Na kraju svake godine se zbrajaju rezultati, pišu izvještaji, prave statistike, proglašavaju najbolji, “nagrađuju” neuspješni, ismijavaju događaji… e tu smo. Oduvjek sam čekao kraj godine kada mnoge TV kuće objavljuju smješne sportske događaje ali i one iz života općenito. Te emisije i novogodišnji letovi sa četiri skakaonice je ritual koji se ne propušta, nešto kao Polnoćka iz Vatikana ili Novogodišnji koncert iz Beča.
“Listajući” on-line Jutarnji list koji redovito pratim zbog fantastičnih kolumnista, a posebice zbog Miljenka Jergovića i Ante Tomića, podsjeti me jedna stara kolumna “Klase optimist” (02.10.) o Zdravku Mamiću koja oslikava općeniti primitivizam naših sportskih djelatnika a samim tim i naš nogomet koji mora biti tu gdje je kad ima takve vođe. Stara izreka kaže da svaki narod ima onakve vođe kakve zaslužuje. Tako i mi imamo Mamiće, Sinovčiće, Kerume, Štimce… Danas je upravo dan kad se bira Predsjednik Republike pa… vidjet ćemo. U svakom slučaju politici nije mjesto na našoj stranici, samo me malo i to asociralo.
Dragi interisti, oprostite na ovoj gnjavaži ali malo humora (pa makar i crnog) nije na odmet. Ispričavam se i legendarnom g. Anti Tomiću što sam bez njegovog znanja kopirao ovu kolumnu.
Nobelovac Zdravko Mamić
Zdravko Mamić jedan je od nekolicine moćnih muškaraca u našoj zemlji, humanist i vizionar s velikom štenarom sljedbenika koji ga obožavaju do imbecilnosti. Pripovijedaju da nogometni menadžer i izvršni dopredsjednik NK Dinamo gdjekad, tek da se zabavi, izvuče iz džepa novčanicu od stotinu eura i izazovno zamaše njome, a odani mu se suradnici hitro uspravljaju na stražnje noge i pohotno dahtajući razdragano mašu repom. U čitavoj našoj zemlji samo još Željko Kerum uživa slično poštovanje i ljubav, ali Kerum ipak nije doživio da njegovi podanici izmisle nagradu za njega, kao što su mališani iz uprave zagrebačkog kluba prije neki dan odlučili Mamiću uručiti specijalno priznanje Ponos Dinama, vjerojatno iz zahvalnosti za sve gablece i gemište i nul-tri vinjake koje im je njihov mecena i dobročinitelj velikodušno platio.
Poniznost pred novcem smiješna je pojava. Mizerne ulizivačke predstave, spremnost kojom će naoko ozbiljni i uvaženi članovi zajednice učiniti budale od sebe, tek da bi se omilili nekome bogatom, ispunjavaju moje srce radošću. Uvijek u ovakvim prilikama upitam se jednaku stvar. Koliko bi daleko njihova mahnitost mogla otići, do koje mjere ljudi zaista mogu biti blesavi kada ih gubitak samopoštovanja i pohlepa zaslijepe? Bojim se da u ovome granice zapravo nema. Da mogu, maksimirske marionete Zdravku Mamiću bez mnogo rasprave zasigurno bi dodijelile i Povelju pravednika među narodima, Orden narodnog heroja, Oscara za režiju i Nobelovu nagradu za mir. A Zdravko Mamić pritom, i to mi je još možda i uzbudljivije za zamišljanje, u tome ne bi našao baš ništa neobično. Čovjek je s čvrstim smislom za realnost, samozatajan i razuman, kakvim ga poznajemo, i držao bi potpuno prirodnim da njemu pripadaju i Povelja pravednika među narodima i Orden narodnog heroja i Oscar za režiju i Nobelova nagrada za mir i jedino ga malo ljuti da ga se prije nisu sjetili. Iz takvih maštanja nastali su retci koji slijede.
Gledaj, sirotinjo, poviče Mamić u dvorani Švedske kraljevske akademije, pa izvuče iz džepa snop novčanica i krene obijesno: ‘Ima Maminjo novce, ne trebaju Maminju vaši’
Zdravko Mamić izlazi za govornicu u dvorani Švedske kraljevske akademije, pred učene sjedokose muževe u smokinzima i gospođe u večernjim haljinama, podigne malo remen hlača, ušmrkne i isprsi se.
“Čujte, dečki, ja budem malo improvizirao”, počne on obješenjački. “Prije neg sam krenuo ovamo, žena mi veli: ‘Maminjo, glupane, nemreš tak, napiši kaj ćeš govorit’, a ja njoj govorim: ‘Daj, jeboti pas, kaj ću pisat, pa ne daju mi nagradu za književnost, neg za mir’.”
