izrekao je i Robert Redford nakon što je podjelio desetak autograma u New Yorku dok od samog Redforda nitko nije tražio autogram: Au, čovječe, pa ti si popularan!

Igračka karijera:

1956. - 1974. Santos FC 729 (784)
1975. - 1977. New York Cosmos 79 (57)   
   
Reprezentativna karijera:

1957. - 1971.    Brazil   92 (77)


 





 


17
Nogometne legende / Pierluigi Collina
« on: Siječanj 10, 2014, 18:37:52 pm »
Pierluigi Collina (Bologna, 13.02.1960)



Bivši talijanski nogometni sudac. Šest puta je proglašavan za najboljeg suca godine (IFFHS - 1998, 1999, 2000, 2001, 2002, 2003), te ga se smatra najboljim sucem svih vremena.

Collina je rođen u Bologni, te je kao tinejđer počeo igrati u lokalnom klubu, a 1977. se počinje baviti suđenjem. Brzo je napredovao, te je 1988. počeo suditi u trećoj talijanskoj ligi, a tri sezone kasnije u Seriji B i Seriji A.

U to vrijeme je obolio od težeg oblika alopecije, te je izgubio svu kosu. Na FIFA-inu listu je uvršten 1995., te je iduće godine sudio na Olimpijskim igrama u Atlanti, kao i u finalu Lige prvaka 1999. Kao vrhunac karijere, sudio je u finalu Svjetskog prvenstva 2002. između Njemačke i Brazila. Njegovo posljednje veliko natjecanje na kojem je sudio bilo je finale Kupa UEFA 2004. između Valencije i Marseillea. Posljednju međunarodnu utakmicu koju je sudio bila je između reprezentacija Portugala i Slovačke. Talijanski nogometni savez je zbog njega podignuo obaveznu godinu umirovljenja sudaca sa 45 na 46 godina, no budući da je Colina u kolovozu 2008. potpisao sponzorski ugovor sa Opelom, koji je ujedno bio i sponzor A.C. Milana, došao je u sukob interesa, te je odlučio završiti karijeru.

Godine 2003. objavio je autobiografiju Le Mie Regole del Gioco, a nakon umirovljenja počeo je raditi kao finacijski savjetnik.

 








18
Nogometne legende / Bobby Moore
« on: Siječanj 10, 2014, 18:16:19 pm »
Robert Frederick Chelsea "Bobby" Moore (Barking, 12.04.1941 – London, 24.02.1993)

 
Engleski nogometaš - branič.

Bio je kapetan engleske nogometne reprezentacije koja je pobijedila na Svjetskom prvenstvu 1966. u Engleskoj. To je jedini engleski naslov svjetskih prvaka. Nastupio je 108 puta za reprezentaciju, što je u njegovo vrijeme bio rekord. Kasnije su Peter Shilton (125) i David Beckham (115) skupili više nastupa. Igrao je 15 godina za West Ham, od čega je više od 10 godina bio kapetan kluba. Bio je svjetska klasa po sposobnosti čitanja nogometne igre.

Postao je član West Hama 1956. U prvoj momčadi igrao je od 1958. do 1974. Godine na poziciji središnjeg braniča. Uz nogomet igrao je i kriket, zajedno s kolegom iz kluba i reprezentacije Geoffom Hurstom.

Igrao je za englesku nogometnu reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu 1962. u Čileu. Prvu utakmicu za reprezentaciju odigrao je u pripremnoj utakmici uoči tog Svjetskog prvenstva, na kojoj se iskazao pa je dobio mjesto u reprezentaciji. Postao je nakratko kapetan reprezentacije u svibnju 1963., jer je dotadašnji kapetan bio ozlijeđen. Time je postao najmlađi do tada kapetan Engleske. Osvojio je FA kup s West Hamom 1964. i uspješno operirao rak testisa. Slijedeće godine s klubom je osvojio Kup pobjednika kupova. Postao je kapetan Engleske nakon 30 nastupa za reprezentaciju. Na Svjetskom prvenstvu 1966. u Engleskoj bio je kapetan reprezentaciju u osvajanju naslova, Bio je prvoklasni obrambeni igrač i sportska ikona. U finalnoj utakmici protiv Zapadne Njemačke u kojoj su Englezi pobijedili s 4-2 imao je dvije asistencije. Primio je trofej prvaka na Wembleyu iz ruku engleske kraljice Elizabete II.

Booby Moore postao je jako popularan u Engleskoj, dobio je nagradu za engleskog sportaša 1966. godine. Snimao je reklame i pokrenuo je ugostiteljski posao.

