Kraj sezone se bliži, a neovisno o ishodu prvenstva, s njim će u Interu vrlo vjerojatno doći i do nekakvog prekrajanja kadrovske križaljke. Najvažnije pitanje tako postaje ono o dubini i kvaliteti igračkog kadra, te na koga se iz istog može (a na koga ne) i treba računati u budućnosti. Osvrnut ću se ovdje samo na seniorsku ekipu, a o primaveri ipak neki drugi put. Svaki onaj koji se možda neće složiti s mojom “karakterizacijom likova” dobrodošao je dati svoj komentar. Dakle, idemo redom:
Julio Cesar – Golman koji definitivno spada u vrhunsku svjetsku klasu. Kao 28 – godišnjaka tek ga očekuje vrhunac karijere. On predstavlja dugoročno riješenje između vratnica i tu nikakve dvojbe nebi smjelo biti.
Francesco Toldo – Njega bi svakako trebalo pustiti, jer bi mogao negdje braniti još sezonu – dvije. Jest da je odavno prošao svoju najbolju fazu i da mu se bliži kraj karijere, ali ipak mi se nekako čini da bi kao prvi golman u nekoj drugoj, manjoj sredini još mogao pružiti pokoju dobru partiju.
Nicolas Burdisso – Stoper koji je, čini se, dostigao svoj vrhunac, a taj baš i nije visok. Mislilo se da će na njemu počivati budućnost obrane, ali sve se više pokazuje da je Argentinac tek 3. ili 4. rješenje i da će vjerojatno takav i ostati. Dugoročno se na njega može računati tek za, što bi se reklo, popunu brojnog stanja. Sve ostalo, u njegovu slučaju (a u ekipi čiji su ciljevi svake sezone postavljeni na krov svijeta), je utopija.
Cristian Chivu – Dugo se je tražilo adekvatno dugoročno riješenje za poziciju lijevog beka, a s Rumunjem se je konačno to mjesto kvalitetno i popunilo. Mnogi ga smatraju jednako dobrim stoperom, međutim, u takvim se je ulogama redovito pokazivao puno lošijim, te je često kardinalno griješio. Bilo kako bilo, Chivu je igrač na kojega treba ozbiljno računati, ali samo na lijevoj strani zadnjeg reda. Guranje na bilo koju drugu poziciju već se nekoliko puta ove sezone pokazalo kao vrlo skupi, neuspjeli eksperiment.
Ivan Cordoba – Godinama prvo stopersko rješenje pokazuje da ga samo ozljeda može udaljiti od vrhunskih predstava koje pruža na terenu. Međutim godine su tu i već pomalo treba tražiti nekoga tko će vremenom uskočiti u njegove kopačke. A opet, čini mi se da će i kroz iduću sezonu njegova igra biti na vrhunskoj razini. Sve poslije toga neizvijesna je i daleka budućnost.
Maicon – Desni bek izuzetnih ofenzivnih sposobnosti, dok u defanzivi možda još ima nešto mjesta za taktički napredak. Kao i Chivu dugoročno je riješenje za bok kojeg treba po svaku cijenu zadržati u klubu.
Marco Materazzi – Nekad stoper svjetske klase, danas je samo sjena svojih nekadašnjih izdanja. Iako je požrtvovnost ostala nepromijenjena, godine su učinile svoje. Logično je bilo za pretpostaviti da se poslije ozlijede s početka sezone neće lako vratiti u prošlosezonsku formu. Možda bi struka trebala razmisliti o prodaji, jer je sasvim jasno da se u budućnosti s njim više ne može ozbiljno računati.
Nelson Rivas – Njegove ovosezonske predstave pokazuju da tu ima nešto. Uz pravilan taktički “odgoj” i pristojnu minutažu mogao bi postati istinska vrijednost. Individualne kvalitete centralnog braniča definitivno posjeduje, iako ponekad pribjegava kompliciranim riješenjima iz kojih se nekad izrodi pokoja graška. Uglavnom, jedan je od onih koji bi u budućem Interu mogli odigrati vrlo zapaženu rolu.
Walter Samuel – Jednom riječju: stup obrane! U vrijeme Materazzijeve ozlijede, kad su na mjestima stopera igrali Samuel i Cordoba Inter je do Božića u prvenstvu primio manje od 10 golova. Argentinac je igrač oko kojeg treba izgraditi budući obrambeni bedem. Mancini ga baš i ne preferira, ali njegovi nastupi zorno pokazuju kako nam trener u tom slučaju nikako nije u pravu.
Javier Zanetti – Zadržati doživotno! Kome nije jasno zašto, neka od sutra slobodno navija za neki drugi klub.
Esteban Cambiasso – Preporođen nakon dolaska iz Reala, u zadnjih nekoliko sezona konstantno pokazuje kako na terenu treba izgledati igrač na kojemu počiva defanzivni dio veznog reda. Neprocjenjiva je vrijednost na koju se uvijek može računati i koju svakako treba zadržati.
