full screen background image
Search
Saturday 19 September 2020
  • :
  • :

Helenio Herrera – samo trener, ili… dio drugi

Govoreći u današnje vrijeme o Interu koji je onda, u doba Helenia Herrere pokorio svijet često se spominje jedna riječ kao glavna odrednica kako Intera, tako i „Il Maga“ koji ga je kroz to vrijeme tako uspješno vodio. Catenaccio.
Sam pojam označava nešto dobro zatvoreno – lokot, katanac, kračun… kako hoćete i neupućeni, a iznenadili biste se koliko ljudi o interovoj tadašnjoj igri misli upravo to, će vam reći kako se Inter tada gotovo stalno samo branio. Koliko su ovakve izjave šuplje pokazuje riznica puna trofeja osvojenih u ono doba. Da su se samo branili teško da bi uspjeli postići ono što tih godina jesu.
Prava istina o Herrerinoj taktičkoj filozofiji leži u izrazu koji je on sam smislio i često ponavljao svojim igračima: „taca la bala – napadni loptu“, htijući im dati do znanja da od njih traži konstantan pritisak na protivničku ekipu u trenucima kad njeni igrači drže loptu. Danas bi se reklo „pressing“, ili bar neka vrsta istog. U stvari je istinski problem za ostatak tadašnjeg nogometnog svijeta bio taj što HH na ključ igre nije gledao kroz loptu, nego kroz prostor. Smatrao je, naime, da će njegovi igrči u konačnici puno više postići kontrolirajući prostor, nego samu loptu. Tako su je Facchetti, Da Costa, Mazzola i društvo često prepuštali protivnicima u isto vrijeme im oduzimajući prostor, te ih prisiljavali da im zbog pomanjkanja „zraka“ svojim greškama sami režiraju prilike.
„Taca la bala“ nije bila samo „suha“ taktika, nego cijela nogometna filozofija kojom je uz gotovo manijakalni rad na podizanju ekipnog pobjedničkog duha Španjolac gurao Interove igrače iz pobjede u pobjedu.
Međutim, prije ičega trebalo je oživjeti zajedništvo koje prije HH – ove ere baš i nije bilo Bog zna kakvo. Lombardijci su s visoka gledali na suigrače iz ostalih dijelova Italije, stranci se držali za sebe, svaki igrač sam je sebi bio najvažniji, a druženje „izvan radnog vremena“ gotovo da i nije postojalo. Dakle, prvo što je Herrera učinio bilo je okupljanje svih za jedan veliki, doslovno okrugli stol. Na tom sastanku inzistirao je da cijela ekipa žrtvuje jednu večer u tjednu za zajedničko druženje. I tako, nakon nekog vremena Lombardijske, one strane i sve druge klike su polako ustupile mjesto jednom jedinom klanu – onom Interovom.
Tek kad je to riješio mogao je Helenio poraditi na pobjedničkom duhu.
Upravo je osnaživanje pobjedničkog duha bio proces doveden do savršenstva i Inter je, ako se tako može reći, dosta utakmica „dobio“ i prije izlaska na teren. Nije to bilo umjetno samopouzdanje, odnosno podcjenjivanje protivnika koje se kad – tad obije o glavu, nego čvrsta vjera svakog pojedinog igrača prvo u sebe, onda u ono što trener od pojedinca i ekipe u cjelini traži i na kraju sigurnost u činjenicu da će svaki od suigrača odraditi svoj dio posla.
Fraza „taca la bala“ postavljena je i na one famozne panoe oko trening kampa i gotovo da je silom utjerana u mozgove igrača. Imao je Helenio još bizarnih rituala koje je s igračima upražnjavao. Najsretniji bi bio kad bi sat – dva prije utakmice utjerao cijelu ekipu u svlačionicu i skupa se s njima iz petnih žila, do besvijesti derao „taca la bala“. Grljenje lopte bilo je još jedan instrument za postizanje konačnog cilja. Tražio je naime da svaki igrač prije početnog udarca snažno zagrli loptu.
Za one slobodnijeg duha, nesklone ovakvom redu i načinu u Herrerinom Interu nije bilo mjesta. Upravo je Argentinac Antonio Valentin Angelillo, iako sjajan igrač i dotadašnji favorit kako uprave tako i navijača prvi izletio iz kluba zbog nešto opuštenijeg odnosa prema radnoj etici koju je nametnuo HH.
Rezultati koji su uslijedili izdigli su Inter, ali i talijanske klubove u cijelini na nogometnu kartu Europe koja je do tad bila rezervirana za ekipe s Iberskog poluotoka. AC Milan je, istina, Kup Prvaka osvojio godinu prije Intera, u sezoni 1962/63, ali na to se, kao i na Fiorentinin proboj do samog finala 1957 tad gleadalo više kao na slučajnost, a ne dokaz nekakve moći talijanskog klubskog nogometa.
Ipak, njegov način „legao“ je rijetkima. Konkurenti su omalovažavali njegove, odnosno Interove uspjehe pravdajući svoje napade činjenicom da su Morattijevi zaposlenici taktičkim okovima donekle (čitaj: potpuno) uništili spektakl. Jest, treba bit pošten pa reći da prije pojavljivanja Il Maga, koji, i to treba reći, nije izmislio, niti u tolikoj mjeri (koliko se obično misli) prakticirao „catenaccio“, talijanski nogomet nije bio toliko sputan i da su utakmice počesto završavale s postignutih 5 i više golova u obje mreže. Čak je i „njegovo novinarsko veličanstvo“ Gianni Brera kao jedno od najvećih, ili još bolje: najveće talijansko sportsko pero 20 stoljeća (slobodno čitaj: svih vremena) stalno podbadao Helenia i upravo zbog pomanjkanja tog famoznog spektakla koji je Talijanima uvijek na prvom mjestu omalovažavao tadašnje Interove uspjehe.
I na kraju početak: Helenio Herrera – samo trener, ili neviđeni taktički genij koji je pokazao nogometnom svijetu kako se pobjeđuje po svaku cijenu…
samo trener, ili tiranin koji je od igrača stvorio strojeve što s fanatizmom i ukorijenjenim automatizmom „grizu“ i u djelo provode svaku njegovu zamisao…
ili upravo ono prvo – samo trener kome je Angelo Moratti, za razliku od Barceloninih čelnika ukazao bezgranično povjerenje, a ovaj mu to stostruko vratio?
Eto, procijenite sami. Što god zaključili siguran sam da nećete pogriješiti.




One thought on “Helenio Herrera – samo trener, ili… dio drugi

  1. fanatico

    Grande Helenio! Teško će ga itko nadmašiti u Interu. Uvjek su veliki pobjednici neshvaćeni ili kritizirani iz ljubomore na uspjeh.
    Mou je to mogao postati alisu njegovi motivi da to bude u svakom klubu i otišao na vrhuncu.

Odgovori