Quo vadis Serie A

Facebook

Google

Twitter

Linkedin

Kraj je Lipnja, sezona je završila prije mjesec i nešto dana, ali u našim glavama i dalje traje. Kako i nebi kad su naši četvrti put za redom pokazali da su nažalost jedina talijanska nogometna konstanta. Da, nije vam se učinilo, napisao sam “nažalost”. Sebe smatram pobornikom teorije “od Scudetta se živi” i apsoluno mi na listi nogometne uspješnosti u svakom pogledu prvo mjesto zauzima osvajanje domaćeg prvenstva. Međutim javnost, barem ona Interu naklonjena, navijačka, sve manje misli poput mene. Osvajanje Scudetta postalo je normalna pojava i veća će senzacija biti vijest da Interovi igrači na početku neke buduće sezone na prsima više neće nositi (neminovno će se i to jednog Svibnja dogoditi) zeleno – bijelo – crveni štit, nego izvještaji o njegovu (ponovnom) osvajanju.
Liga Prvaka san je o kojemu danas sanja vojska Interovih navijača, jer to je u današnje doba klubskih tvornica novca postalo najprestižnije nogometno natjecanje i onaj tko ga nije osvojio ne smatra se istinskom nogometnom veličinom. I tko sad mene i one poput mene pita slažemo li se mi s tom teorijom? Naravno nitko. Ne bih volio da me se krivo shvati, naime volio bih i ja onu veliku klempavu kantu vidjet iznad glave Javiera Zanettija, ali jednostavno nikad nisam i neću smatrati da je smak svijeta ako je nekim slučajem još dugo vremena ne vidim.
Ali dobro, što je s onim “nažalost” s početka teksta?
Ili bolje evo još par pitanja: Gdje je Juventus? A Milan? A Roma, Lazio, Fiorentina… i tako sve do Bologne? Gdje je Serie A?
Zadnjih par sezona već oko Božića Inter nabere desetak bodova prednosti pred drugoplasiranim, svega par ekipa se do tih doba može podičiti da su Cesaru, Cordobi, Samuelu i društvu uopće uspjeli ukrcati gol, a onaj tko im je nekako iščupao bodove, ili ih (zar je to uopće moguće) dobio smatra se istinskim čudotvorcem.
I što tu ima loše? Sve pet, jel’da? Ma jest, kako ne!
Sigurno se svi sjećamo Interovih utakmica s prijelaza stoljeća i gostovanja kod Rome i Lazia u Rimu, Fiorentine u Firenci, vrućeg Tardinija u Parmi, a o derbijima s Juventusom i Milanom da i ne govorim… Neka mi se u komentarima na ovaj tekst slobodno jave svi oni koji su u to vrijeme bili sigurni da će Inter s tih gostovanja doma donijeti barem bod. Očekivati pobjedu i to na glas izreći značilo je riskirati da te okolina u najmanju ruku proglasi budalom. Da se razumijemo, ništa bolje na tim gostovanjim (pa i domaćinstvima) često (čitaj: u rijetkim trenucima poštenog suđenja) nisu prolazile ni ostale ligaške perjanice. Ako se svi sjećamo tadašnjih ogleda onda nam ovi od prije sezonu – dvije protiv istih takmaca još buče u glavi.
E neka mi se sad, opet u komentarima, jave svi oni koji su gledajući te oglede razmišljali o bilo čemu drugome osim o pogađanju broja lopti u njihovim mrežama. Ima li takvih uopće?
Eto, tu je kvaka!
Za europski iskorak potrebno je što više utakmica poput onih s kraja devedesetih i počeka ovog tisućlijeća. Potrebno je što više izgriženih noktiju i napunjenih gaća. Potrebna je jaka domaća liga.Međutim danas je ona u odnosu na Premiership i donekle Primeru sve samo ne jaka i to je bit problema. Nekad su, ne tako davno, kroz Serie A defilirali najcjenjeniji svjetski igrači, a danas je svi koji nešto vrijede i čije ime za sobom vuče svjetsku pozornost zaobilaze u širokom luku. Povući će možda sad netko kao protuargument pitanje Diegovog prelaska u Juventus, ali slabo će to držati vodu, jer nije Brazilac prešao u Juve zato što su robijaši ponovno organizacijski dosegnuli planetarne klubske visine nego zato što Wederu i njemu nitko ozbiljan iz Premiershipa nije ništa ponudio. A lista ozbiljnih Premiership – skih klubskih imena u zadnje je vrijeme postala itekako duga. U Serie A danas će (u pravilu) iz Primere u transferu doći ili nedovoljno poznat, ili islužen, ili možda na posudbu neki prekobrojan igrač. Isti je slučaj s otočnim igračima. Odlaskom Kake na Apeninima je ostala još samo jedna istinska zvijezda. Kamo puste sreće da ostane zauvijek.
Bez reorganizacije kompletnog sustava, stadiona i načina razmišljanja Serie A ostat će nažalost tu gdje jest. Planovi i neki konkretni pomaci na bolje postoje, ali svejedno ostaje pitanje koliko će se u budućnosti “topli” mediteranski mentalitet moći boriti protiv proračunatog i “hladnog” sjevernjačkog.
E, da. Onih desetak bodova prednosti do Božića NAŽALOST neminivno donosi veliku dozu opuštanja (priča o mediteranskom mentalitetu), a u Veljači se mora na noge nekome tko vrijeme provodi u žrvnju najjače lige na svijetu, u kojoj se gubitak svakog boda skupo plaća.
Pa ti sad poslije objeda lezi i odmori…

Facebook

Google

Twitter

Linkedin