full screen background image

Tko zna, zna… a tko ne zna njemu 4 komada

Kad sam pred početak Madonnine u početnoj jedanestorci ugledao Sneijdera moram priznati da me je uhvatila lagana panika. Osjećaj tjeskobe pojačao je i Lucio, poznat kao taktički dosta nediscipliniran igrač, za kojeg sam, iskreno, mislio da će, uz Nizozemca, biti naša najslabija karika u derbiju. Sneijder je doletio u Milano doslovno dan prije i po meni je bilo suludo uopće ga i prijaviti za utakmicu, a kamoli ga u vatru gurnuti od prve minute.
Međutim, Mourinho nije mislio tako. Čak ga je predodredio za naše tajno oružje, davši mu u zadatak ometanje Andree Pirla u ranoj fazi Milanova napada. Još kad je nakon desetak minuta Sneijder s tridesetak metara opalio po golu, a rođak Storari uz Božiju pomoć jedva spriječio pogodak, počeo sam uviđati zašto je Mourinho vrhunski trenerski stručnjak, a ja netko kome će “Football Manager” ostati krajnji strateški domet. Kako su obojica kasnije priznali, još prije Nizozemčevog dolaska, razmijenili su brdo SMS – ova u kojima je Mourinho detaljno objasnio što točno od njega očekuje u utakmici sezone i sve to u vrijeme dok se tinta na petogodišnjem ugovoru tek ima osušiti.
Nije se Portugalac, kao lani, zeznuo s taktikom niti je pretjerano eksperimentirao s igračkim pozicijama. U obranu je postavio najbolje što imamo (mada sam, opet naglašavam, što se tiče Lucia bio prilično skeptičan – i pogriješio) i potrudio se Zanettiju objasniti da u fazi obrane mora pokrivati poziciju defanzivno “šupljeg” Maicona. Time je Brazilac dobio svu slobodu ofenzivnih operacija, a to obično za protivnika ne završi dobro.
Sredina je svoj dio posla odradila bezprijekorno. Motta je odmah u početku utakmice s nekoliko dobro odmjerenih faulova Gattusu dao do znanja da na terenu ima netko tko grize jače od njega i već tu je Milanov kapetan počeo gubiti živce. I opet je Mourinho bio taj koji je naložio da se Milanovu “buldogu” u juhu umiješa malo njegovog vlastitog lijeka. Još kad su im naši počeli prodavati malonogometne fore, a oni na njih nasjedati kao amateri u Serie C2 bilo je pitanje trenutka kad će Gattuso početi skupljati kartone svih boja i dezena.
Ronaldinho i Pato nešto su i igrali možda dvadesetak minuta, a onda završili izgurani prema centru gdje je prvi ostao do zamjene popraćene kakofonijom zvižduka vlastitih navijača, a drugi do posljednjeg zvižduka glavnog suca. I u njihovom je slučaju naša defanziva odigrala akademski, bez greške i kirurški precizno.
Njihova obrana, s druge strane, još sanja Milita, Eto’oa, Mottu, Maicona, Stankovića… ma ništa drugo nego prava noćna mora.
Inače, javnost je cijeli tjedan brujala u očekivanju sudara divova, dok je struka čak davala određenu prednost Milanu. Međutim od svega se na kraju dogodio “samo” sat i pol elitne Interove nogometne akademije u kojemu je jedan vrhunski trener održao predavanje jednom amateru.
Da, amateru, jer Leonardo to i jest.
U tijeku utakmice, već nakon pola sata igre, svima je bilo jasno da se onako postavljeni Milan ne može nositi s Interom. Kad je pao prvi gol trebalo je reagirati, a Leonardo to nije učinio. Kad se je nakon Maicon – Eto’ovog “Blitzkriega” i dosuđenog, pa realiziranog penala Gattuso izvukao samo sa žutim kartonom trebalo je reagirati, a Leonardo to nije učinio. Tko zna jeli uopće i pretpostavio da je sudac u svojoj glavi sigurno proanalizirao odluku o dodjeljivanju (samo) žutog kartona i ispravno zaključio da je bio preblag, te da će svoju “grešku” ispraviti prvom prilikom. I ne lezi vraže, Gattuso mu je priliku za popravak umjetničkog dojma pružio već nakon dvjie – tri minute. Uzalud je onda bilo uvoditi Seedorfa i pokušavati mijenjati koncepciju.
Ustvari, kad se bolje pogleda nije se ni imalo što mijenjati. Osovina Pirlo – Ronaldinho – Pato bila je jedini plan koji je Leonardo pripremio, međutim u kalkulaciju je izgleda zaboravio uzeti Sneijdera koji nije dopustio Pirlu da se razmaše, zatim Stankovića i Mottu koji su zagorčavali život Ronaldinhu i za kraj kombinaciju Samuel – Lucio koja je poput bijesnog psa po terenu naganjala Pata.
Slika Leonarda i njegovog prvog pomoćnika kako stoje jedan uz drugoga, u nevjerici zure u teren i glade svaki svoju bradu, oslikava možda i najvažniju činjenicu u opisu trenerskog zanimanja: Trener se ne rađa, nego postaje.
Najluđa stvar koju su Berlusconi i kompanija mogli napraviti nakon Ancelotijevog odlaska im se baš i dogodila. Za trenera su doveli “nikoga” – jer Leonardo u trenerskom svijetu upravo i jest nitko. Osobno sam pristalica teorije po kojoj trener sebe počinje izgrađivati u malim sredinama i postupno se vlastitim postignućima penje po ljestvici trenerskog ugleda. Naravno da ima i izuzetaka, pa se povremeno nađe trener koji se odmah ovjenča “instant” uspjehom u nekom velikom klubu., ali takvi su rjeđi od sredozemne medvjedice.
Ako su Braida, Galiani & Co. tražili novog Guardiolu trebali su se obratiti upravo njemu, jer je vjerojatnost da će trenerski anonimus kojeg su doveli odmah postati novi Joseph Guardiola upravo jednaka vjerojatnosti da će ovakvi kakvi jesu na kraju sezone osvojiti Serie A.




3 thoughts on “Tko zna, zna… a tko ne zna njemu 4 komada

Odgovori