Davne 1989g. smo osvojili 13-i scudetto i nismo niti sanjali koliko će nam ta baksuzna brojka zbilja zagorčati život. Prolazile su godine i godine a drugi su se kitili tom titulom. Klub je 1995g. preuzeo Massimo Moratti u nadi da može ostvariti bar dio moći koju je imao njegov otac Angelo kad je zajedno sa Argentincem Heleniom Herrerom stvorio najmoćniju momčad u povjesti Intera i jednu od najvećih momčadi uopće u Europi do današnjih dana. Potrošeni su i silni novci, prodefilovali veliki igrači, treneri svih mogućih kategorija, ali osim tri Cupa UEFA nema onog najvažnijeg trofeja. Mediji nas razapinju i postajemo u njihovim očima luzerska ekipa sa gubitničkim mentalitetom što se u nedostatku uspjeha na travnjaku polako osjeća i u momčadi – što god napravili rezultat je jednak – nema rezultata.
2006 je godina…prvenstvo pri samom kraju a mi na -15 bodova od Juventusa!? Još jedna razočaravajuća sezona ali…veliki potres – vulkan… ne, nije se Vezuv aktivirao… Svemoćni Moggi je dolijao! Otkrivene su i dokazane njegove manipulacije, Juventusu je oduzeta titula i izbačen je u Serie B a administrativnom odlukom dodjeljena je titula Interu… konačno 14-i scudetto! Prvo veliko hvala Moggiju!
Kao posljedica izbacivanja u Serie B mnogi igrači napuštaju brod koji je potonuo i Moratti vuče, kako će se kasnije pokazati, životni potez – dovodi Zlatana Ibrahimovića. Inter je ojačan a konkurenti kažnjeni i 15-i scudetto je osvojen na impresivno furiozni način. Na krilima ibracadabre, tog čudesnog maga nogometne lopte ,osvajamo još dva prvenstva i što je najvažnije otresamo se tog prokletstva gubitničke momčadi. Drugo veliko hvala Moggiju!
Tragično, ironično smješno, ali nepobitna činjenica je da nam je taj čovjek mnogo puta zagorčao život a na kraju nam posredno pomogao da izađemo iz najveće krize u povjesti. Da bi onda oslobođeni tog balasta počeli vući prave poteze i sada došli u situaciju da dignemo momčad i klub na razinu 60-ih godina kada smo bili najmoćniji klub na svijetu. Zapravo najveće hvala svim onim ljudima koji su smogli snage, hrabrosti i umjeća uhvatiti u stupicu tog svemoćnog mahera. Da nije bilo calciopolija tko zna gdje bi smo mi sada bili. Na svu sreću, koju smo apsolutno zaslužili, mi smo sada na zvijezdanim stazama koje nas vode ka jednom novom Grande Interu.
Shvatio je Massimo Moratti prošle godine da je velika prilika sada dohvatiti zvijezdu uspjeha svoga oca… sad ili nikad. Ispravno je rezonirao (ili samo ponovio recept) da tim putem može voditi samo veliki vođa kojeg onda treba slijediti. Doveo je svoga Herreru – JOSE MOURINHA, čovjeka koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim…ili ga volite ili mrzite. Čovjeka koji zna samo za uspjehe, rođenog pobjednika. Čovjeka koji magično privlači medije i samim tim diže i klub u očima javnosti. O nama se piše, nas se uvažava, svakodnevno punimo tiskane i elektronske medije. Već samim dolaskom takvog trenera napravili smo prvi iskorak – tretirani smo sa uvažavanjem a ne kao luzeri.
Prva sezona počinje bez velikih turbulencija u momčadi koju smo svi očekivali dolaskom takvog trenera. Moja procjena je da Mourinho nije htio praviti veliki razdor na početku a htio je pokazati svima da sa istom momčadi može osvojiti scudetto i to puno komotnije nego njegov predhodnik. Usput je izlagao svoju viziju kako bi trebao izgledati klub pod njegovim vodstvom. Počela je rekonstrukcija i trening kampa a ovaj prijelazni rok je pokazao i u igračkom kadru što treba napraviti. Sasvim je bio svjestan da u ekipi ima takvog bisera koji najbolje funkcionira za sebe i za momčad ako ima neograničenu slobodu i Ibra je odigrao sezonu života. Puno puta je to rekao uvijeno a odlaskom Ibrahimovića i otvoreno da njegova filozofija nogometa nije takav način igre gdje sve ovisi o jednom čovjeku već da njegova momčad ima loptu i vodi igru te tako melje protivnika. Upravo na tragu tih zamisli smo kupili igrače točno za one pozicije koje su nam bile tanke u kvaliteti za velike domete. Pripremne utakmice su pokazale u kom smjeru idemo i vidjeli smo potpuno novu igru koja je trebala samo onaj glavni kotačić (trequartistu) koji će davati ton i zamah cijelom stroju. Nakon dugo natezanja i neizvjesnosti smo i to riješili sa Sneijderom. Sad samo slijedi fina obrada i glazura kroz upoznavanje i uigravanje a onda pohod može početi. Pohod koji vodi ka jednom cilju – Grande Interu 21-og stoljeća.
Uvjeren sam da smo na dobrom putu samo moramo biti strpljivi. Rekao je Mourinho po dolasku u Inter: „ Samnom nije teško raditi, samo me pratite“. Učinimo onda to!
Latest Update
Loading ...
Pratit ćemo ga, itekako ćemo ga pratit!
I ja sam za pratnju od prvog dana kad je došao, ali rezime svega če biti krajem svibnja 2010. goine. Veličanstvena pobjeda protiv Milana je velika stvar, ali ne treba biti previše euforičan. Sezona je duga, moguće su ozljede, koje kakve nepredviđene situacije. Vjerujem u Inter u trenera, momča, predsjednika,navijače. Jesmo na dobrom putu i zato bi ovaj članak s još malo više hvalospjeva rađe pročitoa na kraju nego na početku sezone.
Naravno… ali treba imati vjeru i nadu. Ubjeđen sam da smo na dobrom putu a vrijeme je najbolji sudac.