Na pripremama ususret Svjetskom prvenstvu 1970., imao je neugodno iskustvo u Kolumbiji, kada je uhićen na 4 dana i optužen za krađu nakita iz trgovine. Radilo se o nesporazumu pa je pušten. Bio je kapetan na Svjetskom prvenstvu 1970., kada je Engleska ispala došavši među osam najboljih. Te godine, nepoznati otmičari prijetili su mu, da će mu oteti ženu. Nastavio je s dobrim igrama u klubu i reprezentaciji. Novćano je kažnjen s trojicom suigrača 1971.,jer su zatečeni kako piju u noćnom klubu noć prije važne kup utakmice, koju su kasnije izgubili 0-4. Moore je dosta pio, ali obično je dan prije utakmice trenirao i suzdržavao se od alkohola. Nastupio je za West Ham 509. put 1973. godine, čime je postavio rekord. Rekord sada drži Billy Bonds, koji je za West Ham nastupio 793 puta. Prešao je u Fulham 1974., nakon 15 godina igranja za West Ham. U finalu FA kupu te godine, Fulham je izgubio od West Hama. Igrao je za Fulham do 1977. Igrao je još za dva američka kluba San Antonio Thunder i Seattle Sounders.

Bio je trener bez većih uspjeha s klubom Eastern AA iz Hong Konga i engleskim klubovima Oxford City i Southend United.

Imao je novčanih problema u kasnijim godina, razveo se sa ženom nakon dugogodišnjeg braka i oženio drugom ženom. Umro je od raka 1993. godine u 51 godini života. Prvi je, koji je umro od reprezentativaca Engleske, koji su osvojili naslov svjetskih prvaka 1966. Svi oni su mu došli na sprovod. Njegov broj 6 u West Hamu umirovljen je i više ga nitko ne nosi. Osnovana je zaklada pod njegovim imenom za borbu protiv raka. Osnovana je utrka pod njegovim imenom za sakupljanje novaca za borbu protiv raka. Postao je član Engleske nogometna kuće slavnih 2002. Slavan je po potezu s brazilskim nogometašem Jairzinhom na Svjetskom prvenstvu 1970., koji se smatra jednim od najboljih nogometnih poteza u povijesti engleskog nogometa. Dobio je bistu u Londonu. Povodom UEFI-nog jubileja 2003., Engleski nogometni savez izabrao ga je za najboljeg engleskog nogometaša u posljednjih 50 godina.

Zlatna lopta:
Drugi: 1970 (iza Müllera)


Igračka karijera:

1958. - 1974. West Ham United 544 (24)
1974. - 1977. Fulham 124 (1)
1976. SA Thunder (posudba) 24 (1)
1978. Seattle Sounders 7 (0)   

Reprezentativna karijera:

1962. - 1973.    Engleska   108 (2)

Trenerska karijera:

1980. Oxford City
1981. - 1982. Eastern AA
1984. - 1986. Southend United   

 

 





 


                  

19
Nogometne legende / Johan Cruijff
« on: Siječanj 09, 2014, 17:41:19 pm »
Johan Cruijff, Hendrik Johannes Cruijff (Amsterdam, 25.04.1947)



Najbolji nizozemski i jedan od najboljih svjetskih nogometaša te jedan od najtrofejnijih trenera svih vremena.

Triput proglašavan za najboljeg europskog igrača (1971., 1973., 1974.), višestruki klupski prvak Europe kao igrač i kao trener, finalist svjetskog prvenstva te osvajač brojnih državnih prvenstava zemalja u kojima je igrao. Upečatljiv po prepoznatljivom hodu, stavu i vođenju lopte na terenu, Cruijff je bio tipičan predstavnik nogometne doktrine iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća zvane totalni nogomet, koju je razvio onodobni trener Ajaxa Rinusa Michelsa. Nadimak: Nummer 14, El Salvador, Jopie

Zlatna lopta: 1971, 1973, 1974
Treći: 1975 (iza Blohina i Beckenbauera)


Igračka karijera:

1964.–1973. Ajax Amsterdam 239 (190)
1973.–1978. FC Barcelona 143 (48)
1979.–1980. Los Angeles Aztecs 27 (14)
1980.–1981. Washington Diplomats 32 (12)
1981. Levante UD 10 (2)
1981.–1983. Ajax Amsterdam 36 (14)
1983.–1984. Feyenoord Rotterdam 33 (11)   

Reprezentativna karijera:

1966.–1978.    Nizozemska   48 (33)

Trenerska karijera:

1985.–1988. Ajax Amsterdam
1988.–1996. FC Barcelona
2009.–2013. Katalonija   

   





 


20
Nogometne legende / Udo Lattek
« on: Siječanj 09, 2014, 17:05:20 pm »
Udo Lattek (Boże, Warmian-Masurian Voivodeship, Poljska, 16.01.1935)



Njemački bivši nogometaš i nogometni trener.

