full screen background image

Bez novca Meazza je samo izložbeni prostor

Bez novca Meazza je samo izložbeni prostor

Mnogi nogometaši reći će kako je nogomet za njih prestao biti zabava kada su postali profesionalci…

Bez obzira radi li se o talentiranima ili manje. Čak i neki od najvećih poput Roberta Baggija ili Antonija Cassana završili su se zabavljati kada su potpisali profi ugovore, tjedni i nedjelje postale su posao. A kamoli nama koji se ne bavimo tako zabavnim, a istovremeno unosnim poslom. Nakon mjesec dana putovanja i zabave ja se danas osjećam isto…

Zasigurno vas neću daviti svim pričama, ali putovanje u Milano, a posebno kada je u društvu IC Fedeli ne mogu izostaviti. Iznimno ugodno putovanje u sjajnom društvu gdje sam na svoje iznenađenje bio jedan od najmlađih. 🙂

Nakon razočaranja tretmanom Cambiassa, potvrdom Mazzarrija i objavom dresova za ovu sezonu rekao sam kako ću teško više u Milano, istina. U međuvremenu se nešto ipak promijenilo – nadam se da će i dresovi za sljedeću sezonu – i ipak sam već ove godine završio tamo.

Iskustvo? Fantastično, kao svaki put. Osim spomenutog društva s kojim sam podijelio puno smijeha nekoliko mi je materijalnih detalja zapelo za oko. Žalosno je recimo da u službenoj trgovini Intera u centru sve košta koji euro više, a popust za članove Inter Clubova je 15%. Online ćemo naći niže cijene i 19% popusta, a da ne pričamo o trgovini Regine Baresi gdje uživamo u cijenama sniženim za četvrtinu uz predočenje članske iskaznice. Upravo smo tamo nakon iznenađujuće zadovoljavajućeg ručka u restoranu “Al Meazza” sreli legendu Intera, Giuseppea Baresija (fotografija). Svakako dodatna vrijednost cijelom putovanju.

S druge strane, pohvalno je da prije utakmice u spomenutom restoranu možete obilno napuniti želudac za 12 eura (predjelo, glavno jelo i pivo).

Ali, što reći o nogometu kojeg igra Inter? Oni koji nikada nisu gledali utakmicu vrhunskih liga često me pitaju koja je razlika (neki su uvjereni da razliku čini jedino ambijent oko terena :)) između toga i hrvatskog nogometa. Odgovor je uvijek bio jednostavan: na Maksimiru, Poljudu, Kantridi i ostalim travnjacima u Hrvatskoj navijač usredotočen na igru vikati će igračima “vidi ga desno samog, daj mu je” i slično. Na utakmicama Intera prije nije bilo potrebe, jer vrhunski igrač vidi ili osjeti situaciju čak prije nego ju vidi taj isti usredotočeni navijač. Lopta ide tom usamljenom krilu desno prije nego sam ja vidio to rješenje. Danas ne. Danas moram vikati Kovačiću, Guarinu, Palaciju i ostalima bez obzira što me neće čuti. Nažalost.

U Interu nema novca kao prije pa imamo većinom četiri tipa igrača: potpune promašaje, talente kojima nedostaje ono nešto, igrače kojima je Inter vrh vrhova i vrlo dobre pojedince koji Inter vide kao tranzicijski klub prema nekom bogatijem, te iz tog razloga igraju samo za sebe, a ne za momčad. Od takvih je teško stvoriti stabilnu momčad, iako Manciniju unatoč rezultatima ne ide baš toliko loše. Za sljedeću se sezonu najavljuje borba za naslov i svaka čast treneru koji stalno ponavlja da je Inter veliki klub… Smatram da će se naslov teško uloviti sve dok Meazza ne prestane biti izložbeni prostor, već pozornica na kojoj će svatko željeti nastupati do kraja karijere. A glumce ipak treba platiti.

Posebno je iskustvo bilo i posjeta kinu u Milanu. Film nije bio običan, radilo se o Zanetti Storyju, dokumentarcu o našem Kapetanu. Izniman događaj koji je u više od 200 kina diljem Čizme doveo kažu preko 80.000 gledatelja. Iako osobno smatram da je film trebao dublje doprijeti do svakog gledatelja sam događaj me se dojmio; atmosfera u kino dvorani bila je nešto između kazališta i stadiona, a prekrasno je bilo gledati miks ljudi (činilo mi se kako je svaki segment svakog društvenog sloja u toj dvorani zastupljen) koje može spojiti samo veliki čovjek.

U svakom slučaju sada mogu reći kako se već radujem novom posjetu Milanu s Inter Clubom Fedeli!

PS: Ovaj put poseban pozdrav Hrvoju, Damiru, Jošku, Svenu, Seidu i Marku!




Odgovori