full screen background image

Đir po Milanu s našim legendama

Đir po Milanu s našim legendama

Nisam bio u Milanu od listopada 2011. i uoči ove sezone odlučio sam otići. Kao da sam znao, a na kraju sam bio dva puta, jer na oproštaj Zanettija se moralo i pješice da je trebalo…

Meni iz Dubrovnika to nije baš najjednostavniji korak. Nije u pitanju volja, toga ima svaki vikend, već vrijeme, koje se pak uvijek da riješiti, ali najviše novac. Ne žalim se na život u Dubrovniku, dapače mnogi bi morali zaviditi razini na kojoj ovaj grad živi u financijskom smislu. No kao interista iz Hrvatske često maštam da živim u Rijeci i zamišljam si godišnju pretplatu za Inter u svom posjedu. Ni Zagreb nije tako daleko. Koliko iz glavnog grada do Milana, meni još toliko do Zagreba.

Tako da ja uvijek nastojim ići više dana, kako bi mi se potrošeni novac na put isplatio da bar nešto vidim. Još 2009. sam bio pet dana i gledao dvije utakmice, te najveće znamenitosti grada. Ovaj nam je put kalendar podario tri utakmice u tjedan dana od 1. do 8. prosinca. Bio je to zaokruženi tjedan na mom kalendaru. Međutim, oni koji su sa mnom to putovanje trebali podijeliti odustali su pred sam polazak, a ja financijski sam nisam mogao sve pokriti. Razočaran sam bacio pogled na još jedan tjedan gdje se igraju domaće utakmice jedna za drugom. Kraj ožujka, Atalanta u nedjelju i Udinese u četvrtak. To je bilo to, odlučio sam ići pod svaku cijenu. Unaprijed bukirao sve potrebno kako se ponovno ne bi dogodila odustajanja u zadnji čas.

Niti slutio tada nisam da ćemo ove sezone posljednji put u dresu Intera gledati Zanettija i Cambiassa. Za Samuela i Milita sam s druge strane bio siguran. Stigao sam u grad mode… Da, za neke laike, za mene je to grad Intera. Još 2007. sam ga prvi put posjetio i osjetio dušu koja mi se uvukla pod kožu. Zamislite, prvi sam put bio u Milanu tada, a nije veze imalo s Interom (išao sam s ekipom tri dana bodriti Juga na Final Fouru Eurolige). Kasnije, 2009. sam ga bolje upoznao i ljubav je procvala. Možda subjektivno naravno, ali i drugi koji su bili tamo kažu da nešto ima u njemu. Kada me netko pita što ima za vidjeti u Milanu osim Duoma i Da Vincijeve “Posljednje večere” ništa što bih izdvojio, a opet izdvojio bih sve. Svaku ulicu, park, trg… Svaki dio je pun sadržaja, niti u jednom se trenutku osjetila ne dosađuju.

Kao česti putnik u Italiju, ali južnu, Milano mi je pokazao kako su sjever i jug te zemlje uistinu dva različita svijeta. Šokirao sam se kada u Milanu u prometnoj gužvi nisam čuo sjedanje vozača glavom na trubi ili da sam osjetio nekakvu nervozu. Ima ih naravno, ali u usporedbi s Napolijem ili Barijem… Nije to ista država. Vozeći se kroz Veneto, Friuli i Lombardiju dovoljno je baciti pogled kroz prozor autobusa, vlaka ili automobila. Uređena poljoprivredna zemljišta, drvoredi kao po špagu. Industrijske i komercijalne parcele izgledaju kao luna parkovi. Svaki milimetar iskorišten. Sam krajolik podnožja Alpa daje svoj efekt i nije teško zavoljeti taj kraj bez obzira što tamo ne pripadaš.

Nauživao sam se šetajući gradom i po 10-15 km svakim danom želeći ga što bolje upoznati. I shvatio da ga sve više volim. Detalj organizacije grada su semafori. U jednom sam trenutku primjetio da zeleno svjetlo traje točno dok se ne očisti sav promet. Znam, senzori, nećeš ti, ali u niti jednom drugom velegradu nisam vidio da je to toliko efikasno. A bio sam u mnogima i u Europi i u SAD-u. U gradu od pet milijuna ljudi nigdje zastoja. Da ne pričam o podzemnoj, čistoći i uređenju grada…

Uz znamenitosti koje sam već posjetio ovaj sam put želio vidjeti i sve povijesne lokacije za Inter. Tako sam posjetio mjesto gdje se Inter davne 1908. osnovao. Svakako začuđuje nedostatak bilo kakvog obilježja da se tu dogodila povijest. Ne mogu vjerovati da grad Milano nije mogao staviti najobičniju plaketu. Jer Inter Milanu sigurno nije malo dao, dapače. Posjetio sam lokacije prvog i drugog stadiona (na mjestu prvog postoji plaketa). Posjetio sam Arenu koja i danas djeluje kao stadion, sjedište kluba u centru…

Sve je bilo savršeno osim dvaju utakmica. Vrlo zabavna utakmica s Atalantom završila je porazom, dok je ona s Udineseom bila negledljiva. Sreća da su događaji na kojima smo prisustvovali mi iz Inter Cluba Fedeli bili veličanstveni. Naime, iz CCIC-a su nas uoči utakmice s Udineseom pozvali da budemo njihovi gosti, s tim da je naš predsjednik imao intervju uživo za Inter Channel. Imali smo priliku sresti neke legende, prvenstveno Giuseppea Bergomija. I radost da ponovno gledamo Estebana Cambiassa, igrača koji me se uživo najviše dojmio (a vidio sam Cristiana Ronalda, Pirla, Kaku, Del Piera…). Ni slutio nisam da je to posljednji put.

Tražio sam njegov dres, bijeli dugih rukava već nekoliko godina. Kada sam našem predstavniku poslao mail uoči putovanja da ga nigdje ne mogu naći i zamolio ga ako nešto može napraviti on me više nego iznenadio. Naime, napisao sam da sam spreman izdvojiti 140,00 eura koliko takav dres sa svim oznakama dođe, ali nije u prodaji. On je ni manje ni više pitao izravno Cambiassa. Tako sam po dolasku na stadion na utakmicu s Atalantom naišao na veliko iznenađenje. Poklon od Cambiassa. Jasno, nisu htjeli ni čuti o novcima.

Eh, koliko tek danas cijenim taj dres… Sretan sam i zahvalan što sam već sedam puta bio u Milanu i proveo sad već respektabilnih 20-tak dana u gradu kojeg sve više smatram svojim. No otišli su svi koji su me vezali uz Inter. Ne pada mi naravno na pamet prestati bodriti Inter, ali Thohir mi je nož u srce zabio i trenutno zaista ne vidim kada ću ponovno u voljeni grad…




Odgovori