full screen background image

Nikad više takav…

Nikad više takav…

Jučer nije bio dobar dan. Meni nikako. Inter je napustio čovjek koji je gotovo dva desetljeća bio, može se slobodno reći, njegov sinonim…

Massimo Moratti, nezadovoljan smjerom u kojem putuje klub u kojeg je od malih nogu zaljubljen napustio je sve funkcije. Moje navijanje i strast s Interom započeli su 1988. sa devet godina, ali ljubav je nastala sredinom ’90-tih. Massimo Moratti je utjelovljenje vrijednosti kojih se držim i koji su i mene poistovjetili s Interom. Kao djetetu to mi naravno nije bilo bitno, tada je važno bilo da Inter pobijedi i gotovo. No sa odrastanjem i sazrijevanjem sve više mi je bio važan način, DNK kluba. Do one granice kada sam shvatio kako sam ponosan što navijam za Inter i kako je to uistinu poseban klub. Ne zbog pobjeda…

Massimo Moratti, vidjelo se, prije svega je zaljubljen u svoj klub. Imao je zaraznu “bolest” koju je širio na navijače. Inter je jedan od jako rijetkih klubova kojem je u razdoblju trofejne suše između 1998. i 2005. broj navijača rastao. Zbog “bolesti” Morattija. Epidemična zaraza širila se i među igračima. Od Zanettija, Cambiassa, Stankovića, Materazzija, Cordobe, Tolda, Figa, Zamorana ili Djorkaeffa – sve natrag do Paula Incea. Iako su bili pokriveni Morattijevim zlatom Inter se svima njima zavukao i pod kožu. Puno češće nego igračima drugih klubova njihove boje. Zbog “bolesti” Morattija. Inceov sin Tom ovog je ljeta izabrao Wolverhampton ispred Intera. Epidemija je prošla…

Kao naftašu nije mu bio problem lupati milijune i milijune, jer Sarasu je išlo odlično. Morattijeve nije bilo briga što toliko troše na Inter kada toliko zarađuju sa Sarasom. Isto je sa svim vlasnicima klubova u Europi. Ako njihovoj firmi ide dobro, ići će i klubu. Još ako glavni sponzor dobro posluje može se trošiti još i više na radost samih vlasnika, ali i svih navijača. Nije slučajno da su se Juventusovi rezultati kroz povijest podudarali s financijskim izvješćem FIAT-a (obitelj Agnelli vlasnik). Isto je i danas, FIAT je spajanjem s Chryslerom izašao iz krize, pa se i Juventus vratio na vrh. Silvio Berlusconi je harao Europom dok je Mediaset bio gotovo monopol na talijanskom medijskom prostoru. No s ekonomskom krizom i dolaskom konkurencije kao TELE+ i sada Sky Sport Milan je pao. Isto je i sa Sarasom, koji zbog ekonomske krize više ne stoji dobro. I onda čujem komentare kako je Moratti izgubio volju nakon triplette… Ma molim vas! Da Sarasu ide dobro utrošak od 1,5 milijarde eura na Inter Morattiju bi i dalje rastao. Financijski fair play? Ideja odlična, u principu bi je svakako trebalo podržati… Ali sve mi se čini kako se šeici smiju UEFA-i.

Baš sam u utorak dobio novu knjigu o Interu (Inter: Legenda – od početaka do Thohira) Federica Pistonea koja je kao pisana baš novom vlasniku Thohiru. U par rečenica uvoda autor je iskazao razočaranje novim vlasnikom: “Mislili smo da je šala. Inter bez Morattija… Onda smo to progutali. OK, neće biti jedini vlasnik. Dolazi neki iz Indonezije, uz dužno poštovanje, koji će uliti financijsku injekciju u klub. To smo mogli prihvatiti. Ali da će ti Moratti prodati većinski paket dionica nismo mogli povjerovati. A istina je. Klub koji je oduvijek bio milanski sada pripada čovjeku koji veze s njime nema, opet uz dužno poštovanje gospodine Thohir, koji ne zna što je Inter i zato ovu knjigu o povijesti Intera simbolično pišem tebi. Tako da znaš što si kupio. A nisi dobro počeo. Darovati dres s brojem 3 bilo kome, makar to bio Iverson, u Interu je svetogrđe. Taj broj i danas na nebu nosi Facchetti. Nadam se da su ti rekli tko je on i da u Interu taj broj više ne diramo. Htio si ispasti cool kada su te pitali za najdražeg igrača, pa si rekao Ventola i Fresi kako ne bi rekao Ronaldo, Baggio ili netko poznatiji ‘jer njih svi znaju’. A bilo bi bolje da si naveo njih, jer ispao bi sasvim normalan. Ja se pitam samo zašto si u moru miljardera diljem svijeta koji kupuju europske nogometne klubove i na njih gube silne milijune Inter zapao baš ti, koji od Intera želiš zarađivati.”

