El Cuchu 19 je sve već lijepo napisao na forumu, ali utakmica Intera i Atalante bila je uistinu nešto prekrasno, pa sam i ja odlučio s vama podijeliti svoje dojmove.
Nakon što smo saznali kako od organiziranog putovanja preko IC Rijeka neće ništa biti mnogi su se predali i pomislili kako ćemo podizanje 17. trofeja za naslov prvaka morati gledati iz fotelja. No ja nisam odustajao. Bio sam u svakodnevnoj vezi s Antoniom, zajedno smo dogovarali razne kombinacije i na kraju uspjeli, svak na svoj način, doći do ulaznica za feštu na Meazzi. Put od Dubrovnika do Milana nije kratak, a samim time niti lagan. No ja sam ga odlučio prevaliti. Doduše, u nekoliko etapa. Da, promislio sam ja više puta «jesam li ja normalan, pa što mi treba 1000 km voziti i ubijati se da bih gledao neku tamo nogometnu utakmicu». No, to je moj rođendanski poklon od zaručnice i svakako nije nešto što se čovjeku poklanja svaki dan. Kada smo već došli do ulaznica bio sam u kontaktu s El Cuchuom koji je iz Zagreba do Rijeke predvodio «veliku četvorku» (El Cuchu 19, Bonzo, hate i Joško). Nažalost otpali su Ante i njegov brat također. Pokret u nedjelju ujutro bio je dogovoren za 7 sati. Momci su bili u Rijeci još ranije, a ja sam došao zadnji, poprilično naspavan za razliku od njih. Mjesta za umor nije bilo, jer pravac je bio Stadio Giuseppe Meazza gdje će za nekoliko sati naš kapetan Javier Zanetti visoko prema nebu podignuti Coppu dello Scudetto! Pitajte hatea ili Cuchua kakav je put do Milana. Cuchu će vam možda znati reći dobar dio, ali hate će ga se sjetiti jako malo. 🙂 Stajanja nije bilo puno, ja volim stići na destinaciju što ranije, pa smo preko kiše i sunca u 11:40 bili na parkingu Meazze. Malo slikanja, lagani scan štandova na kojima je El Cuchu iskazao svoj akademski talijanski opisavši prodavače «molto ružnare», preuzimanje ulaznica, susret s našim «Talijanima» Antoniom i Billyjem, transparent za Adnana i onda vrhunac – ulazak u hram nogometa. Iako je sve do tada bilo zabavno one prave, iskonske emocije su krenule izlaskom naših igrača na teren odjevenih u dres Luis Figa s brojem 7. Kaže mi El Cuchu: «Jel’ ono Luigi ima kapetansku traku?». Gle, stvarno ima, još jedna velika gesta našeg najvećeg kapetana Pupija. Utakmica za lizat prste. Obje momčadi opuštene, ali s ponekim ciljem – Atalanta je željela izaći neporažena od prvaka, a Inter je igrao da nam ne pokvari slavlje i za Ibrahimovićev naslov naj strijelca. Kad se sve zbrojilo najviše su profitirali gledatelji uživajući u vrhunskom nogometnom spektaklu. Emocije su se dovoljno uzburkale s golovima, ali pred kraj prvog poluvremena Jose Mourinho povlači kapetana Figa s terena. Posljednji put u karijeri! 60.000 ljudi na nogama, treba li uopće što dodati… Dirljivo. «Oooooo, Figo, oooooo, Figo!» orilo se u isto vrijeme. Velikan svjetskog nogometa nakon što se izgrlio sa svima pozvan je pod Curvu Nord. Naklonio se, a i mi njemu. Oznojile su se oči mnogima na stadionu.
