Prateći u zadnje vrijeme Interove apeninske epizode čovjek se stvarno nagleda svega i svačega. Od kiše žutih i crvenih kartona, u njihovu korist nedosuđenih čistih penala, do lupanja drakonskih kazni za svaku riječ i gestu izrečenu, ili pokazanu izvan terena. Teško je reći tko Intera više mrzi: suci, delegati, ili činovnici zaduženi za „kazneno – popravnu djelatnost“ kojom se puni vječno eura žedna savezna kasa.
Međutim, jeli tome baš tako? Mislim, mrze li nas svi koje se na terenu i izvan njega nešto pita? OK, nepobitna je činjenica da je nogometna „vlast“ neobično laka na obaraču kad nad Interom treba trenirati strogoću, čak što više treniraju je i kad treba i kad ne treba, ali geneza i uzroci trenutnog stanja daleko su od nekakvih niskih pobuda kao što je sirova mržnja. Nije to neki novi – stari poredak koji teži ponovnom ovladavanju cjelokupnom talijanjskom nogometnom scenom kao što je to bio slučaj prije 15 – 20 godina, pa mu smeta potencijalno jaki Inter koji njegovom klubu – štićeniku, kako god se on zvao, priječi put prema vrhu.
Ne, nema tu ništa takvoga.
Prošlo je doba Moggijeve vladavine kad je relativno mala skupina ljudi ucjenama i malverzacijama ostvarivala svoje mračne ciljeve. U stvari sad je u pitanju nešto sasvim drugo. Onda je gotovo cijela Italija, osim rođaka i robijaša suosjećala s Interom (i sa svima drugima osim crno – bijele, a i one druge rođačke bande) kojeg se direktnim utjecajem na terenu, a još više izvan njega godinama sustavno sprječavalo da u Italiji osvoji bilo što. Danas su se, dakle stvari promijenile, Moggi i klika više „ne postoje“, a cijela Italija jedva čeka da Inter konačno sleti s vrha na kojem već godinama stoji!
I nema to veze s mržnjom, niti s rivalitetom, a niti s kriminalom kao nekad. Sad je sve u novcu. Da ne bude zabune i onda je bilo, ali onda je novca bilo, a sad ga nema ni za lijek i u tome je problem.
Stvar je u biti vrlo jednostavna: onog trenutka kad rezultati postanu predvidljivi prestanu bit i zanimljivi.
Inter je posljednjih godina apsolutni vladar Serie A i gotovo nitko mu se ne uspijeva ni približiti, a kamoli ozbiljno istaknuti kandidaturu za preuzimanje vrha. U takvoj konstelaciji snaga, kad jedna ekipa dugo vremena dominira i kad se početkom sezone gotovo s sigurnošću može reći kako će ista završiti, kod prosječnog ljubitelja nogometa (jednako kao i ljubitelja bilo koje druge discipline koja se nađe u sličnoj situaciji) dolazi do zasićenja i on postepeno gubi zanimanje. I pri tome uopće nije važno za koga taj „navijač vulgaris“ navija. Ako mu je već na početku sezone jasno da njegovi nemaju šanse, ili obrnuto, ako mu je jasno da su najjači i da će opet (i opet i opet i opet) bit prvaci stvar će mu polako prestajat bit napeta, pa će se okrenut nečemu drugome i tamo potrošiti svoj novac. Kad se vremenom stvori masa od 5, 10, ili 15 milijuna onih koji sa svojim novcem odlaze nekamo drugamo, a baš to se u talijanskom nogometu događa već godinama, disciplina neminovno zapada u krizu.
Nogomet je odavno prestao biti nedjeljna zabava rezervirana samo za one koji dolaze na stadion u živo gledati svoje ljubimce. Danas je to sve više business, a sve manje sport kojemu su potrebne goleme svote novca da bi uopće mogao funkcionirati. Novac se okreće na sve moguće načine, a ime kluba je roba koja se masno naplaćuje. Klubovi odavno već ne žive kao nekad od ulaznica i kokica koje prodaju livrirani dječaci po tribinama. Oni danas žive od globalnog reklamiranja sebe kao branda, prodaje svoje brandirane robe i svakojakih suvenira sa svojim logom. A gdje su još svi silni milijuni od TV prava i deseci tisuća sezonskih pretplatnika.