Prisutni u sali negodujući zažamore, a izvršni dopredsjednik Dinama ih pogrešno shvati i na trenutak se široko nasmiješi vlastitoj šali, a onda opet uozbilji i priđe mikrofonu:
“Drago mi je da sam ovde i moram vam reć, iako će možda neskromno zvučat, pravog ste čovjeka izabrali. Mi Mamići, i moja mama i tata i dva moja buraza, cela naša familija, mi smo uvijek bili za mir. Mir, mir do neba, što se reče. Mrava mi ne bi zgazili, tak smo odgajani. Pa nismo mi oni Tutsiji i Hutiji iz Afrike, oni majmuni, jebem ti mater, kaj se za dve banane kolju. Ak te nitko ne dira, ne diraj ni ti njega… Reci, dušo”, okrene se Zdravko Mamić tada nekom službeniku, koji ga je došao nešto šaptom upozoriti. “Kaj? Da ne psujem? Je, znam, nije red. Ja se ispričavam, bilo je to, onak, od uzbuđenja. Atmosfera me ponijela”, osmjehne se i široko raširi ruke, ispričavajući se časnom skupu, laureat Nobelove nagrade za mir.
“Nego, kaj sam ono… A da, mir u svijetu. Ja o tome stalno razmišljam, ne prođe dan da mi ta stvar ne padne na pamet. Baš prošli tjedan razgovaram s Mirkom Barišićem, našim predsjednikom. ‘Mirko’, kažem ja, ‘kaj mi u Dinamu još možemo napraviti za mir u svijetu? Da napravimo neku humanitarnu utakmicu za mir u svijetu. Ili za gladne u Africi. Za gladne u Africi ja bih dao krvi ispod vrata, majke mi! Srce me zaboli kad ih na televiziji vidim onak mršave, upalih obraza. Ovaj tren da me pitate, ja bih dao Marija Mandžukića gladnima u Africi. Neka ga pojedu, mamu mu jebem, ionak mi samo zakurac stoji.”
Popularni Maminjo ovdje se načas zaustavi očekujući neobuzdani smijeh iz publike i čisto se zbuni ugledavši zgranuta lica pred sobom. Nakašlje se smeteno i zašuti, a onda, nakon nekoliko sekundi, ipak sabere i nastavi:
“Ili, ljudska prava, to sam isto vidio da vi u Švedskoj akademiji volite. Vjerujte mi na riječ, nema čovjeka na ovome svijetu koji je za ljudska prava učinio više od Zdravka Mamića. Samo za primjer primjera, dolazi mi prije neki dan jedan naš menadžer da mi ponudi dva prednja vezna. Otvori gepek, a njih dvojica unutra, jadnici, stisli se ko mačići. ‘Ovaj desni ima sjajan pregled igre, a ovaj odlično puca s obe noge’, kaže menadžer, a ja ga ni ne čujem. Krv mi udarila u glavu. ‘Jesi ti normalan, idiote jedan!’ vičem ja na njega. ‘Ovak igrače držat u gepeku. Pa gdje su njihova ljudska prava, pička ti materina?! Da si čovjek, ti bi ih vezao konopcem za auto da trče za tobom, da dečki budu u kondiciji, a ne ovak… Fuj! Sram te bilo!’”
Dvoranom Švedske kraljevske akademije uto se prolomi jedan demonstrativni zvižduk, a Zdravko Mamić bijesno podigne glavu gledajući odakle je ovo stiglo.
“Ko je to bio?”
Nitko ništa ne reče. Maminjo se osmjehne.
“Ne javljaš se više… Praviš se mangup, a?”
“Uaaa!” zadere se s drugog kraja dvorane.
“Get him out of here!” zaurla netko treći.
“Slušaj, pederu, nemoj da ti ja dođem…”, zaprijeti Mamić, a onaj službenik, koji ga je već upozoravao, pritrči da ga još jednom smiri. “Kaj ti opet hoćeš?” obrecne se, međutim, laureat i gurne ga dlanom u prsa. “Kaj vi mislite, da Zdravka Mamića možete samo tak… Pička vam materina, svima koliko vas ovde ima. To kakvi ste vi idioti, to svijet nije vidio. Dijelite nagrade tamo nekim crncima, Kinezima, Arapima, nekim kretenima, alkoholičarima, a kad vam dođe jedan pošteni hrvatski čovjek kao što je Zdravko Mamić, vi mu ne date da govori. Prodane duše! Pokvarenjaci jedni! Ne treba meni ni vaša Nobelova nagrada ni vaši novci. To kaj bi vi meni dali, to ja tamburašima svake subote razdijelim. Gledaj! Gledaj, sirotinjo!” poviče Mamić pa izvuče iz džepa snop novčanica, raširi ga kao lepezu i krene se obijesno hladiti. “Ima Maminjo, novce! Ne trebaju Maminju vaši…”
U tom trenutku govornici pritrčavaju dvojica krupnih službenika osiguranja i razbješnjelog laureata iznose iz dvorane.
Ante Tomić
Loading ...
svaka čast…..
kraljevski!!najveći kreten u HR!!!