Osobno, u nekom idealnom svijetu… Ili da ne zvučim previše utopičan u nekom odlično razrađenom sistemu kao što su američke profesionalne lige financijski fair play bi bio odličan. Tamo svi posluju s profitom, ali samo zato jer je to zatvoreni krug. Bio sam u SAD-u tri godine, čitao, vidio i shvatio kako funkcionira njihov profesionalni sport. Neprimjenjivo za Europu s mnoštvom liga iz kojih se ispada, a ktome se klubovi iz različitih stvarnosti miješaju u europskim natjecanjima. Jednostavno sustav nije zatvoren (zakoni i financije svake države su zasebni) i ne može se primjeniti američki model. A Thohir ide u tom smjeru. Svatko bi želio financijski zdrav klub koji ktome pobjeđuje. Ali takav nažalost ne postoji. Primjer zdravog kluba je Lazio koji je prošlu sezonu završio s profitom od sedam milijuna eura. A što je Lazio u današnjem nogometu? Prosječan klub u Seriji A, u Europi niti ne postoji. S druge strane oni koji osvajaju u ogromnim su gubicima, bez obzira što ih mediji predstavljaju kao uspješne. To je plod njihovog marketinga. Izbacivati samo brojeve od prihoda, a tajiti one svojih troškova. I onda čitamo kako Real Madrid duguje pola milijarde eura, kako Manchester United duguje preko 200 milijuna eura, kako Bayern mora isplatiti porez i iznenađeni smo… A to su tri pojma uspješnih klubova. No oni imaju obitelj Glazer, odnosno svoje Morattije, Berlusconije i Agnellije koji su spremni potrošiti vlastiti novac. Thohir nije! Pitanje je želimo li biti kao Lazio ili kao Real Madrid. Momčad kakvu imamo i slažemo, a posebno trener daje naslutiti da želimo biti ovo prvo. Provincijski mentalitet sad je već dobro poznat svim igračima, bojim se samo da ga ne prihvatimo mi navijači. To bi bilo opasno!

No uoči utakmice sa Saint Etienneom Thohir je izjavio nešto što me šokiralo i dalo mi nadu da će uistinu bolje razmisliti što je kupio i kako voditi Inter: “Poštujem Morattijevu odluku, čuo sam se i sastao s njim. I dalje me želi podržavati, ali ovo mi govori da moram razmisliti o svojim odlukama, dinamici i načinu vođenja kluba.” Dovoljno mu je pročitati Pistoneovu knjigu, te više slušati bivšeg vlasnika i ostale prave navijače.

Jedno je sigurno. Niti jedan sportski klub nije na čelu imao čovjeka koji ga je toliko volio i bio spreman toliko u njega uložiti, odnosno izgubiti. A postoji i financijsko mjerilo Morattijeve ljubavi, koliko god to materijalistički zvučalo. Njegova imovina se procjenjuje na 900 milijuna eura trenutno. Ako znamo da je na Inter potrošio 1,5 milijardu sve je kristalno jasno. Nađite još jednog milijunaša koji će se odreći više od 60% svog bogatstva? Samo jednog! Nema ih. Nikad više takav čovjek u sportu, a da ne pričamo da se opet dogodi baš Interu.

Hvala moj Presidente za sve emocije (ali i novac), kod mene ćeš zauvijek ostati s velikim slovom P!




4 thoughts on “Nikad više takav…

  1. ilFenomeno_9

    Na našu žalost, jedna era je sada i službeno završila. Dobri duh i jedan od simbola Intera kakvoga ja pamtim. Teško je uopće bilo šta i napisati, osim veliko hvala jedinome Predsjedniku koji je uvijek davao 120%.

Odgovori