Treća epizoda iz Londona posjet je nogometnom hramu – Wembleyu…
Osim što smo posjetili utakmice na Stamford Bridgeu i Craven Cottageu željeli smo vidjeti Emirates Stadium. Otišli smo do njega, ali ture su bile rasprodane sve do ponedjeljka kada smo letili kući. Čovjek nam je ponudio alternativu: “stadion možete vidjeti sutra, jer imamo još ulaznica za Arsenal – West Ham”. Oči su nam odmah zaiskrile. “Cijena je 70 funti po ulaznici”. Entuzijazam je naglo splasnuo. No, thanks. Malo razočarani, ali nema veze. Posjetili smo shop, koji je također impresivan, ali ne kao Chelseajev. Prije puta smo bili odlučni posjetiti jedan od dva stadiona – Emirates ili Wembley. Supruzi je drag Arsenal, pa je prvi izbor bio Emirates, a mislili smo da će biti lakše doći do ture bez rezervacije unaprijed. Dan kasnije smo otišli do Wembleya, jer smo bili smješteni u hotelu 200 metara od njega. Otišli do blagajne onako informativno pitati ima li mjesta na turi i na kraju završili na stadionu u roku pola sata. Dakle, prevarili smo se kada smo mislili da ćemo lakše na Emirates nego na Wembley. Kada uđeš u ovaj novi Wembley kao da si ušao u hotel s pet zvjezdica. Liftovi, pokretne skale, restorani, barovi, sve uređeno kao u hotelu. Kao na stadionima u SAD-u. Znaju ljudi kako okrenuti lovu. Nadam se da tako nešto čeka i naš klub za koju godinu. Druga stvar koja je bolja od ture po Meazzi je pristup. Ja sam Meazzu prošao prije tri godine, tura je trajala 20-30 minuta, a onda slobodno vrijeme u muzeju. Naš predsjednik Antonio ima još neugodnijih iskustava kada je odradio turu prilikom utakmice s Kazanom, ali neću o tome. Ipak, moram se osvrnuti na riječ “odradio”. Da, tako to shvaćaju u Milanu. Izbiflaju podatke, prođeš tribinu i svlačionice i arrivederci. Ne na Wembleyu. Simpatični vodič odmah je počeo sa šalama na račun Njemaca i finala SP 1966. Razdvojio nas je u dva tima. Nakon svake postaje postavio bi nam tri pitanja o kojima bismo razmišljali putem prema drugoj. Tko je bio najčešći gost Engleskoj na Wembleyu, koji klub je najviše puta igrao tamo, koji igrač…? Odveo nas je na tribine, pa u kraljičinu ložu. Potom press soba, pa u svlačionicu Engleske. Zatim smo ponovno izašli na teren, uz travnjak na klupe. Navijali smo kako bismo čuli poznati “Wembley roar”, odnosno jeku koju su stvorili modernom tehnologijom sa staklima na vrhu tribina. Jeka nas 40 je zvučala impresivno, mogu samo zamisliti kako zvuči kada rikne (roar) 90.000 ljudi. Naposljetku stepenicama kao igrači koji idu po pehar FA Kupa. FA Kup nas je dočekao gore (isti kao original, samo što nema urezana imena pobjednika na sebi. Koristi se ukoliko se nešto dogodi prvom). Slika za uspomenu, osjećaj odličan! Trajanje ture gotovo dva sata. Ovih 15 funti vrijedi daleko više nego 11 Eura (ako se dobro sjećam) za turu po Meazzi.
Povratak u našu stvarnost bio je surov. Na Wembleyu smo u WC-ima vidjeli kremu za ruke i sapun koji koriste igrači. Bočica je imala natpis “Wembley Stadium”. Supruzi se svidjelo, a kasnije smo to isto našli u shopu. Bočica od 250 ml, imamo sapun koji koristi David Beckham! Na Heathrowu u Londonu osiguranje je dopustilo bočicu u ruksak bez ikakvih problema. Ipak, na presjedanju u Zagrebu naš buđa policajac nije bio baš prevelike inteligencije pa nam je naredio da torbu čekiramo na avion. Bilo je prekasno, avion je ionako čekao samo nas. Kada smo se vratili na kontrolu uredno nam je oduzeo bočicu i bacio ju u smeće. Za pretpostaviti je da s tim tekućim sapunom danas pere š..ak. Welcome back to Balkan!
Loading ...
eto ti naše murije! čovjek si uzme uspomenu a ovi buđovani se ponašaju ko da nosiš 3 kile C4 oko sebe!
sta si mogao ocekivati od balkanskog drota!
Nikola, zbilja si imao bogatu turneju po Londonu i hvala ti za ove putopise koji nam bar djelić mogu dočarati onoga što mnogi nećemo nikada doživjeti.