U ime oca. Jučer je bilo točno 15 godina otkada je Massimo Moratti postao većinski vlasnik i predsjednik Football Cluba Internazionale Milano SpA (dioničko društvo). Cilj je bio jasan: ponoviti očeve uspjehe. Moratti I je vodio klub od 1955. do 1968. osvojivši tri scudetta, dva Kupa Prvaka (Lige prvaka) i dva Interkontinentalna Kupa (Svjestsko klupsko prvenstvo). Moratti II ga je prešao po broju godina u službi kluba, po broju naslova prvaka, ali na međunarodnoj sceni još nema povijest i njegov Inter još nije “Velik” kao očev. Petnaest godina Morattija, nije svaka bila jednostavna, čak dva puta je odlazio s mjesta predsjednika, 1999. i 2004. Promjenjeno je 12 trenera, a neki su se vraćali po nekoliko puta poput Hodgsona i 11 godina čekanja na prvi scudetto. Stigao je 2006. za zelenim stolom, ali samo godinu kasnije stigao je prvi naslov na terenu. Potom još dva koja su naplatila sve mršave godine do tada. Morattijeva avantura počela je 1995, a prvi uspjeh stigao 1998. osvajanjem Kupa UEFA s pečatom Ronalda. Nedosuđeni jedanaesterac Iuliana na Ronaldu pokrenuo je najteže godine, bezbrojne smjene trenera, razmjene igrača s Milanom, “noga u stražnjicu” Lippija, milijunske obnove ugovora Recobi. Potom 2002. i 2003., godine razočaranja netom prije slavlja: 5. svibnja 2002. u posljednjem kolu je izmakao scudetto, a 2003. Inter je ispao u polufinalu Lige prvaka od Milana s dva neriješena rezultata. S Mancinijem je stigla stabilnost, pa Kup Italije, pa prvenstva. Mourinho nastavlja talijanski niz, ali nikada se ne skriva želja da se pobjede prošire van granica.
Ukupno 10 trofeja (4 scudetta, Kup UEFA, 2 Kupa Italije i 3 talijanska Superkupa) kojima treba dodati seriju “ljetnih scudetta”. Otkada je Morattija Inter se vratio glavnoj ulozi na tržištu, pogotovo što se tiče napadača. Iako je točno da je bilo razočaranja klub nikada nije štedio (potrošeno je 560 milijuna Eura) kako bi svojim navijačima omogućio sanjati uz: Adriana, Baggia, Batistutu, Crespa, Cruza, Djorkaeffa, Eto’oa, Figa, Ibrahimovića, Milita, Mutua, Recobu, Ronalda, Verona, Vierija, Zamorana. To su samo neka od imena. Od prije nekoliko godina počelo se slaviti i u juniorima. Sada ne preostaje ništa nego slaviti u Europi, možda početi u Madridu ove godine. Bio bi to najljepši poklon predsjedniku za 15. rodendan. No možda se zasad ipak zadovolji slavljem u Londonu, jer bio bi to važan korak prema veličini, onoj definitivnoj. Onoj Interovoj iz doba Massimovog oca Angela.
Izvor: gazzetta.it
Latest Update
Loading ...
dok sam citao trnci su me dernuli FORZA MORATTI FORZA NTER