full screen background image
Search
Thursday 26 November 2020
  • :
  • :

Ljudi u crnom, žutom, narančastom…

Kad je prije dvije sezone Inter do Božića nabrao desetak bodova prednosti ispred najbliže konkurencije svima je bio jasno da će to biti još jedna godina crno – plave dominacije u talijanskom nogometu. Sviđalo se to nama, Interovim navijačima, ali malo tko drugi bio je zadovoljan stanjem koje se iz godine u godinu, otkad je puknuo „Calciopolly“ ponavljalo. Sezona počne, očekivanja onih jačih, tipa Juventusa (kad se prethodno preblago kažnjen vratio u Serie A), Milana i Rome, rasplamsaju se do usijanja, međutim već do prvog studenog stvari se poslože na svoje mjesto. Inter je daleko naprijed, a ostali se bore za utješne nagrade dajući izjave kako ustvari i nije bilo realno očekivati da se mogu ravnopravno nositi sa squadrom iz Appiano Gentilea i kako im je u stvari osnovni cilj plasman u Ligu Prvaka. One male nitko ništa i ne pita znajući da je njihov „modus vivendi“ ostanak u Serie A.
Tako dođe i prođe zimska pauza, sezona se u siječnju nastavi, a Inter mic po mic uleti u krizu. Iz kola u kolo prednost se polako topi, a Berlusconijevi mediji njuše krv. Svaki gubitak bodova, svaki poraz, remi karakterizira se kao Interov konačni pad i sva se britka novinarska pera trude stanje prikazivati tako da izgleda kao da Inter za konkurencijom kasni 5 – 6 bodova, a ne onakvim kakvo ono realno jest: Inter i dalje prvi s ipak ponešto reduciranom bodovnom prednošću.
U cijeloj toj situaciji, međutim, postojala je jedna kvaka. Naime, nakon zimske pauze suđenje na Interovim utakmicama odjednom je postalo u najmanju ruku čudno. Za najbenignije faulove, krive poglede, ili ne daj Bože prigovore Interovim igračima su jedno dulje vrijeme na baš svakoj utakmici pokazivani direktni crveni kartoni (o broju žutih neukusno je i raspravljati), a kaznene udarce protivnicima se dodjeljivalo gotovo na usmeni zahtjev – nije ga dobio samo onaj koji ga nije tražio. Sve dok se Interova prednost na takav način nije svela na nekakvu prihvatljivu mjeru Beneamata je utakmice završavala sa 10, ili čak često samo s 9 igrača na terenu. I onda je došlo zadnje kolo, kiša u Parmi i maestralni Ibrahimović. Ostalo je povijest.
Čudan sudački kriterij donekle je zaboravljen onoga trenutka kad su se Interove zvijezde pojavile na D’uomu mašući moru navijača s autobusa na kat.
Lani je Interovo kormilo preuzeo Jose Mourinho i već samim dolaskom uzburkao strasti. A tek kad je progovorio… Javnost se cijelu sezonu zabavljala njegovim izjavama, prepucavanjima sa sedmom silom i trenerima konkurentskih ekipa. Inter je opet promarširao prvenstvom, ali je još jedan scudetto u nizu kod nogometnih vlasti i konkurencije ostao nekako u drugom planu upravo zbog neprekidnog talk – showa portugalskog genija. Ostatak talijanske klubske kreme u Milanu, Torinu i Rimu još jednom u nizu je pokušao preboljeti to da se ne može mjeriti s Interom i kovao planove o pojačanjima za slijedeću sezonu.
U sjeni Joseovih medijskih istupa ostala je činjenica da je na stadionima publike sve manje i da je „eurostaj“ u klubskim kasama sve niži i niži. A još je k tome i kriza, pa su sponzori i sami osiromašeni prisiljeni stezati remen, a samim tim i smanjivati nogometna ulaganja. U savezu sigurno već godinama grozničavo razmišljaju što napraviti da se publika vrati i novac opet procirkulira u većoj mjeri. Znaju oni za probleme derutnih komunalnih stadiona, ali sad jednostavno nije vrijeme za tolika ulaganja kojima bi se ta zdanja dovela u pristojno stanje.
A i onaj Inter je stalno prvi… dosadno, brate. Uvijek jedno te isto.
Jasno je njima i da huligani odvraćaju kulturan svijet od stadiona, ali što mogu kad nema političke volje da se taj problem jednom za uvijek riješi. Jer znaju političari kako se takve ekstremne skupine jako dobro mogu upregnuti u ostvarivanje njihovih političkih ciljeva. I što bi ih onda zatirali striktnim provođenjem kojekakvih „zakona o navijačima“.
