Erick Thohir napravio je odličan potez, izašavši iskreno u javnost s namjerama u vezi ulaganja u Inter u sljedećim sezonama, ali i za ovu. Tražio je to od njega otvoreno na press konferencijama Walter Mazzarri, ali i čitav navijački puk. Time je izazvao reakcije cijelog crno-plavog svijeta i ne samo. To može biti samo dobro, bez obzira kakve su reakcije. Thohir može vidjeti koliku snagu Inter ima u nematerijalnom obliku, a isto tako ga može usmjeriti u daljnjim poslovnim koracima. Posebno jer reakcije velike većine navijača nisu pozitivne…
Paolo Bonolis onim sjajnim pismom pokrenuo je lavinu, a izdvajamo i pismo talijanskog komičara Paola Rossija Ericku Thohiru putem La Gazzette dello Sport koji za razliku od direktnog pristupa Bonolisa piše o emotivnom značenju Intera.
“Na dan finala Lige prvaka, 22. svibnja 2010. recitirao sam u Piccolu. Uz čuđenje novina pomaknuo sam početak predstave sat i pol ranije kako bi ljudi mogli gledati finale u Madridu. U stvarnosti, i meni je to bilo u interesu. No bojao sam se, jer sam 5. svibnja 2002. također bio u Piccolu. Tada sam pomaknuo predstavu pola sata kasnije jer se nisam stigao oporaviti. Veliko je bilo čuđenje, jer pola ljudi u sali imalo je šalove i zastave kako bi nakon predstave išli na Duomo gledati Inter – Bayern na velikom ekranu. Ja sam finale gledao u sobičku na malom televizoru koji mi je omogućio ljubazni organizator. Bila je to prekrasna i neobjašnjiva večer sve u jednom. Šetao sam ulicama Milana imajući čudan osjećaj. Gledao sam 17-18godišnjake kako slave, a ja sam čekao više od 40 godina… Gotovo sam se rastužio. Šetao sam sam. Išao sam na Duomo, stao sa strane da vidim ludnicu. Poslije sam otišao kući, kod Porte Romane. Ali osjećao sam da sam nešto zaboravio.
Početak – Probudio sam se u šest ujutro i sjetio se. Zaboravio sam na obećanje majci koja je umrla par godina ranije. Tada mi je rekla: “Ako mi se nešto dogodi, a Inter osvoji Ligu prvaka sjeti mi se donijeti suvenir od te večeri.” Moja je majka bila više od ultrasa. Posljednja utakmica koju je gledala na San Siru bila je Inter – Borussia Monchengladbach u kupu UEFA. Bila je sa mnom na stajanju. Odjednom sam je vidio kako pali šamar jednom Nijemcu. “Uvrijedio me”, pravdala se. A ja: “Ali ti ne govoriš njegovim jezikom…” Od tog dana kada je igrao Inter držao sam je kod kuće. Na stadionu je patila previše. Sa sjećanjem na obećanje izašao sam iz kuće u osam i otišao k njoj. Na ulicama je bila gomila ostataka od slavlja, momci su još šetali sa crno-plavim šalovima oko vrata. No jedan me se posebno dojmio. Na horizontu se pojavio momak, teturao je, sa zastavom i šalom, vidno euforičan. Približio mi se. Kada me prepoznao viknuo je: “Prvaci! Prvaci! Gdje su ostali?”. “Završilo je slavlje” odgovorio sam mu i odmah ga pitao: “Jesi li vidio štandove koji prodaju zastave, šalove ili sitnice od Intera? Obećao sam nešto jednoj osobi koje više nema.” Skinuo je šal s vrata: “Ovaj je bio u Madridu, sada sam stigao. Tvoj je!”
Lambrate – Sa šalom oko vrata otišao sam na groblje u Lambrateu. Kupio sam tratinčice i šal sakrio među cvijeće. Nije mi se činilo prikladno na groblje ući kao na stadion. Održao sam obećanje mojoj majci. Njenu fotografiju sam obgrlio šalom. Bilo me sram. Dok sam se ustajao, s moje desne strane sam ugledao gospodina koji je sadio zastavu Intera ispred jednog groba. Nasmiješio mi se. Bilo je puno crno-plavoga na groblju i moj početni sram se pretvorio u smijeh kada sam vidio napuhani balon pehara Lige prvaka vezan za krilo anđela na jednom spomeniku. Za mene je taj dan bio vrhunac romantičnog nogometa. Danas se zaustavim kada vidim momke koji igraju s tim duhom. Moratti ovu priču zna. Sada se nadam da će je pročitati i Thohir kako bi shvatio što znači biti interista. Jer atletika je sport, ali nogomet je metafora života.”
Loading ...
Kakva priča, rijetko me nešto raspekmezi, ali dok sam ovo prevodio…
Baš… dirljivo.
“Ako mi se nešto dogodi, a Inter osvoji Ligu prvaka sjeti mi se donijeti suvenir od te večeri.” Moja je majka bila više od ultrasa. Posljednja utakmica koju je gledala na San Siru bila je Inter – Borussia Monchengladbach u kupu UEFA. Bila je sa mnom na stajanju. Odjednom sam je vidio kako pali šamar jednom Nijemcu. “Uvrijedio me”, pravdala se. A ja: “Ali ti ne govoriš njegovim jezikom…” Od tog dana kada je igrao Inter držao sam je kod kuće. :))))
Vrlo poucna prica.. koliko je samo ljudi umrlo a nije docekalo novi grande Inter, pa i ja sam mislio da cu odapeti bez LP.
samo ajd thohir ali sta marko jebeni branca ima reci na ovo?
Kad pričaš o umiranju za Inter,meni osobno jedna od najtežih utakmica za gledanje(koju sam gledao uživo) je bila madonnina kad smo dobili bilan 2:0(isključenje Sneijdera,Julione obranio penal zubi),dvoje ljudi je tu večer umrlo na stadionu,jedan 30 metara od nas,doduše bio je još živ,ali je umro kasnije u bolnici,ja sam osobno sjedio skoro cijelu tekmu,nakon isključenja Snekija,popizdio od sreće kad je Pandev zavukao onaj slobodnjak,pa onda opet strepio,a sreći mi nije bilo kraja kad je Julione obranio penal zubi,sa drugom hate-om ,sam još pola sata nakon tekme pjevao C’è solo l’Inter http://www.youtube.com/watch?v=FKTIZTzil3k jednom riječju N E P R O C J E N J I V O