Sa 14 velikih naslova, Lattek je jedan od najuspješnijih trenera u povijesti nogometa, a često je zvan i njemačkim najuspješnijim trenerom ikad, pogotovo zbog uspjeha s Bayern Münchenom. Kasnije je osvajao trofeje i sa Borussijom Mönchengladbach i FC Barcelonom. Uz to, trenirao je i Borussiju Dortmund, Schalke 04 i 1. FC Köln. Uz talijana Giovannija Trapattonija, Lattek je jedini trener koji je osvojio sva tri velika europska klupska naslova, a jedini je koji je to učinio s tri različite momčadi.

Udo Lattek je trenirao SSV Marienheide, Bayer Leverkusen i VfR Wipperfürth, dok se pripremao za učiteljski posao. Godine 1962., pridružio se momčad VfL Osnabrücka. U Osnabrücku je prvi put igrao u tada najjačoj njemačkoj ligi, "Oberligi", i to u njenoj sjevernoj diviziji. U njoj je igrao do osnutka Bundeslige, 1963. godine, kada je "Oberliga" postala drugom ligom. Igrao je na poziciji središnjeg napadača, i bio je poznat po svojim pogotcima glavom, pogotovo u razdoblju između 1962. 1965., kada je postigao 34 pogotka u 70 ligaških nastupa.

Početkom 1965. godine, Lattek je preuranjeno otpušten iz Njemačkog nogometnog saveza (DFB) kao trener mlade ekipe, koju je zajedno trenirao sa Dettmarom Cramerom. Lattek je također bio jedan od trenera koji su odveli Njemačku do finala Svjetskog nogometnog prvenstva 1966. godine.
Trenerska karijera[uredi VE | uredi]

U ožujku 1970. godine, Udo Lattek je preuzeo vodstvo took over the reins of Bayern Münchena kao nasljednik Hrvata Branka Zebeca. Iako je njegov angažman bio popraćen kritikama zbog trenerskog neiskustva, Lattek je složio legendarnu momčad Bayerna sa Beckenbauerom, Müllerom, Maierom, Breitnerom i Uli Hoeneßom, te stvorio najjaču momčad svijeta u to vrijeme. Do 1975. godine, s Bayernom je osvojio tri prvenstva zaredom, te Kup prvaka 1973./74. godine. Šestorica članova tadašnje Bayernove momčadi su bile dio njemačke reprezentacije koja je osvojila SP 1974. i EP 1972. godine. Iz Münchena je otišao 1975. godine zbog loše sezone, a zamijenio ga je Dettmar Cramer.

Početkom 1975./76. sezone, Lattek je postao trener Borussije Mönchengladbach, u kojoj je ostao do 1979. godine. S klubom je osvojio tri prvenstva (umalo i rekordnih četiri) i Kup UEFA. 1977. godine su čak dosegli i finale Kupa prvaka, gdje su izgubili od Liverpoola rezultatom 1:3. Zbog odbijanja Liverpoola za sudjelovanjem u Interkontinentalnom kupu, umjesto njega je nastupila Borussia i izgubila ukupnim rezultatom 5:2 od argentinske Boce Juniors. Nakon toga, Lattek je napustio klub i otišao trenirati dortmundsku Borussiju na dvije, neuspjele godine.

1981. godine, dobio je angžman kao trener katalonske FC Barcelone. S njom je osvojio Kup pobjednika kupova 1981./82. sa sjajnim igračima poput Miguela, Alexanca, Rexacha, Asensija, Quinija, Schustera i Allana Simonsena. Pravi su uspjesi počeli stizati druge sezone, kad je stigo Argentinac Diego Maradona. Nakon sjajnih uspijeha, Lattek je ipak napustio klub, 1983. godine.

Latteka je u Bayern zaposlio njegov nekadašnji igrač, Uli Hoeneß, koji je postao komercijalni menadžer kluba. Nasljedio je Mađara Pal Csernaija. S Bayernom je osvojio još dva kupa i tri prvenstva zaredom. U finalu Kupa prvaka 1987. izgubio je od FC Portoa, unatoč sjajnim igračima, poput Rummeniggea, Matthäusa, Augenthalera, Hoeneßa, Lerbyja i Pfaffa. Nakon otkaza 1987., nasljedio ga je nekadašnji igrač, Jupp Heynckes.

Nakon mnogih godina treniranja, Lattek je otišao u kratku mirovinu zbog odmora. 1991. godine, pridružio se 1. FC Kölnu kao trener za samo jednu utakmicu, i to izjednačenu protiv Bayerna. 1992. je otišao trenirati Schalke 04, gdje je, zanimljivo, zadnju utakmicu odigrao izjednačeno (1:1) protiv Bayerna. Lattek je nakon toga otišao u mirovinu i postao sportski komentator i kolumnist. U sezoni 1999./2000., Borussia Dortmund je zamolila tada 65-godišnjeg Latteka da spasi sezonu i Borussiju od ispadanja u drugu ligu. Lattek je prihvatio posao i "čarobno" ih spasio od ispadanja, a njegova zadnja utakmica je popraćena sa 75.000 navijača. Danas živi i radi u Kölnu.

