Kakvu ćemo glazbu slušati ove sezone?

Facebook

Google

Twitter

Linkedin

Što bi drugo moglo biti tema ovaj tjedan osim odlaska Zlatana Ibrahimovića. Ibra je obilježio pobjednički Inter posljednje tri sezone. Tko zna koliko bi danas brojali scudetta da nije bilo čarolija švedskog Bosanca. Svi smo se mi prepirali i pitali posljednjih godinu dana tko je bolji: Mancio ili Mou? Zaboravili smo jednu poveznicu – Ibru! Golovi, driblinzi, asistencije… Sve, čarobnjak na terenu, Ibrakadabra, Il Genio! No tko je zapravo Ibrahimović? Po meni samo nogometni profesionalac. Iako me u početku kupio s onom: “Kada sam bio mali moji su prijatelji uvijek preferirali Milan i Juventus, a ja sam oduvijek navijao za Inter.” Ispostavilo se da prevelike privrženosti crno-plavoj boji nema. Ibra je samo profesionalac, pobjednik. I hvala mu na tome, ali bilo je vrijeme da ode. Nisam više mogao trpiti njegove izjave kako “ovakvom igrom ne možemo osvojiti Ligu prvaka” u kojima je indirektno prozivao trenera, te kako mu je “muka u želucu”, kako “sigurno neću zauvijek igrati u Interu, jer volim nove izazove”… Klub je po meni dobro napravio prodavši ga. Ne samo njega, već sam uvijek za prodaju igrača koji nije zadovoljan klubom u kojem se nalazi.
Ibra je otišao u momčad koju su stvorila dvojica ljudi. Možda Rijkaard nije previše cijenjen stručnjak (čini mi se da dijeli istu sudbinu Mancinija), ali mu se ne može poreći kako je upravo on začetnik današnje Barcelone. Dao je priliku Iniesti, od Xavija je stvorio ponajboljeg vezistu svijeta, Messijev talenat je pretvorio u novog Maradonu, Eto’o je postao ubojiti strijelac. Nije se bojao staviti tada službeno najboljeg igrača svijeta Ronaldinha na klupu… Da ne nabrajamo. Guardiola je taj orkestar samo lagano uštimao, možda bio pametniji i bolji u ljudskim odnosima, jer, ruku na srce, stil igre je ostao isti. I sad tu dolazi Ibrahimović. Neki će reći, kukavički. Lako je svirati u savršenom orkestru, a pogotovo kada si i sam vrhunski glazbenik. Iako nije fer mogao bih se složiti s time, jer postojali su buntovnici, igrači koji su namjerno htjeli pokazati kako su oni ti bez kojih momčad ne može. Ibra je također mogao reći: “Ostajem kako bih Inter odveo do Lige prvaka”. Na našu žalost, nije. Predao se i otišao linijom manjeg otpora. Zabolio ga je želudac, kakav alibi! Njegovo ime u našu će povijest biti upisano zlatnim slovima, jer to apsolutno zaslužuje, ali nadam se kako klipove njegovih golova nećemo gledati sjetno, već samo kao lijepu uspomenu.
Nešto je u svemu ipak pozitivno – ekonomski za klub svakako. Eto’o i Hleb, te 45 milijuna Eura. No i mi navijači se ne možemo više oslanjati na to da će nam se odnekud pojaviti Ibra i riješiti utakmicu što je po meni odlično. Sada je dakle na Mourinhu da od Intera napravi vrhunski orkestar, jer već afirmiranih, ali i talentiranih glazbenika ne nedostaje. Samo da do 31. kolovoza smanjimo broj, pa da i dirigent Mourinho bude potpuno zadovoljan. Na nama će onda biti da slušamo prekrasnu glazbu cijelog tog orkestra. Ibahimoviću uistinu hvala za sve, ali ja vjerujem…

Facebook

Google

Twitter

Linkedin