Blackburn vs. Tottenham – predstava za mase

Facebook

Google

Twitter

Linkedin

Uzmemo se danas moja žena i ja pod ruku, opsujemo kišu (dobro, dobro… ja opsujem, a ona me po tko zna koji put okarakterizira njenim osobnim divljakom) koja ovdje u Dubrovniku uz kraće prekide pada već, čini mi se, godinama i zaputimo se na dogovoreno druženje kod jednog mog prijatelja, također Interista. Ma znate onog, pričao sam već o njemu, koji je također član kluba, ali ga ovuda nikad nema jer jednostavno nije od community siteova, kakav naš definitivno jest.
Bubnemo tako svi skupa, njegova žena, on i nas dvoje, jedan obilan i odlično pripremljen ručak, a onda krene priča o svemu i svačemu. Do malo se nas dvojica izvučemo, sjednemo ispred televizora, upravljač u ruke i udarimo tražit ima li negdje za pogledat štogod lopte. Klik – dva i eto ti Blackburn – Tottenham… drugo poluvrijeme.
Tottenham vodi, Blackburn nekako ljepše igra, a stadion pun k’o šipak. Natiskalo se na Ewood Park preko 30 000 duša. Popunili ljudi kapacitet i uživaju u nogometnoj predstavi u kojoj ne gostuje Liverpool, Manchester United, ili Arsenal. Gostuje Tottenham, ekipa koja se ove sezone pokušava ugurati na vlak za Ligu Prvaka, ali je realno gledajući (sva čast Modriću, Ćorluki i Kranjčaru) eventualno za gornji dom i ništa više. Pod ovim više mislim na atraktivnost samog imena, nego na njihova trenutna nogometna postignuća. Dakle, gostuje atraktivnošću sasvim relativan protivnik, a stadion svejedno pun k’o čep!
Gledam tako i mislim si: Kako bi ovo izgledalo na Meazzi? Recimo, gostuje Siena, ili Livorno, ili Atalanta. Kamera kruži… iza gola nikoga… kruži dalje… crvena tribina i svečane lože… u sredini ima nešto svijeta, prema vrhu i krajevima sve manje i manje… ide dalje… iza drugog gola sjedi 50 – 100 entuzijasta, još nekoliko ih šeta po tribini… narančasta tribina isto kao i crvena… sve skupa 15 – 20 tisuća gledatelja. Za Meazzu ništa, prazno… Vjerojatno sve sami pretplatnici i pokoji gostujući navijač. Naoko se čini se da je više policije i redara nego običnog naroda koji je došao uživati u dobrom nogometu.
Prenem se, opet sam na Ewoodu, a Benni McCarthy pogađa stativu…
I tako počne priča o punim engleskim stadionima, osnovnom preduvjetu za jaku ligu, dobar nogomet, lovu do krova! (o praznim talijanskim nismo prozborili niti riječi). Priča mi on kako je prijatelj od nekog njegovog poznanika od sreće gotovo zapio (bambusare, pivare, gemištare i tako to…) činjenicu da je u slobodnoj prodaji uspio kupiti kartu za premierligašku utakmicu jednog od niže rangiranih klubova. Jednostavno ih u prodaji nema. Na stadionu sve sami pretplatnici, a stadioni puni. Prosječan engleski nogometni pretplatnik mjesecima unaprijed zna gdje će provesti subotnje popodne. Taman će mu malo žena predahnuti jer će sa sobom na stadion povesti i djecu. I sad paralela: hajde da netko u Italiji odvede dijete na Roma – Lazio, ili da neki naš naivac povede svog osnovca na Hajduk – Dinamo… smiješno, jel’da? E, a u Engleskoj je to sasvim normalna pojava. Tamo čak i nema zaštitne ograde, a glave svih gledatelja ponuđene su na pladnju za međusobno razbijanje. Međutim nitko ih ne razbija. Daleko od toga da i tamo nema onih koji bi rado razbili glavu pokojeg nogometnog neistomišljenika, ali slabe su šanse da bi zaista to i učinili. Umjesto toga nešto malo zaurlaju u pravcu protivničkih navijača, podignu se na noge ne izlazeći iz prostora svog sjedala i opet sjednu. Čine to tako jer jako dobro znaju da će im ukoliko učine drugačije sustav to itekako znati naplatiti.
U Engleskoj se na nasilje sjajno odgovara pravnom legislativom koja uključuje svu silu zakonskih i podzakonskih akata, paragrafa, članova, redova itd.
U svoj toj šumi propisa mene najviše oduševljava samo jedan koji se odnosi na upis u evidenciju huligana. U Italiji i kod nas to je nešto što se samo po sebi razumije kad se priča o nasilnim navijačima i što u osnovi ne ometa njihovo nasilničko ponašanje, ali na Otoku to znači nešto puno gore. Takav “navijač”, ako se i uspije izvući od zatvora u većini slučajeva gubi posao, trajno gubi putovnicu, gubi šansu da se igdje više službeno zaposli. Ukratko: pada na dno društvene ljestvice gotovo bez ikakve šanse da se više s njega izdigne. Zatvorske kazne za navijačke izgrede jednake su onima za neki puno gori zločin tipa pljačke ili možda čak za teški krvni delikt, a to nije mala stvar.
Upilio sam malo, jel’da? Jesam, znam.
Zašto sve ovo pišem? Zašto o ovome opet pisati kad se o tome ovuda već pisalo i kad se o tome sve zna?
Osnova za dobar nogometni happening je sigurnost. Kad postoji sigurnost postoje i gledatelji. Kad postoje gledatelji postoji i novac. Kad novca ima onda se isti i vrti, grade se bolji stadioni, s više komfora i sadržajima za cijelu obitelj. I tu se sad vraćamo na onog Engleza koji mjesecima unaprijed zna gdje će s djecom provesti subotnje popodne. Zatvorena je to jednadžba u kojoj se nalaze svi nogometni odgovori. U njoj je savršeno jednostavno objašnjeno zašto se u Premiershipu i Primeri trenutno igra najbolji nogomet, zašto Dinamo u Europi ne može (osim pukim slučajem) dobiti nikoga vrijednog spomena, a miljama je ispred sve domaće konkurencije, kao i to zašto mi, navijači Intera, u sadašnjoj europskoj konstelaciji snaga nikako ne možemo bit sigurni da će klub izvan SerieA napraviti dobar rezultat.
Opraštajući se od prijatelja taman kad je na TV – u završavao dvoboj Blackburna i Tottenhama u glavi mi je ostala slika punog stadiona u utakmici koja je bila sve samo ne nekakav ljuti derbi. Motao mi se taj prizor po glavi kasnije cijelo vrijeme i morao sam nakucat ovo što sad čitate, siguran da će jednog dana, kad na Meazzi opet bude 60, ili 70 tisuća gledatelja koji sa zanimanjem prate dvoboj između u tome trenutku (primjera radi) petoplasiranog Intera i daleko zadnje Siene, Inter ponovno biti prvak Europe.

Facebook

Google

Twitter

Linkedin