Igračka statistika:

SSV Marienheide
Bayer Leverkusen
VfR Wipperfürth
VfL Osnabrück


Trenerska statistika:

1965.-1970.   Njemački nogometni savez (DFB)
   
1970.-1975.   FC Bayern München
DFB-Pokal
Bundesliga 1972.
Bundesliga 1973.
Bundesliga 1974.
Kup prvaka 1974.

1975.-1979.   Borussia Mönchengladbach   
Bundesliga 1976.
Bundesliga 1977.
Kup UEFA 1979.

1979.-1981.   Borussia Dortmund

1981.-1983.   FC Barcelona

Kup pobjednika kupova 1982.

1983.-1987.   FC Bayern München
DFB-Pokal 1984.
Bundesliga 1985.
Bundesliga 1986.
DFB-Pokal 1986.
Bundesliga 1987.

1991.   1. FC Köln
   
1992.   FC Schalke 04

2000.   Borussia Dortmund




 



 


21
Nogometne legende / Franz Beckenbauer
« on: Siječanj 09, 2014, 15:29:15 pm »
Franz Beckenbauer (München, 11.09.1945)

 

Njemački je trener i bivši nogometaš, s nadimkom Der Kaiser ("Car") zbog svojeg elegantnog stila i vođenja igre, te njegove dominacije na terenu. Općenito je zvan najboljim njemačkim nogometašem svih vremena, kao i jedan od najvećih nogometaša u povijesti.

Prvi je odigrao više od 100 utakmica za nacionalnu reprezentaciju. Kao aktivni nogometaš osvojio je 1974. Svjetsko prvenstvo u nogometu, a zatim kao trener 1990. S Bayernom iz Münchena osvojio je 4 puta njemačko prvenstvo (1969., 1972., 1973., 1974.) i 4 puta Europske pokale. Godine 1972. i 1976. izabran je za najboljeg nogometaša Europe. 1977. godine prelazi u Newyorški "Cosmos" , a 1980. se vraća u Njemačku u Hamburger SV s kojima osvaja 1982. njemačko prvenstvo. Od 1984.-1990. bio je izbornik njemačke nogometne reprezentacije. Od 1994. do 2009., Beckenbauer je obnašao dužnost predsjednika FC Bayern Münchena.

Rane godine:

Franz Beckenbauer je rođen u posljeratnim ruševinama Münchena, kao drugi sin poštara Franza Beckenbauera starijeg i majke Antonie. Rastao je u radničkom okrugu Giesing, dok je, unatoč očevom cinizmu o igri, započeo igrati nogomet sa osam godina u mladoj momadi SC Münchena '06, 1954. godine."

U početku, bio je središnji napadač, a idol mu je bio Fritz Walter i 1860 München, tada nepoznati lokalni klub koji je nastupao u Oberligi Süd, 1950-ih. "Uvijek sam sanjao da igram za nijh", potvrdio je kasnije. Zatim se 1959. godine pridružio juniorima Bayern Münchena, umjesto obožavanog 1860 Münchea, zbog juniorskog U-14 natjecanja pokraj Neubiberga. Beckenbauer i suigrači su bili svjesni da je njihov SC München '06 imao financijskih problema sa juniorskom ekipom, pa se odlučio pridružiti 1860 Münchenu kao skupina iznad kraja natjecanja. Međutim, sudbina je spojila SC München i TSV 1860 u finalu, a niz gubljenja vremena u utakmici su imale rezultirale fizičkim obračunom Beckenbauera i protivničkog napadača. To je proizvelo jak utjecaj na Beckenbauera i suigrače, koji su se odlučili radije spojiti s Bayernom nego s momčadi koja im je postala neprijatelj.

1963. godine, sa 18 godina, Beckenbauera se našao u kontroverzi kad je izjavio da mu je djevojka trudna i da nema namjeru vjenčati se s njom. Zbog tadašnjih socijalnih prilika, DFB ga je izbacio iz mlade reprezentacije Zapadne Njemačke, ali je ponovo prihvaćen zbog intervencije trenera Dettmara Cramera.


Igračka karijera:

Beckenbauer je za Bayern debitirao u Regionalligi Süd protiv Stuttgarter Kickersa, 6. lipnja 1964. godine. U svojoj prvoj sezoni u ligi, 1964./65., momčad je prošla u tada novoosnovanu Bundesligu, prvu nacionalnu ligu.

Ubrzo je Bayern postao jaka snaga u novoj ligi, osvojivši njemački kup 1966./67. i Kup pobjednika kupova 1967. godine. Beckenbauer je 1968./69. sezone postao kapetan momčadi i odveo ju je do prvog naslova prvaka njemačke. Započeo je eksperimentirati sa obrambenom libero pozicijom, preobrativši tu poziciju i postao je jedan od najboljih libero igrača svih vremena.

