full screen background image

Valjda je svima jasno nakon Barcelone

Utakmica u Barceloni je po tko zna koji put detektirala probleme naše momčadi u odnosu na Europu. Moćni smo u Italiji ali za velike europske momčadi smo „mačji kašalj“. Evidentno je da postoje dva problema: jedan je u općem stanju talijanskog nogometa a drugi u načinu vođenja našeg kluba.
Englezi i Španjolci su daleko ispred svih u Europi i njihova Liga i klubovi su godinama dominantni. Njihovo poimanje nogometa je sasvim drugačije od onog talijanskog. U Italiji se igra taktički zahtjevan nogomet koji liči na vrhunske šahovske partije. Nadalje je to u osnovi obrambeni nogomet gdje se svaka sitnica proučava u igri protivnika i onda se traže odgovori u igri. To je spori nogomet sa puno prekida i simuliranja jer sve može proći (pa i lopta) ali igrač nikako. Veliki je utjecaj i pritisak medija, kako na suce tako i na igrače i klubove. Teško je u takvoj atmosferi doći do čistog nogometa u kojem vlada fair-play kad se svaka sitnica analizira do atoma i gdje svatko u svakog sumnja. Stadioni su u očajnom stanju i od SP-a 1990 nije pošteno rekonstruiran niti jedan a kamoli izgrađen novi. Stanje sigurnosti i ponašanje navijača je katastrofalno. Sve je manje vrhunskih igrača koji hoće doći u Italiju i teško bi se mogla sastaviti jedna momčad svjetskih nogometnih zvijezda koje nastupaju u Serie A.
Nasuprot svemu tome filozofija engleskog i španjolskog nogometa je igra, dati gol više. Grade se momčadi koje žele igrati, radi sebe i gledatelja. Razmišlja se o svojoj igri a ne o protivnikovoj, gdje se traži pobjeda kroz usavršavanje sebe a ne blokade protivnika. Ulažu se veliki novci u infrastrukturu nogometa jednako kao i u svjetske zvijezde. Mediji ne vrše tako golem pritisak na igrače, klubove, suce… prije i poslije svake utakmice. To je nogomet tempa i brzine u kojem nema simuliranja, gdje je važno pobjeđivati (jer je to krajnji cilj svakog sportskog nadmetanja) ali ne na taj način da svrha opravdava sredstvo.
Naš klub živi i radi u takvom okruženju kakvo je i teško je očekivati da jedan klub kao pojedinac napravi veliki pomak bez općeg ozdravljenja i zaokreta svih nogometnih struktura. Ono što se mora učiniti i što je drugi problem je način rada i građenja momčadi. Ne znam dali treba govoriti u jednini, misleći na neospornog gazdu kluba i onog koji sve na koncu konca plaća, gospodina Massima Morattija ili je realnija množina jer zato postoje savjetnici i ostale rukovodeće strukture, makar ih on sam i birao ali je evidentan već više od desetljeća krivi kurs.
Godinama se ulažu veliki novci u nadi da ćemo napraviti moćnu momčad koja bi bar dijelom uspjela ponoviti rezultate Grande Intera iz šezdesetih godina, kada je na čelu bio isto gospodin Moratti (Angelo, otac današnjeg predsjednika) i kada smo dva puta bili prvaci Europe (i još jedno finale) i Svijeta, uz tri scudetta (četvrti izgubljen u baražu). Naša uprava za sve ovo vrijeme ima totalno krivi pristup slaganja i formiranja momčadi. Opsjednuti su napadačima ali ne shvataju da vrhunski napadači ne znače automatski napadačku igru. Osnovno poimanje nogometa je oduvjek bilo da je sredina terena srce momčadi. Obrana je ta koja čuva gol ali isto tako mora biti sposobna da iznese loptu i bude začetni kreator veze koja će onda prenjeti igru pred gol protivnika i svojom kreacijom omogućiti napadačima poentiranje. Sve počinje i odigrava se na sredini terena (naravno ne bukvalno) a događanja pred golovima su samo plod nadmoći u tom dijelu igre. U modernom nogometu je nužno biti fizički spreman jer traži od svih igrača igru u oba smjera ali isto tako traži i tehničko znanje pogotovo u fazi kreiranja igre i zato te igrače zovu sada fantazisti a nekada u našim domaćim okvirima „poslovođe“ (što mi se čini jako prikladnim i čestitam „kumu“ koji je tako dobar naziv smislio). E, tu leži najveći problem Intera i mi navijači to odavno vidimo i vapimo za takvim igračima a oni koji su stručni i vode politiku kluba to uporno ne vide ili ne znam iz kojeg razloga to ne žele vidjeti.
Tek ljetos je Mourinho (vjerojatno) uspio ubjediti čelnike (ili čelnika) da je takav tip igrača neophodan i uspjeli smo realizirati transfer Sneijdera. Naravno da nije dovoljno imati samo jednog takvog igrača jer je sezona duga i naporna pa mogućnost ozljeda opet ostavlja momčad u „starom izdanju“ali je bilo nerealno očekivati da će naši odjednom progledati i bili smo prezadovoljni da smo konačno uspjeli dovesti jednog. Već prvi meč je pokazao i dokazao da bez takvog igrača ne možemo očekivati veliku igru i izgraditi moćan stroj. S druge strane neigranje Sneijdera opet pokazuje koliko je bitan taj fantazista i nadam se da su sada razmišljanja sasvim u tom pravcu dovođenja još jednog kreativca. Dovođenjem Lucia smo shvatili da nam treba i stoper koji zna iznijeti loptu i napraviti kreativni višak u vezi, što je sigurno isto trenerova vizija. Teško je preko noći promjeniti način razmišljanja u klubu i dovesti prave igrače a još teže sve to uigrati. Moramo svi biti jako strpljivi i transfere voditi u tom pravcu pa ćemo onda tek doći do željenog cilja.
Još kao jako mali sam upamtio riječi jednog trenera (ne sjećam se tko je to bio): IGRA stvara šanse a onda je svejedno tko je egzekutor.




6 thoughts on “Valjda je svima jasno nakon Barcelone

  1. mimi19

    Ono što me nervira jest ako mi kao laici, odnosno zaljubljenici u Intera smo sposobno ako ništa drugo a ono barem detektirati problem igre odnosno igrača pa za što su onda plaćeni tzv. stručnjaci u klubu. Da samo ubiru lovu i dovode nepotrebne igrače, eto to je što me ljuti već dugi niz godina, jer Inter stalno ponavlja iste greške i nikako da se krene s drugačijim pristupom.

Odgovori