full screen background image
Search
Tuesday 21 September 2021
  • :
  • :

Gdje su nestali Englezi iz Londona?

Gdje su nestali Englezi iz Londona?

Evo napokon i posljednjeg dijela priče iz Londona. Napokon, jer u ovih mjesec i pol otkada sam bio tamo Inter je na pragu najveće sezone u svojoj povijesti i sada jedva čekam da sljedeća kolumna bude nešto o tome. No, prvo da završim londonsku avanturu…

Svi kažu “svugdje je lijepo, al’ je doma najljepše”. Ne znam, ja kad dođem doma iz vana uvijek me uhvati depresija, ne mogu reći da u mom slučaju vrijedi ova stara… Osam dana Londona ostavi trag na čovjeku.

Plan je bio ići tamo poslije vjenčanja na medeni mjesec, krajem travnja. Ali u trenutku ždrijeba osmine finala Lige prvaka i nakon neformalnog razgovora s našim predsjednikom Antoniom odluka je pala… Idemo prije vjenčanja i usput pogledati Intera. Na Internetu sam još uspio kupiti ulaznice za utakmicu Fulham – Juventus. Moju radost i uzbuđenje nekoliko dana prije polaska zasjenila je nervoza zbog letenja. Nije mi ugodno biti u avionu na 10.000 metara visine. Što je najgore, imam čudan strah od letenja. Naime u statistički najkritičnijim trenucima, slijetanju, strah zamjenjuje fascinacija. Tako da pri svakom slijetanju gledam kroz prozor i uživam u prizorima. Neobjašnjivo. Tako i ovaj put. Nedjelja je, avion se već spustio na određenu visinu, uočili mi dolje stadion s reflektorima, očito se igra utakmica. Pa još jedan nakon par minuta. Nagađamo jesu li to Emirates Stadium, Stamford Bridge, White Hart Lane, Craven Cottage ili Upton Park. Razmišljamo tko je taj vikend domaćin u Londonu. Nakon pola sata uvidjeli smo kako to uopće nije bio London. 🙂

Prvi dan po gradu nova zabluda. Šetamo Westminsterom i čujemo samo talijanski. Mislili smo koliko je samo ljudi došlo vidjeti Inter. Svi Britanci koji dolaze u Dubrovnik dive se suncu, kažu kako ga oni nikada ne vide. Ne znam o čemu pričaju. Nama u Londonu nebo bez oblaka pet od osam dana, a u Dubrovniku sunca ove zime nisam vidio. Stoga smo prvi dan odlučili odmah na Big Ben, Parlament i London Eye. London ima baš sve – od potrošačkog zapada do davne povijesti. Lijep i moderan. Ipak, za lokalno stanovništvo nema mjesta, odnosno vremena za uživanje. Pitao sam se što može jedan prosječan stanovnik Londona? Ako radi osam sati, a radi sigurno i više, treba mu sat-dva od i do doma, jede sat dnevno i spava osam sati ne ostaje mu niti sekunda za sebe i uživanje u bilo čemu što London nudi. A nudi sve. To sve očito je rezervirano za turiste ili milijunaše koji ne trebaju svaki dan na posao. Stoga nije ni čudo što ulicama dominiraju strani jezici. Tek nakon nekoliko dana smo shvatili da talijanski koji čujemo nema veze s Interom, već da je London pun talijanskih turista. Tu su još mnogi sa španjolskog govornog područja, pa Amerikanci… Čak i zaposlenici u trgovinama nisu Englezi, već većinom podrijetlom iz Indije, Pakistana…

Cijene smještaja su iznimno povoljne, kudikamo niže od naših. Shopping također, ima od igle do lokomotive od funte nadalje. Vrlo povoljno. Ali zato na hrani i muzejima ostaviš cijelo bogatstvo. Znaju oni da turisti neće sami kuhati, a moraju jesti. Stoga i u najjeftinijem restoranu ne možeš proći ispod 15 funti po osobi za jedan obrok. Znaju oni još nešto: ako je čovjek već došao u London sigurno će željeti posjetiti muzeje i ostale atrakcije. Sjajna strategija. Oderu te po novčaniku, a ti misliš kako si odlično prošao sve ukupno, jer nisi puno platio avio kartu i smještaj. Sve je puno, svaki dan, u svako doba dana u bilo kojem kvartu. Navečer se čeka red u svakom restoranu, a naći mjesto za sjesti u pubu je ravno sedmici na lutriji.

Isplati se vidjeti sve muzeje, ali mene je najviše oduševio Tower of London gdje između ostalog možeš vidjeti Krunu. Ima još značajnih povijesnih mjesta poput British Museuma, Museum of Natural History, Westminster Abbey… Međutim meni se teško povezati s nečim što se događalo stotinama godina ranije (grobnice raznih kraljeva, mumije iz Egipta…). Tower mi je nadraži, jer u njemu je ta (ne)slavna engleska povijest stopljena sa sadašnjošću.

Imaju još dobrih fora za zaradu. Primjerice ulaznice za kazalište. Išli smo na musical “We will rock you”. U kazalištu ulaznica dođe 50 funti, ali postoji jedan trg (Leicester Square) na kojem se ulaznice za sve teatre u Londonu službeno prodavaju u pola cijene. Tako smo mi dvije ulaznice platili 50 funti. Nismo jedini, svi to rade, a taj trg je dobro izreklamiran po svim vodičima, svak zna za njega. Poslije sam zaključio da je to trik kako bi ljudi mislili da su dobro prošli s cijenom, a ulaznice u biti vrijede samo toliko koliko se prodaju na trgu. Jer nitko ne kupuje ulaznice u kazalištu, tj. jako su rijetki oni koji se zeznu. A ako se i zeznu, ne mogu se žaliti, jer to je «službena» cijena, a organizatoru dobro došla ekstra zarada. Opet sjajno njima, a i ti se osjećaš super i hvališ se kako si dobro prošao jer si kupio ulaznicu u pola cijene. Malo morgen!!

Niko Bulić i ostali naši turistički gurmani mogli bi malo razmišljati o takvim strategijama. Jer kad dođeš u Dubrovnik osjećaš se oderan i točka. A kako Englezi to rade u fino! Još jedan isti primjer je Las Vegas. Tamo je smještaj u vrhunskom hotelu gotovo besplatan, ali kad stigneš kreće ludilo trošenja. Tko zna zna, a tko ne zna… neću, to su neke druge teme.




One thought on “Gdje su nestali Englezi iz Londona?

Odgovori