Aparecido Cesar – Doveden da popuni brojno stanje, te se što zbog ozlijeda, a što zbog očitog nedostatka klase, nije baš naigrao. U stvari je kod Mancinija (koji ga je doveo) i dobivao nekakvu minutažu, u kojoj je pokazao da nije vrijednost koja bi mogla zaživjeti. Znajući da je, uz ispodprosječne predstave, odavno zagazio u treće desetljeće života klubu bi bilo najbolje pokušati na njemu (ako je takva računica uopće moguća) zaraditi koji euro.
Olivier Dacourt – Kao i Cesar, doveden je da pomogne, ali je veći dio vremena, zbog brojnih ozlijeda, proveo na rehabilitaciji. Tu i tamo znao je na terenu izgledati dobro, ali to je po prilici bilo to. Dakle, kao i Cesar, Francuz nije klasa za Inter. Istina, imao je on i svjetlijih trenutaka u karijeri, ali, što bi rekao jedan moj prijatelj (također zagriženi Interist, kojeg nikako da nagovorim da nam se priključi), krštenica žuti…
Pele – Mlada snaga, prečesto vruće glave, koja, evidentno je, još mora puno, puno učiti. E sad, hoće li struka imati strpljenja? Bilo bi možda ipak pametno zadržati ga na “školovanju”, a iduća sezona će već pokazati može li Portugalac osim povremenog prvotimca biti i neko trajnije riješenje.
Luis Jimenes – Potencijalni dragulj u ofenzivnom dijelu srednjeg reda. Odličan tehničar dobrog završnog udarca, a sve drugo stvar je trenerovih taktičkih zamisli. Nema razloga sumnjati da će vremenom postati još bolji.
Luis Figo – Zvijezda koja se gasi. Vrlo vjerojatno će po završetku sezone završiti karijeru, a mi se možemo mirne duše pohvaliti da je noseći crno – plavi dres u zadnjih par sezona doživio drugu mladost.
Maniche – Još jedan od “pomoćnika” posuđen od Atletica iz Madrida u zimskom prijelaznom roku kad su naši foteljaši shvatili da će srednji red, desetkovan ozljedama, teško gurati na tada još sva tri fronta. Pravu priliku nije niti dobio, bljesnuo je protiv Juventusa, a iskreno bi se začudio ako ga na kraju sezone otkupimo od Španjolaca.
Maxwell – Doveden bez puno vike, pokazao se kao dobra investicija, te je sasvim solidno odradio svaki zadatak. Do sad nije, pa ni u budućnosti možda nikad neće biti u jednoj od glavnih uloga (daj Bože da se varam), ali jednostavno mi je drago što je naš.
Santiago Solari – Godinama je tu, a na žalost bez prave prilike. Tko zna, možda je, da je više igrao, mogao preko lijevog krila nositi Interovu igru. To nikad nećemo znati. Ja samo znam da je svaki put kad je igrao (pretežno u kupu i utakmicama manje važnosti) pružio maksimum i da se možda s pravom pita zašto ga se nikad nije shvatilo za ozbiljno. Osobno, meni je žao njegovih na klupi potrošenih godina, jer je mogao puno više dati, ako već ne u našoj, onda u nekoj drugoj sredini.
Dejan Stanković – O njemu samo najbolje, jer to je i zaslužio. Trenutno se nakon oporavka od teže ozljede ne baš lako nosi s povratkom u prijašnju formu, ali nije se za čuditi s obzirom da je zbog igračkog deficita u sredini odmah ušao u puni pogon i 110% – tno opterećenje. Svakako, on je igrač u najboljim godinama na kojeg se u klubu može i treba računati.
Patrick Vieira – Kad smo ga preoteli Juventusu važio je za veliko pojačanje, kakvim se je uostalom kasnije i pokazao. A onda su zaredale ozlijede i premda ne možemo reći da je zaboravio igrati nogomet, to više nije onaj Vieira koji je nekad vladao sredinom terena. Nakon ove sezone vrlo vjerojatno će promijeniti sredinu, što bi, čini se, i njemu i klubu najbolje odgovaralo.
Mario Balotelli – Enorman potencijal za kojeg se već interesiraju vodeći svjetski klubovi. Sad struka mora prosuditi hoće li ga njegovati još par sezona dok potpuno ne stasa i bude sposoban postati prva napadačka violina, ili će se dečko (bude li konstantno potiskivan, jer sadašnje i buduće napadačke zvijezde jednostavno moraju imati mjesto u prvih 11) vremenom početi lagano gubiti zato što mu se, kao što je to bio slučaj s Obafemijem Martinsom, nikad neće do kraja vjerovati.