I sad se samo na trenutak vratimo na onih 5, 10 ili 15 milijuna redovnih gledatelja koji su jučer bili tu, a danas ih, skupa sa svojim novcem nema!
Prije desetak i više godina za Serie A se govorilo da je najjača liga na svijetu. Stadioni su bili puni, novac se vrtio u nezamislivim količinama, a više od pola prvoligaških klubova početkom sezone opravdano je moglo računati na plasman u neko od europskih natjecanja. Danas je stvar dijametralno suprotna i stotinu „sitnica“ je krivo za takvo stanje. Od loših stadiona, huligana do općenito ponešto lošije ekonomske situacije. Međutim i onda su stadioni bili loši, huligani haračili njima i oko njih, a briga o „preživljavanju do prvoga“ kod ne previše potkoženog, običnog čovjeka je također postojala oduvijek, ali se bez obzira na sve tada tražila karta više.
Zazvučat će grozno, za nas interove navijače možda i heretično, ali sami smo krivi. Naravno ne mi, nego klub za koji navijamo.
Inter polako, ali sigurno svojom dominacijom uništava ligu koja je u potpunosti izgubila napetost i draž. Navijači drugih klubova nemaju se čemu nadati, pa odustaju od sezonskih pretplata i pretplata na „pay per viev“ TV prijenose, a to su samo neke od stavki na koje se više ne troši novac. Prosjek broja gledatelja na stadionima niži je nego ikad i nogomet je doslovno postao sporedna stvar. Nije ni čudo što je vladajuće u savezu uhvatila panika i što već nekoliko sezona čine sve nebi li ligi vratili znimljivost, samim tim i gledatellje, a samim tim i novac.
Pogrešno je misliti da se sudačke igre i drakonske kazne udarene za „bilo što“ događaju samo Interu i da se nebi događale nekome drugome kad bi bio na Interovu mjestu. S druge strane potpuno je ispravno misliti da bi se promjenom na vrhu učinio prvi i ne baš tako mali korak prema vraćanju zanimljivosti, onda i navijača, pa onda sponzora i na koncu novca. Druga je stvar što nitko na sportskom planu nema snage to učiniti, pa se onda događaju ovakve predstave.
U stvari cijelu situaciju ukratko je najbolje objasnio jedan kolega forumaš: Interovih desetak bodova prednosti ovakvim se igricama do par kola prije kraja svede na prihvatljivih 4 – 5, a onda „kom obojci, a kom opanci“. Direktnog utjecaja na ishod prvenstva u stvari i nema, pa nema ni dokaza o nekakvom namještanju, mada svi vide što se događa, a velika većina to i odobrava, jer sve je bolje od trenutnog stanja.
Kad malo bolje razmislim ja kao navijač Intera ponosan sam što smo tu gdje jesmo i što mi sutra kad se smjena na vrhu i dogodi (jer, dogodit će se, tu se ne treba zavaravati) nitko neće imati obraza reći da nismo na vrhu zato jer smo lošiji od onoga koji tad na vrhu bude. A to je već golema zadovoljština koju meni kao navijaču nitko ne može oduzeti. Ni suci, ni nogometni savez, a posebno ne tamo neki jad s debelim političkim zaleđem i oni drugi, odavno osuđeni kriminalci.
Latest Update
Loading ...
Bravo Dex, tu je osnovni problem i odlično si to detektirao.
“Pogrešno je misliti da se sudačke igre i drakonske kazne udarene za „bilo što“ događaju samo Interu i da se nebi događale nekome drugome kad bi bio na Interovu mjestu”
…citirao sam ovaj deo teksta iz razloga sto je to apsolutno istina… Italijanskom savezu na smeta Inter kao klub, vec Interova dominacija!!
i takodje .. svaka cast na tekstu. vrlo temeljno si obradio ovaj problem!
Puno hvala ljudi.
ima tu mnogo istine , ali po meni mi nismo iskljucivi krivci za ovo stanje u SERIA A, kad smo mi bili ti koji smo cekali godinama na scudetto ne sjecam se takvih stvari , ali se sjecam da je gospodin Moratti ulagao pocetkom svake sezone ogromne novce i dovodio velike zvijezde svjetskog nogometa , pa nek sad i drugi ako zele na vrh pocinju kupovati i ulagati a ne prodavati svoje najbolje igrace i nadati se nasem padu i okrivljavati nas za sve lose