full screen background image

Helenio Herrera – samo trener, ili… dio prvi

Kad bi ga netko pitao za rođendan odgovorio bi da je rođen 1916, u jeku Prvog svjetskog rata. Međutim istina je bila mrvicu drugačija. Čovjek kojeg će nogometni svijet kasnije zvati Il Mago, ili jednostavno HH bio je Španjolac, rođen 1910 godine u Argentini od roditelja koji su poslije zbog anarhističkih ideja kad je Heleniu bilo 4 godine pobjegli iz Španjolske u Casablancu. Tamo su preuzeli francusko državljanstvo, te je time HH jedan dobar dio svog života ostao vezan za novu domovinu, u kojoj je učinio prve igračke i kasnije trenerske korake.
1932 kao obrambeni igrač prelazi iz otočne RC Casablanca u CASG Paris i tako započinje svoj sportski put u kojemu je igrao za mnoge francuske klubove od kojih treba izdvojiti FCO Charleville čisto zato što je igrajući za njih dva puta bio pozvan pod nacionalni stijeg. 1944 potpisuje za Puteaux i to kao trener – igrač (ostalo je povijest, reći će mnogi. Bogme jest, i to kakva, reći ću ja). Godinu kasnije prestaje s igračkom karijerom i vaća se u Stade Francais kao trener. Poslije nekog vremena obilježenog ničim posebno (ako se „ničim posebno“ može nazvati „naukovanje“ u francuskoj reprezentaciji pod izbornikom Gastonom Barreauom) – pekao je zanat, što bi se reklo – prelazi u Španjolsku gdje nakon dvije godine u Real Valladolidu 1950 s Atletico Madridom osvaja naslov, što ponavlja i slijedeće sezone. Iz Madrida odlazi na jednosezonski „izlet“ u Malagu, a kasnije tri sezone vodi FC Sevillu.
Nakon što je 1958, vrativši se iz lisabonskog CF Os Belenensesa, preuzeo Barcelonu gore spomenuta „povijest“ mogla je započeti u pravom smislu riječi. Na kraju te sezone Barcelona je u svom posjedu držala trofej pobjednika lige skupa s onim pobjednika kupa, dok je 1960 uz Kup Velesajamskih gradova (kao prvi Herrernin međunarodni trofej) također osvojeno i španjolsko prvenstvo.
Na kraju te sezone obilježene neslaganjem i sukobima u svlačionici (posebno je iskrilo sa jednim od glavnih blaugraninih igrača Ladislavom Kubalom) Angelo Moratti zove ga u Inter, a HH poziv prihvaća.
U početku je pokušao igrati napadački, ali je ubrzo shvatio da to na čizmi ne prolazi (kao uostalom ni dan danas), pa je odlučio u Italiji već prokušani defanzivni 5 – 3 – 2 na svoj način malo obraditi. Generalno sve je ostalo isto samo što se još više pazilo na svoj gol. Što je tu novo, tad su se pitali mnogi i ostajali zatečeni kad bi golove stvarajući se „niotkud“ postizali interovi bekovi. Upravo je ogromna taktička sloboda dana brekovima koju je HH skuhao donijela je Interu ono što nitko drugi nije imao: nevjerojatnu sposobnost brzih otvaranja i mogućnost da se sa svega dva ili tri dodira dođe pred protivnički gol gdje će onda vrlo često poentirati igrač koji po svim pravilima (pravilima ostatka svijeta) tu nikako nije trebao ni biti, a kamoli zabiti.
Ono što je kasnije postala karakteristična Interova taktička slika tako je dobilo svoje osnovne obrise, ali nije sve bilo u nogometu, odnosno bar je Helenio mislio da nije. Uz uobičajene taktičko – kondicijske treninge uveo je iscrpnu psihološku pripremu i gotovo vojničku diciplinu. Uokolo trening kampa dao je postaviti velike panoe na kojima je pisalo: „Talenat + Trud + Inteligencija + Fizikalije = Osvojeno prvenstvo“ i svaki dan iznova natjeravao igrače da izvikuju te parole dok treniraju. Uveo je ekipi večernje provjere na način da je slao ljude u njihove kuće i stanove da provjere jesu li svi igrači na vrijeme u krevetima (slučaj Adriano teško da se je tad u Interu mogao dogoditi). Svako kašnjenje i općenito povreda nametnute discipline bezuvjetno se kažnjavalo. Tako je jednom prilikom natjerao Maria Corsa da skupa s klasičnim centarforom Englezom Gerryem Hitchensom pješači 9 kilometara natrag do trening kampa, jer su obojica svega 20 sekundi (pazite: 20 SEKUNDI) zakasnili na autobus kojim se ekipa imala vratiti u kamp. Ipak jedna od „najluđih“ situacija koja pokazuje HHov autoritet dogodila se u Rimu kad je prije utakmice jedan od igrača novinarima u kontekstu izjave izgovorio: „došli smo IGRATI u Rim…“, a Herrera ga suspendirao jer je smatrao da je ovaj trebao reći: „došli smo POBIJEDITI u Rim…“
Odmah je, dakle, po dolasku u Inter HH dobio slobodne ruke u kreiranju taktičko – igračke slike (što u Barceloni nije imao i zbog čega je, na koncu konca, od tamo i otišao) i krenuo slagati samo njemu znanu slagalicu, a onog trenutka kad je shvatio da defanzivu mora pretpostaviti ofenzivi šokirao je kompletan navijački korpus prodajom njihovog ljubimca Antonia Angelilla. Ipak, nakon tog poteza navijačko (a i foteljaško) povjerenje u Španjolskog Argentinca s Francuskom putovnicom dodatno se učvrstilo.
Kako je u talijanskom prvenstvu tad vrijedilo pravilo o samo dva stranca Il Mago je prilikom odabira te dvojice morao pažljivo odigrati. A odigrao je majstorski, nagovorivši Morattija da mu iz Barcelone dovede Luisa Suareza, dok je gore spomenutog Engleza Hitchensa zamijenio brzonogim Jairom Da Costom.
Kad je dobio što je tražio posložio je stroj koji je zaigrao onako kako je pod njegovim dirigentskim štapićem jedino i mogao: Danas SerieA, a sutra cijeli svijet!

Kraj prvog dijela

P.S.
Ovaj prvi dio kolumne o Heleniu Herreri samo je početak projekta koji ću narednih mjeseci pokušat realizirat pišući seriju kolumni o „Grande Interu“. Sve će najviše ovisit o mojoj maloj plakalici što puni pelene, jede, spava i naravno urla kad joj se urla (što Bogu hvala za sad i nije nešto previše učestalo koliko sam mislio da će biti).
Naravno ne treba zanemariti ni količinu podataka koja će mi za ovo što sam zamislio bit dostupna na „majci svih mreža“. Uglavnom, potrudit ću se, a vi me, narode, slobodno nadopunjujte i isparavljajte ako usput štogod zeznem.




5 thoughts on “Helenio Herrera – samo trener, ili… dio prvi

Odgovori