Tijekom Beckenbauerove karijere u Bayern Münchenu, klub je osvojio tri prvenstva zaredom (1972.-1974.), kao i tri naslova Kupa prvaka zaredom (1974.–1976.), zbog čega je Bayern osvojio trofej na čuvanje zauvijek.

Zanimljivo, od 1968. godine, navijači i mediji Beckenbauera nazivaju Der Kaiser. Za taj nadimak, obješnjena je sljedeća anegdota (čak ju je Beckenbauer potvrdio): Za vrijeme prijateljske utakmice Bayerna u Beču, Beckenbauer je pozirao za fotografije u zgradi pokraj kuće vladara Franje Josipa I.. Mediji su ga počeli zvati Fußball-Kaiser ("nogometni car"), a malo poslje samo Der Kaiser. Međutm, u izvješću njemačkih novina Welt am Sonntag piše da je takvo objašnjenje neistinito, iako je popularno. Prema izvješću, Beckenbauer je prekršio protivnika Reinharda Libudu iz Schalkea u finalu kupa, 14. lipnja 1969. Izostavljajući zvižduke navijača, Beckenbauer je uzeo loptu u protivnički dio terena, gdje je tehnicirao s loptom pred nervoznim navijačima pola minute. Libuda je često bio zvan König von Westfalen (kralj Vestfalije), pa su se madiji još više oduševili i nadjenuli nadimak Der Kaiser.

Beckenbauerova popularnost je bila toliko velika da se jednom našao i u skeču Monty Pythona "The Philosophers' Football Match" kao dio njemačke reprezentacije. Međutim, umjesto pravog nogometa, svi "igrači" su mislili i kružili, što je zbunilo Beckenbauera.

1977. godine, Beckenbauer je prihvatio ponudu američkog New York Cosmosa iz NASL lige. Za Cosmose je igrao četiri sezone do 1980. godine, i osvojio je Soccer Bowl tri puta (1977., 1978., 1980.).

Beckenbauer je otišao u mirovinu nakon dvije godine igranja za Hamburger SV, od 1980. do 1982., s kojim je osvojio naslov prvaka Bundeslige; te nakon još jedne godine u New York Cosmosu, 1983. godine. U svojoj karijeri, Beckenbauer je imao ukupno 587 nastupa i 81 gol u domaćim ligama.

Reprezentativna karijera:

Beckenbauer je 103 puta nastupio za reprezentaciju, i postigao je 14 golova za Zapadnu Njemačku. Bio je dio momčadi koja je osvojila drugo mjesto na SP-u 1966., treće mjesto na SP-u 1970., i prvo mjesto na SP-u 1974. godine. Beckenbauer je prvi reprezentativni nastup imao 26. rujna 1965.

Beckenbauerov prvi nastup na Svjetskom prvenstvu je bio 1966. godine, gdje je na svakoj utakmici nastupao. U svojoj prvoj SP utakmici, protiv Švicarske, zabio je dva gola u 5:0 pobjedi. Zapadna Njemačka je osvojila skupinu, pa je pobijedila Urugvaj 4:0 u četvrtfinalu, kada je Beckenbauer zabio drugi gol u 70. minuti. U polufinalu, Nijemci su se suočili sa SSSR-om. Helmut Haller je zabio prvi gol, a Beckenbauer je zabio drugi gol, četvrti na natjecanju. Sovjeti su zabili počasni pogodak, pa je Zapadna Njemačka prošla u finale protiv domaćina, Engleske. Engleska je pobijedila u finalu preko produžetaka, i kontroverznog gola. Nijemci su pali u finalu, ali je Beckenbauer postao poznat zbog natjecanja i bio je treći na popisu najboljih strijelaca, ali ne-napadača. Momčad i igrači su u Njemačkoj dočekani kao junaci.

Na Svjetskom prvenstvu 1970., Zapadna Njemačka je pobijedila u prve tri utakmice do susreta s Engleskom u drugoj rundi. Engleska je do kraja prvog poluvremena vodila 2:0, ali spektakularni gol Beckenbauera u 69. minuti je vrato Nijemce u igru, a pobjedili su u produžetcima. Zapadna Njemačka je dosegla četvrtfinala, gdje se suočila sa Italijom, u utakmici koja je postala poznata kao "Nogometni susret stoljeća". Unatoč frakturi ključne kosti nakon prekršaja, ali je nastavio igrati, jer je momčad iskoristila maksimalne dvije izmjene. Nevjerojatno je bilo gledati Beckenbauera kako igra sa iščašenom rukom u zavoju. Rezultat utakmice je bio 4:3 (nakon produžetaka) za talijane. Zapadna Njemačka je porazila Urugvaj rezultatom 1:0 u utakmici za treće mjesto.