Hernan Crespo – Još jedna velika napadačka zvijezda koja polako gasne. Tim više što se ove sezone nije baš naigrao, a to se čovjeku njegovih godina itekako odrazi na formi. Po završetku sezone će vjerojatno promijeniti sredinu, jer bi bilo vrlo neozbiljno očekivati da će mu nakon ljetne popune (promjene) kadra, a koja se neizbježno sprema, minutaža biti veća nego trenutno jest.
Julio Cruz – Svojedobno također doveden iz Bologne da popuni brojno stanje, poput Figa je u Interu doživio drugu mladost. Prošle sezone, a i dobar dio ove tresao je mreže kako god se sjetio. Sigurno je svjestan da Manciniju dosta duguje i bit će zadnji koji će protiv njega dignuti glas. Međutim, ostaje činjenica da je velikim dijelom zaslužio minutažu i povjerenje koje uživa. Znam da se mnogi neće složiti sa mnom kad tvrdim da je Argentinac izuzetan napadač, po mnogo čemu jednak onima koji kotiraju puno bolje od njega, ali nitko ne može poreći da se rijetko viđa igrač koji svoju pamet u igri koristi tako dobro kao on. Istina je da mu je trenutna forma u padu i da ga treba malo posjesti na klupu. U prilog mu ne idu niti godine, pa me nebi iznenadilo da na kraju sezone ispisnica stigne i na njegovu adresu.
Zlatan Ibrahimović – Napadač svjetske klase, ali također ega velikog kao neboder, što mu (i ne samo njemu nego i klubu) u zadnje vrijeme samo akumulira probleme. Talijanski i svjetski mediji jedva dočekuju svaki njegov potez, pri čemu se čini da ih Šveđaninov (kako ovo čudno zvuči) nogomet najmanje zanima. Okosnica je Interova napada čiji će stil igre u budućnosti uvjetovati tipove budućih napadačkih pojačanja.
David Suazo – Dovoljno je reći da bi u svakoj utakmici u kojoj se protiv nas igrao pressing (a u posljednje vrijeme pressing se protiv nas igra gotovo stalno, jer je Liverpool zapravo svijetu otkrio kako najlakše dobiti Inter) bilo neusporedivo bolje da je ulazio puno ranije nego što jest, ako i uopće jest. Možda nije napadačka klasa Zlatana Ibrahimovića, ali ostaje činjenica da mu je kontra ubojito oružje i da ga se moglo kroz sezonu puno bolje koristiti. To što je u konačnici puno više na klupi nego na terenu, u trenutcima kad je situacija takva da bi se njegov način igre mogao itekako dobro naplatiti, ide na dušu našem “ingeniozno” taktički potkovanom treneru.
Toliko o kadru kojim trenutno raspolažemo. Kad se malo uzme kalkulator u ruke dolazi se do zaključka da s momčadi prosječne starosti 29,8 godina teško možemo ponovno pokušati vući na sva tri fronta. Dakle, remont je svakako potreban i vjerojatno će se dogoditi ovoga ljeta, pogotovo ako dođe do promjene na trenerskoj stolici. Koji god drugi trener da dođe (ako dođe) on će za sobom dovući određeni broj igrača za koje smatra da će se najbolje uklopiti u njegove taktičke zamisli. Kakav će onda biti dobni sastav momčadi ostaje za vidjeti, ali tvrdnja da su načinu igre na koji trenutno igra Inter potrebni hitno osvježenje i nove ideje, bogme itekako drži vodu.
Prilikom dovođenja novih igrača trebat će itekako uzeti u obzir činjenicu da se tijekom sezone događa veliki broj ozlijeda i da neka mjesta treba dodatno, uz vrlo pažljiv odabir, pojačati. Nikako se više nebi smjelo događati da tijekom sezone, npr. ostajemo bez igrača koji kvalitetno drži poziciju zadnjeg veznog (kojemu bi to zapravo trebala biti i jedina pozicija), kao što je to sad slučaj. Prethodno je Cambiasso polovicu sezone gotovo svaku utakmicu sam držao defanzivni dio veznog reda. Sad se i on ozlijedio, tako da su na dispoziciji ostali igrači iz obrane koje se gura naprijed da začepe rupe. A to, kako vidimo, nije riješenje i istini za volju ne sjećam se kad je Inter zadnji put u nekoj utakmici dulje od par minuta diktirao tempo.
Kako god završila ova sezona treba ostati hladne glave i na već postojećem kosturu ekipe pokušati izgraditi nešto što bi na adekavatan način trebalo moći ispuniti vrlo visoke ciljeve koje, kao i svake sezone do sad, pred pred samoga sebe stavlja naš najdraži klub.
Dexter
Loading ...
Bravo Dexter, fantastična analiza. Zaista nemam ništa dodati, što podrazumjeva da se slažem