Drugo poluvrijeme nije dobro počelo, rezultatski. Doni nam je zabio krasan slobodnjak, iako su i prva dva gola Atalante bila predivna, pogotovo Cigarinijev. Moram priznati da sam bio ravnodušan, uživao sam u nogometu i majstorijama prvenstveno Ibre, a rezultat me nije zamarao. No tada je na scenu stupio Rocchi. Nije sudio očite prekršaje, poigravao se sa zaleđima i u meni je počelo kipjeti. Ne volim nepravdu, makar ovaj put ona bila nebitna za bilo što. Odjednom sam želio pobjedu i rezultat mi je postao jako bitan. Mislim da je i velika većina na stadionu dijelila moje emocije, jer navijanje i buka su postajali sve glasniji. I onda dva minuta totalnog delirija! El Cuchu, onaj pravi, izjednačio i krenuo točno prema našoj tribini. El Cuchu, onaj naš, me primio za glavu (to mi je on rekao, ja nisam ni osjetio, eto kakav je delirij to bio) i zajedno smo urlali. «Chi non salta rossonero e, e!» uzvikuje se nakon svakog našeg pogotka. No ovaj put dok smo još vikali Ibra je izveo majstoriju i petom došao do naslova najboljeg strijelca lige! Glava mi je pucala od uzbuđenja. Urlik Meazze koji se čuo pri tom pogotku nikada neću zaboraviti. Nakon utakmice smo častili sve igrače zaslužne za novi scudetto, a onda je Il Capitano podigao trofej. «Siamo noi, siamo noi, i campioni dell’Italia siamo noi!» dominiralo je tribinama. Nakon svega, kada smo se već pripremali za odlazak sa stadiona stigao je on, meni izuzetno drag čovjek – Hernan Crespo. Imao je potrebu doći i pozdraviti nas. Ponovno je bilo knedli u grlu i feniranja očiju. Mahao je s djecom i suprugom, a mi smo mu uzvratili pljeskom. Za profesionalnost koju je pokazao u četiri sezone s nama. Uvijek je davao sve od sebe, on to dobro zna, a mi smo to srdačno pozdravili. Za vrijeme utakmice transparent posvećen Valdanitu je glasio: «Una grande carriera con un piccolo errore, Hernan rimarai sempre nel nostro cuore – Jedna velika karijera s malom greškom (Milan 2004/05), Hernane zauvijek ćeš nam ostati u srcima.» Iza toga smo napustili stadion prepuni novih doživljaja, ali potpuno emotivno ispražnjeni, bar ja.
Na odlasku se pričalo isključivo na talijanskom: «Gdje je izlazare?» pitam ja, a El Cuchu će stručno: «Moramo desnare, da bi izlazare iz gradare.» Bonzo ne priča talijanski kao ostatak, pa mu nije bilo drago slušati nas kad nas ništa ne razumije (možda je mislio da ga ogovaramo). 🙂 Stali smo kupiti poklone najdražima na Autogrillu kod Brescije. Ekipa je inzistirala baš na tom Autogrillu jer tamo su prošli put sreli Balotellija, pa nisu htjeli mijenjati tradiciju. Ovaj put nismo sreli nikoga, ali nismo zato suze lili, dapače. Popili su se posljednji Cuchuovi bambusi i pravac Rijeka. Pitajte hatea kakav je bio put. Čovjek je ponovno sve prespavao!!! U Rijeci točno u ponoć dogodio se oproštaj od sjajne ekipe i kraj jednog neobično divnog dana.
Bio je to moj najljepši poklon ikad!
Moj najljepši rođendanski poklon
Loading ...
Odlican tekst bravo nraguz.Evo ja vec sad nemogu docekat novu sezonu i da se skupimo u sto vecem broju.Bilo mi je odlicno jedino me poslje tekme full mucila glavobolja zato sam i prespavao cijelu Italiju.Sva sreca da je Bonzo imao Andol koji me uz pive full uspavao…nemogu rec koliko mi znaci ova cijela ekipa koju sam upoznao tokom cijele sezone…FORZA INTER i jos jednom SIAMO NOI,SIAMO NOI CAMPIONI DELL’ITALIA SIAMO NOI
Sve mi ovo miriše na jedan jako težak, dapače neizliječivi “drugi put moram i ja s vama” slučaj
Super si ovo sve opisao. Ja još uvijek živim pod dojmom svega. Nemam riječi, još jednom pozdrav tebi i svima iz auta i busa. Ne mogu dočekati novo prvenstvo, nove avanture sa ekipom…ludnica. Siamo noi…!!!