Svjetsko nogometno prvenstvo 1974. je održano u Zapadnoj Njemačkoj, čiju je reprezentaciju Beckenbauer odveo da pobjede, uz tešku 2:1 pobjedu u finalu protiv favorita Nizozemske, koju je predvodio legendarni Johan Cruyff. Beckenbauer i ostali njemački braniči su tako dobro pokrivali Cruyffa da nizozemci nisu mogli napraviti opasniju priliku.
 Beckenbauer je postao prvi kapetan koji je podigao novi trofej Svjetskog nogometnog prvenstva, nakon što je Brazil sačuvao Jules Rimet trofej 1970. godine. Time je Zapadna Njemačka postala prva reprezentacija koja je osvojila Europsko i Svjetsko prvenstvo zaredom; Francuska je isti uspjeh postigla 2000. godine.

Beckenbauer je 1971. godine postao kapetan nacionalne reprezentacije. 1972. godine, Zapadna Njemačka je osvojila Europsko prvenstvo u nogometu, pobjedivši SSSR rezultatom 3:0 u finalu. 1976., Zapadna Njemačka je opet došla do finala, gdje su ispali od Čehoslovačke.

Trenerska karijera:
 
 Na svom povratku, Beckenbauer je postao trener reprezentacije Zapadne Njemačke, nasljedivši Juppa Derwalla. Odveo je momčad do finala Svjetskog prvenstva 1986., gdje su izgubili od Argentine.

1990. godine, prije ujedinjenja Njemačke, Beckenbauer je trenirao zadnju njemačku momčad bez istočnonjemačkih igrača na FIFA SP-u, pobijedivši Argentinu 1:0 u finalu, istom kao u SP 1986. Beckenbauer je jedan od dva čovjeka (uz Marija Zagalla) koji su SP osvojili kao igrač i kao izbornik, a jedini je koji je osvojio prvenstvo kao kapetan i kao izbornik.

Beckenbauer se premjestio u klupski menadžment, i prihvati je posao u Olympique de Marseilleu, 1990. godine, ali je napustio klub sljedeće godine, uz osvajanje 1990./91. prvenstva.

Od 28. prosinca 1993. do 30. lipnja 1994., a zatim od 29. travnja 1996. do 30. lipnja iste godine, trenirao je Bayern München. Sa klubom je osvojio dva velika naslova, osvajanje Bundeslige 1994. i Kupa UEFA 1996. godine.

1994. godine, preuzeo je ulogu predsjednika Bayerna, a mnogo uspjeha minhenskog se može prepisati njemu i njegovom oštroumnom menadžmentu. Uz odluku kluba da se iz savez promijeni u ograničenu tvrtku, Beckenbauer je postao predsjedatelj savjetničkog odbora od 2002. godine.

1998. godine, postao je potpredsjednikom Njemačkog nogometnog saveza (DFB). Krajem 1990-ih, Beckenbauer je bio na čelu uspješne organizacije Svjetskog nogometnog prvenstva 2006. u Njemačkoj. Predsjedao je organizacijski komitetza SP, a bio je i sukomentator TV-postaji Bild-Zeitung.

Zlatna lopta: 1972, 1976
Drugi: 1974 (iza Cruijffa), 1975 (iza Blohina)
Treći: 1966 (iza Charltona i Eusebia)


Igračka karijera:

 1965. - 1977. Bayern München 396 (44)
 1977. - 1980. New York Cosmos 105 (19)
 1980. - 1982. Hamburger SV 28 (0)
 1983. New York Cosmos 27 (2)   

Reprezentativna karijera:

1965. - 1977.    Zapadna Njemačka   103 (14)

Trenerska karijera:

 1984. - 1990. Zapadna Njemačka
 1990. - 1991. Olympique Marseille
 1993. - 1994. Bayern München
 1996. Bayern München   


 

 

 

Klupski uspjesi:

FC Bayern München:

Bundesliga: 1968./69., 1971./72., 1972./73., 1973./74.
DFB-Pokal: 1966., 1967., 1969., 1971.
Kup prvaka: 1973./74., 1974./75., 1975./76.
Kup pobjednika kupova: 1966./67.
Interkontinentalni kup: 1976.

Hamburger SV:
Bundesliga: 1981./82.

New York Cosmos:
NASL: 1976./77., 1977./78., 1979./80.
Trans-Atlantski kup: 1980., 1983.

Međunarodni uspjesi:

Svjetsko prvenstvo u nogometu:
 
Pobjednik: 1974.
Drugoplasirani: 1966.
Trećeplasirani: 1970.

Europsko prvenstvo u nogometu:
 
Pobjednik: 1972.
Drugoplasirani: 1976.

Trenerski uspjesi:

Svjetsko prvenstvo u nogometu:
Pobjednik: 1990.
Drugoplasirani: 1986.
Bundesliga:
Pobjednik: 1993./94.

Kup UEFA:
 
Pobjednik: 1995./96.

Osobni uspjesi:

Europski igrač godine
Pobjednik: 1972., 1976.
Drugoplasirani: 1974., 1975.

