Još jedna sezona Serie A je iza nas. Interov zadani cilj na početku sezone nije postignut…
Znači li to da je i ova sezona, peta u nizu, falimentarna? Osobno, počelo je sjajno još na kraju prošle kada je predstavljen novi dres. Nakon dvije godine apsurda (prošlu ne znam niti kako bih nazvao) vratili smo se nerazzurri! Rezultatom pak nisam zadovoljan, jer želio sam da Inter završi na kvoti od 70 bodova. Tada bih sezonu ocijenio pozitivnom. No, objektivno, da se u posljednje susrete ušlo ozbiljno vjerojatno bismo dosegli meni priželjkivani bodovni konto, ali ni to ne bi bilo dovoljno.
Stoga i ja gledam na sezonu kroz oči poznatog komentatora i kolumniste Filippa Tramontane, čiju kolumnu prenosim sa fcinternews.it i potpisujem je u cijelosti. Jasno, fokus je jedan i drugačije nažalost ne može ni biti u današnjem Interu – Roberto Mancini:
“Optužuju ga da nije postigao zadani cilj i samim tim nije u liniji s projektom. Mora biti smijenjen, jer je uteg klupskoj kasi s obzirom na plaću koju ima u današnjem Interu?
Istina je, cilj nije postigao. Ali netko tko detaljno sve prati znao je kako bi to bilo moguće samo u slučaju katastrofalne sezone jedne od tri momčadi koje na kraju i jesu završile prve. Roma i Napoli su dosegli 80 bodova, nešto nemoguće za tek sastavljenu momčad koja ktome nema vanserijskih igrača. Dovoljno se prisjetiti prošle sezone kada je Roma sa 70 bodova bila druga, a Lazio sa 69 treći. Inter je strašno napredovala u odnosu na prošlu sezonu, uzela 67 bodova što je najviše u posljednjih pet sezona i dokaz da bi se u lanjskom prvenstvu borila za Ligu prvaka do samog kraja.
Optužuju ga da momčadi nije dao igru i identitet i da je prosuo previše bodova na malim utakmicama?
Koja je to momčad imala čistu sezonu, bez padova? Čak je i Juventus na početku sezone bio katastrofa, Roma je promijenila trenera, a Napolijev posrtaj ih je koštao naslova prvaka. Na kraju vrijednosti momčadi dođu do izražaja i konačna tablica nikada kao ove sezone to nije pokazala. Juventus je još jednom prvak, nakon četiri prijašnja naslova, Napoli je drugi nakon drugih i trećih mjesta ranije, lanjski viceprvak Roma je treća. Inter? Veliki napredak, četvrto mjesto (a kao da smo završili deseti!!) i najbolji plasman u pet godina.
Optužuju ga da je promijenio 13-14 igrača, da je doveden koga je poželio i da je zato morao bolje?
Najapsurdnija optužba po meni. Momčad se morala promijeniti, jer nije bila na razini (to govore rezultati, a ne ja). Već ste zaboravili što se mislilo o Kovačiću, Guarinu ili Ranocchiji. Mancio je rekonstruirao momčad s novcem od prodaje, dakle s vrlo malo vremena (ne zaboravimo da se igrač ne dovodi u jedan dan) i novca na raspolaganju. Došlo je 11-12 igrača od kojih su neki bili upitne kvalitete, neki otkupljeni nakon posudbe, a neki kao veliki potencijal. Samo Miranda i Perišić su dovedeni kao prava pojačanja. Jovetić nije igrao dvije godine, Ljajić je grijao klupu i u Firenci i u Rimu, Murillo je bio oklada, Telles potencijal, a Melo last minute režiser koji košta dva milijuna. Kondo je zalog za budućnost, a Eder odličan napadač koji nikada nije igrao u velikom klubu. Jeli vi stvarno mislite da je Mancini imao slobodne ruke u izboru igrača? Zar ne bi izabrao gotove igračine s iskustvom koji mogu odmah biti garancija za uspjeh na najvišoj razini? No, osim Kondogbije nije imao novce za takvo što. Naravno, da je doveo Iniestu, Ibrahimovića i Piquea morao bi uzeti naslov, ali ako otvorite oči shvatiti ćete da niste u Fantasylandu koji postoji samo u Disneylandu.
S ponosom i ljubomorom se držim Mancinija, jer je garancija kompetentnosti, ali ne i bezgrešnosti kako bi mnogi željeli. Mancini je u svom prvom ciklusu od nule stvorio temelj za osvajanje triplette. Pobjeđivao je cijeli život, gdje god i preuzeo odgovornost (a nije morao) rekonstrukcije užasne Inter, riskirajući svoj obraz i sposobnost. Moramo mu samo biti zahvalni, ali u nogometu je glad jača od razuma.”
Ja bih dodao još i užasno rukovođenje klubom, na čelu s Erickom Thohirom. U uvjetima potpune konfuzije i udaljenosti predsjednika od kluba ne može ništa funkcionirati kako treba. Dok se to ne promijeni Inter neće ugledati bolje dane, jer sve uvijek kreće od vrha. Nadalje, kako si je samo naš vlasnik mogao dopustiti da u trenucima kada smo bili prvi na tablici daje izjave kako nam nije cilj biti prvak, već plasman među tri. Pa nije predsjednik Leicester Cityja, nego Intera!!! Umjesto da motivira igrače, trenera i cijeli ambijent on nam je poručivao da usporimo… Za mene je to bilo strašno, a takvim se pokazalo i na terenu.
U svom prvom mandatu nisam podržavao Mancinija kao čovjeka. Previše alibija, prebacivanja krivice… Danas je dosta drugačiji, puno je mirniji, samopouzdaniji, ali najvažnije od svega, preuzima odgovornost na sebe. Nije se libio priznati pogreške u nekoliko utakmica, otvoreno hvaliti pojedince, uputiti im pozitivnu kritiku, ali i okrznuti Upravu. U današnjem Interu treba nam više takvih ljudi, više Mancinija. Jer osim njega i potpredsjednika Zanettija nemamo nikoga tko stavlja klub ispred sebe. Nažalost…
Loading ...
Misljenja sam da smo morali ostati u trci za 2. i 3. mestom. Šta je bio problem? Mozda ce se mnogi čuditi ali po meni odlazak Guarina u zimskom prelaznom roku!
Ekipa je dozivela debalans! Imali smo 6-7 napadaca, a vezni red je ostao samo na 3-4 fudbalera što je nezamislivo.
Neprestane rotacije u napadu zbog 7 ofanzivaca su doprinele neuigranost u napadu.
U 60. ili 70.minutu kada je 0:0, Mancini nije imao Guarina koji ce snagom, brzinom, šutem, povući ekipu napred, vec je mister Mancini uvodio Mela ili Kondogbiu koji nisu tipovi igraca da iz sredine mogu uraditi nesto vise u napadu.
Guarin nam je falio u drugoj polusezoni. Isti taj Guatin koji je zabio Milanu za pobedu od 1:0.
Vezni red je najjaca karika svake vrhunske ekipe, a nas je izgledao ovako: Broz, Melo, Medel i Kondogbia
Sve je bilo puno funkcionalnije u prvoj polusezoni kada je medju njima bio i Guarin
kakav kurčev guarin, brozove brojke može sanjati !