A i onaj Inter je stalno prvi… dosadno, brate.
I na kraju krajeva ne trebaju bit puno pametni da shvate kako se danas negdje drugo igra bolji, publici interesantniji nogomet i kako gotovo svatko tko nešto vrijedi u pečalbu odlazi upravo tamo.
A i onaj Inter je stalno prvi…
Dakle, misle oni: Za uređenije stadione trebaju deseci, a možda i stotine milijuna eura + promjena mentaliteta što je kratkoročno neizvodljivo. U huliganska osinja gnijezda se bez političke podrške baš i ne isplati dirati, a još će neko vrijeme proći dok liga ponovno ne ojača i bar donekle vrati staus koji je imala prije 10 – 12 godina.
Još kad taj dosadni Inter nebi bio stalno prvi…
I tu se oni sjete one pretprošle sezone s početka priče, pa pozovu glavonje iz sudačkog saveza na jedan mali, informativni razgovor. Onaj tko je gladao „La Madonninu“ u nedjelju, a i prije toga popratio nekoliko Milanovih posljednjih utakmica znat će o čemu je riječ. Sudačko pogurivanje Crveno – crnih kao jedinih Interovih konkurenata postalo je već legendarno. Pred par kola su na jednoj utakmici u njihovu korist dosuđena čak 3 jedanaesterca, dok je serija s bar jednim penalom po utakmici (u njihovu korist, naravno) počela još nekoliko kola prije toga i nastavila se sve do nedjelje kad je u sudačkoj nadoknadi Julio Cesar školski „skinuo“ Ronaldinhov šut s bijele točke. O Sneijderovom prilično „prozirnom“ crvenom kartonu iz 27. minute kao očitom pokušaju direktnog utjecanja na daljnji tijek utakmice, a koji je Nizozemcu udijeljen zbog nekakvog prigovora ne treba niti govoriti.
Ne pomažu suci Rođake zato što se zovu Milan i zato što je gazda Berlusconi premijer, nego ih guraju isključivo zato što su još jedino oni u kakvoj takvoj poziciji iz koje mogu donekle ugroziti Inter i na taj način „spasiti“ talijanski nogomet od još jedne godine dosade i jednoličnosti u koju ga je Inter godinama harajući uvalio. U stvari, pomagali bi oni i Fiorentinu, Romu, Cagliari, Juventus, Bolognu, bilo koga, pa i samog nečastivog, ako bi to donijelo promjenu na vrhu koja bi poslije rezultirala povratkom napetosti, publike, sponzora i brda eura.
Neću sad nagađati što donosi budućnost i kako će se stvari kad je Inter u pitanju dalje razvijati, odnosno hoće li se onako potajno, ispod stola počet ponavljat ona pretprošla sezona kad su režiseri u crnim, žutim i narančastim majicama uvelike kreirali razvoj događaja na terenu a sve na Interovu štetu, dok su mediji, u to isto vrijeme, kao naručeni javnost sustavno bombardirali pričama kako se Interu pomaže, pri tome prikladno navodeći kojekakve primjere u prilog toj teoriji. Međutim još priklanije su zaboravljali navoditi primjere koji su pokazivali kako broj odluka donesenih na Interovu štetu daleko premašio one donesene u Beneamatinu korist.
Tako je bilo onda, a i danas je gotovo isto. Nije to nekakva velika urota u koju je upetljano pola lige, ili neki novi „Calciopolly“, nego samo novi očajnički pokušaj saveza da spasi što se spasiti da i s financijskog aspekta vrati stvari na „zdraviji“ kolosijek.
Primjer iz Formule jedan, kad su iz sezone u sezonu kreirana nova pravila koja su imala naglasak na otežavanju posla Michaelu Schumacheru, jer nije bilo drugog načina da ga se zaustavi i jer je publika počela zaobilazit ono za što je unaprijed znala kako će završiti, pokazuje koliko jednoličnost može srozati disciplinu.
Nama Interistima je dobro i mi ćemo svejedno bit zadovoljni ukoliko ovakvo stanje potraje još x godina, međutim svi drugi su nezadovoljni. Ostali klubovi gube gledatelje, pretplatnike i prihode. Liga se srozava, a Inter koji i s 9 igrača sramoti prvoga do sebe u Ligi Prvaka do sad nije napravio ništa vrijedno spomena.
Možda bi i bilo dobro da se stvari malo promijene, ali ta se promjena mora dogoditi sportski, transparentno i čisto, a nikako ne na način na koji se to do sad pokušavalo, odnosno kako se, vidimo, i sad pokušava – pod direktnim utjecajem službenih djelitelja pravde.




One thought on “Ljudi u crnom, žutom, narančastom…

Odgovori