Najbolji mladi igrač FIFA SP-a:
Dobitnik: 1966.

Zlatna lopta:
Drugoplasirani: 1974.
Idealna momčad FIFA SP-a:
Dobitnik: 1966., 1970., 1974.
Idealna momčad UEFA EP-a:
Dobitnik: 1972., 1976.
Njemački igrač godine:
Dobitnik: 1966., 1968., 1974., 1976.








 

 

 

22
Nogometne legende / Dino Zoff
« on: Siječanj 09, 2014, 14:58:19 pm »
Dino Zoff (Mariano del Friuli, 28.02.1942)



Talijanski nogometaš - golman

Dinu Zoffa, pravu vratarsku legendu, kao 14-godišnjaka odbili su Juventus FC i Inter Milano jer je bio prenizak. Na kraju je potpisao za Udinese. Na svom prvom nastupu primio je pet pogodaka. Godine 1972. kupio ga je Juventus, s kojim je osvojio šest naslova prve talijanske lige, dva Coppa Italia, i Kup UEFA. Nije osvojio samo Kup prvaka, iako je osvojio druga mjesta 1973. i 1983. Zoffov prvi poziv za reprezentaciju došao je tijekom Europskog prvenstva 1968. Debitirao je u četvrtfinalu i Italija je osvojila turnir. Uzoran sportaš dobre koncentracije, Zoff je uspio razbiti mnoge vratarske rekorde i u svojoj 40. godini 1982. bio je kapetan momčadi Italije na njihovom prvom uspjehu na Svjetskom prvenstvu u novije doba.
Bio je najstariji igrač koji je osvojio Svjetsko prvenstvo i ubrzo nakon toga prestao je igrati te nastavio trenirati olimpijsku momčad Italije te Juventus i S.S. Lazio. Vodio je Italiju do finala Europskog prvenstva 2000., kada su tijesno izgubili od Francuske.

Zlatna lopta:
Drugi: 1973 (iza Cruijffa)


Igračka karijera:

1961. - 1963. Udinese 38 (0)
1963. - 1967. Mantova 131 (0)
1967. - 1972. Napoli 143 (0)
1972. - 1983. Juventus  330 (0)   

Reprezentativna karijera:

1968 - 1983.   Italija   112 (0)

Trenerska karijera:

1988. - 1990. Juventus
1990. - 1994. Lazio
1996. - 1997. Lazio
1998. - 2000. Italija
2001. Lazio
2005. Fiorentina   


   








23
Nogometne legende / Bobby Charlton
« on: Siječanj 09, 2014, 14:36:00 pm »
Sir Robert "Bobby" Charlton (Ashington, Northumberland, 11.10.1937)

   

Bivši engleski nogometaš, osvajač svjetskog prvenstva 1966. i Europski nogometaš godine, te rekorder po broju golova za Englesku. Većinu klupske karijere proveo je u Manchester Unitedu. Tu je bio poznat po napadačkom instiktu i snažnim dalekometnim udarcima.

Prvu utakmicu u prvom sastavu Uniteda imao je 1956. i kroz iduće dvije sezone osigurao je svoje mjesto u prvom sastavu, a u tom vremenu preživio je i Münchensku zrakoplovnu nesreću 1958. Nakon što je Unitedu pomogao osvojiti prvenstvo 1965., s reprezentacijom je 1966. osvojio Svjetsko prvenstvo i još jedno prvenstvo s Unitedom naredne godine. Charlton je 1968. kao kapetan Uniteda postigao dva gola u finalu Kupa prvaka koji je Manchester United osvojio. Manchester je napustio 1973. i postao je trener-igrač za Preston North End, no kada je uvidio da posao trenera nije za njega otišao je nakon godinu dana. Broj golova koji je on postigao za United i Englesku i do danas ostaje neoboren. Također je bio rekorder po broju nastupa za Manchester United, do 21. svibnja 2008. godine, kada ga je pretekao Ryan Giggs.

Nakon pozicije direktora Wigan Athletica koju je imao duže vrijeme, otišao je 1984. u Manchester United, gdje je postao član vijeća direktora, na kojoj se poziciji održao do danas.

Zlatna lopta: 1966
Drugi: 1967 (iza Alberta), 1968 (iza Besta)


Igračka karijera:

 1954. - 1973. Manchester United 754 (247)
 1973. - 1975.   Preston North End F.C. 38 (8)
   
Reprezentativna karijera:

1958. - 1970.    Engleska   106 (49)

Trenerska karijera:
Preston North End F.C.

   

   

   

 

 

24
Nogometne legende / Garrincha
« on: Siječanj 07, 2014, 18:58:27 pm »
 Garrincha Manuel Francisco dos Santos (28.10.1933 - 20.01.1983)



Garrincha (ptičica), brazilski nogometaš, desno krilo i napadač koji je pomogao Brazilu da osvoji naslov prvaka svijeta 1958. i 1962. godine.

