Sjećam se kao da je bilo jučer. Prije gotovo deset godina u Antoniovom autu na putu iz Appiano Gentilea, gdje smo se družili sa Dekijem i Capitanom Billy je rekao: „mi sada deset godina nećemo uzeti naslov.“ Proročanski…
Lako je sada ovako svjež u slavlju napisati kako mi je ovo najdraži Scudetto, a oni koji me poznaju znaju da je to za mene vrh u sportu. Kakva Svjetska prvenstva, kakva Liga prvaka, Scudetto mi je svetinja! Vrijeme će pokazati koliko mi je ovaj zaista drag, ali svakako je poseban. Jer, jasno, najdraži scudetto uvijek mi je onaj sljedeći. Napravili smo čudo, remek-djelo.
Čestitke Zhangu svakako i cijeloj Upravi, ipak su oni koliko-toliko ulagali u klub za razliku od onog prethodnog klauna. Čestitke i velike zasluge idu i Beppeu Marotti, Lele Orialiju… Igračima naravno!
Ali bez jednog kotača ovog scudetta, uvjeren sam ne bi bilo – Antonio Contea. Čitao sam, neki su pisali kako bi i oni s ovom momčadi osvojili naslov… Kako da ne!! Ili da smo prvi zahvaljujući lošem Juventusu. Pa kada si prvak, jasno da su drugi lošiji, užasno me smeta to omalovažavanje veličanstvenih uspjeha, pogotovo svojih klubova. Oni i dalje imaju bolju momčad, na početku sezone smo bili sigurni u njihovu desetku. Ali nisu… Mi smo!! Veličanstveno! Nisam siguran ni da je naša momčad na početku sezone bila vrijednija i od Napolijeve. Sve smo to promijenili u osam mjeseci, i to kako! Osiguravši naslov četiri kola prije kraja. Od lovca smo postali lovina. Isti čovjek je napravio isto to u Torinu, pa ne može biti slučajno.
Antonio Conte me kupio odmah na dolasku, zahvalivši se Icardiju, Nainggolanu i Perišiću, trojcu za koji se pisalo kako su ključ raskola u Spallettijevoj svlačionici. Nije ga bilo briga što je Icardi zaštitno lice kluba, tko su i koliko su plaćeni. Karizma, čovjek s mudima. Istina, masno je plaćen za to, ali kao što je i sam rekao: „moje ime donosi težinu, ali i veliku odgovornost.“
Nadalje, ne znam kako bi bilo koji trener uspio zadržati fokus 25orice miljunaša na jedan, zajednički cilj da nema karizmu kakvu ima Conte. U nogometu je danas možda još pet takvih trenera. Klub je do prije par tjedana grcao, najčešće riječi su bile „dugovi, plaće, prodaja“. Da da, plaće… Igrači nisu do ožujka dobili plaće za studeni i prosinac. Pitam vas da je bio neki trener s manjom karizmom i fokusom kako bismo završili s tom situacijom. Lako je za pretpostaviti – raspad sistema!! A on je pričao samo o Laziu, Milanu, Genoi, Atalanti… i držao cijelu momčad usmjerenu na to. A ktome mu je čitavo vrijeme otežavajuća bila činjenica da je došao kod nas s nezahvalnim pedigreom – juventino. Osobno sam još pred Božić osjetio da je ovo Conteova sezona, a to mogu potvrditi i ljudi s kojima svakodnevno komentiram Inter. Imao sam potpuno povjerenje u njega i njegov rad. Bojao sam se samo ovih vanjskih čimbenika, ali eto, i od njih nas je obranio.
Njegov nogomet nije umjetnost, ali citirati ću ono što je rekao medijima: „kada smo igrali napadački i koristili visoki presing nije vas bilo briga, samo ste pisali kako gubimo, kako smo ispali iz Europe. Sada niste zadovoljni ni sa ovim.“ A“ovo“ je bilo mljevenje protivnika i potpuna kontrola svake utakmice. Od ekipe koja zabija tri ili četiri, ali prima dva-tri po utakmici postali smo neprobojan zid kojem je dovoljan gol ili dva. I to se zaista, sada, gledajući unatrag, činilo po potrebi. Naravno, nama navijačima nije bilo lako to gledati, mnogi su posijedili, ali zato smo se danas probudili presretni. Svima je jasno da s ovakvmim nogometom u kup sistemu neće ići tako glatko, ali s obzirom na sve što smo vidjeli od naše momčadi ove sezone – a to je da možemo igrati dobro, čak i atraktivno – zna to i Conte.
Volim kada treneri znaju točno što žele, zalog je to za uspjeh. Sreća da je tada još bilo novca, ali i Conteove upornosti kada je poželio Lukakua. Poželio je i Vidala… Za razliku od Romelua, to se nije pokazalo ispravnim potezom.No nije li Mourinho pogriješio s Quaresmom? I tu je Conte pokazao svoju inteligenciju i želju da nas odvede do vrha. Kada je vidio da to nije onaj Vidal kojeg se sjeća išao je protiv sebe. Čileanac više nije igrao. Malo kasno možda, jer kakve li je gluposti Arturo radio u Ligi prvaka, ali ipak na vrijeme za ono puno važnije. Isto kao što je to napravio s Eriksenom. Jasno je da je lani do svađe s Upravom došlo zbog Eriksena, igrača kojeg su željeli oni, a ne Conte. A na kraju je Eriksen postao važan, možda i ključan dio ekipe. Entuzijazam, otvorenost i iskrenost.Karakteristike koje igrači očito cijene kod Contea, jer Vidal i Eriksen su sjajni primjeri, niti jedan se nije bunio (javno) što ne igra kada nisu igrali, niti su napravili kaos u svlačionici. Kao ni ostali koji nisu puno minuta proveli na travnjaku. Za razliku od prethodnih sezona kada se svako sranje u svlačionici odražavalo na teren i curilo u medije. Nažalost, iste te karakteristike Contea nerijetko čine antipatičnim čak i vlastitim šefovima. Ono što one pak donose nama navijačima je neprocjenjivo – 19. Scudetto!! Zbog svih ovih razloga ovaj naslov je za mene pravo remek-djelo ponajviše jednog čovjeka…Čovjeka koji ne samo da je držao momčad, nego i klub cijelu ovu sezonu. I sam je jučer rekao: „Najdraži trofej u karijeri“. Možda bi bilo previše dići mu spomenik ispred Meazze, ali… #ConteIn – dok god on to želi!
Loading ...