Garrincha je rođen u Pau Grande u četvrti Magé, u Rio de Janeiru (Brazil), 1933. godine. Rođen je sa lijevom nogom savijenom prema unutra i desnom nogom koja je bila 6 centimetara kraća i savijena prema van. Ipak to ga nije spriječilo da postane jedan od najboljih nogometaša svih vremena, najpoznatiji je zbog svoje eksplozivnosti i čudesnih driblinga. Mnogi stručnjaci kažu da je najtalentiraniji nogometaš koji je došao iz Brazila, prelazeći čak talent koji je pokazivao Pelé.

Klupski nogomet:

1953. potpisuje za klub Botafogo iz Rio de Janeira. Prvu utakmicu je odigrao 19. srpnja 1953. U toj utakmici zabio je tri gola u pobjedi 6-3 protiv nogometnog kluba Bonsucesso. Za Botafogo je odigrao 581 utakmicu i zabio 232 gola. Igrao je još za Corinthians (1966), Portuguesa (1967), Flamengo (1968-69), Olaria (1971-72) - svi iz Brazila i Atletico Junior(1968)- iz Kolumbije. Poslijednji nastup kao igrač imao je na Božić 1982. godine.

Brazilska reprezentacija:

Odigrao je 60 utakmica za Brazil od 1955. do 1966., igrao je za Brazil na Svjetskim prvenstvima 1958., 1962. i 1966. godine. Igrajući za reprezentaciju Brazila izgubio je samo jednu utakmicu (3-1 poraz od Mađarske) na Svjetskom prvenstvu 1966. To mu je bila zadnja utakmica za Brazil. Zanimljivo je da Brazil nikad nije izgubio utakmicu u kojoj su on i Pelé zajedno igrali.

Garrincha je umro kao zaboravljeni heroj 1983. godine u 49 godini života od ovisnosti o alkoholu nakon nekoliko poreznih i bračnih problema.Manuel Francisco dos Santos (28. listopada 1933. - 20. siječnja 1983.), poznat kao Garrincha (ptičica), brazilski nogometaš, desno krilo i napadač koji je pomogao Brazilu da osvoji naslov prvaka svijeta 1958. i 1962. godine.

 



 






25
Nogometne legende / Matt Busby
« on: Siječanj 06, 2014, 16:54:19 pm »
Matt Busby, Sir Alexander Matthew Busby (26.05.1909 - 20.01.1994)



Legendarni škotski nogometaš i trener, smatran najboljim trenerom u povijesti engleskog, ako ne i svjetskog nogometa.

Rodio se u dvosobnoj lugarovoj kućici u rudarskom selu Orbinston (danas dio Bellshilla). Odgojen je kao praktični rimokatolik s litavskom krvi. U nogometaškoj karijeri igrao je samo za dva kluba. Oca i sve ujake odnio mu je Prvi svjetski rat. Kad je izbio Drugi svjetski rat, Matt se prijavio u vojsku i nastavio igrati samo pasivno. Nakon završene nogometaške karijere, okrenuo se trenerskom pozivu iako nije imao formalne trenerske naobrazbe. Kada mu Liverpool nije htio dati upravljačke ovlasti, prešao je u Manchester United kojeg je vodio od 1945. do 1969. godine i ponovno za sezonu 1970./1971. U Manchesteru je stvorio velikane nogometa, kao što su Denis Law, Bobby Charlton, i George Best. Njegova momčad zvana je "Busbyeve bebe" zbog mladosti igrača koji su igrali.

Najteži dan u povijesti Manchester Uniteda dogodio se 6. veljače 1958. godine. Kada se momčad ManU vraćala kući nakon pobjede nad Crvenom zvezdom, njihov avion srušio se na pisti u Münchenu. Poginulo je 23-oje ljudi. Dvojica igrača zadobila su takve ozljede da nikad više nisu zaigrali nogomet. Nakon dva mjeseca oporavka, trener se vratio u momčad. Manchester United se vratio pobjedama tek 1963. godine. Prvaci Engleske bili su 1965. i 1967., a tijekom sezone 1965./1966. nisu osvojili naslov što ih je spriječilo da postignu prvi hat-trick u povijesti kluba. Najveći uspjeh klub je postigao je 1968. osvajanjem Europskog kupa. Iduće godine otišao je u mirovinu. Predsjednik M.U. postao je 1982. godine.

Matt Busby umro je 1994. u 84. godini od raka. Pokopan je na Južnom groblju, u Manchesteru.

Igračka karijera:

1928. - 1936. Manchester City 204 (11)
1936. - 1939. Liverpool 115 (3)   
   
Reprezentativna karijera:

1933. Škotska 1 (0)

Trenerska karijera:

 1945. - 1969. Manchester United
 1948. Velika Britanija
 1958. Škotska
 1970. - 1971. Manchester United   






 



 

Pages: [1] 2 3 ... 5