Sitan koračić naprijed, koliko ćemo čekati?

Facebook

Google

Twitter

Linkedin

Prošla je polovica sezone. Nakon dugo godina već danas znamo točno da nam je do kraja sezone preostalo 19 utakmica. To znači da smo ispali iz svih natjecanja osim Serie A…

Analizirati Inter mislim da neću previše, dovoljno je pročitati analizu Paola Bonolisa od prije par dana. Čovjek je sve rekao. Ja bih samo još dodao da bi Mazzarri mogao malo više poraditi na napadačkom sistemu, jer osim individualnih završetaka akcija mi puno alternative nemamo (mislim na uvježbane akcije, dupli pas…). U usporedbi s prošlom sezonom – eh, tužno je kad se mora tako uspoređivati – sviđa mi se što loptu do protivničkog šesnaesterca dovedemo po podu. To je taj, jedini koračić naprijed iz naslova. Drugo je manje-više isto.

Koliko ćemo čekati da stvari krenu na bolje? Osobno, ako se nešto ne promijeni ovog ljeta Inter bi nažalost mogao doživjeti epohalan pad i možda se nikada više ne oporaviti. Ipak, vjerujem da novo vlasništvo ima dovoljno pameti i novca kako to ne bi dopustili. Iluzorno je bilo očekivati kako će se Thohir ići petljati u momčad složenu od bivše garniture, pa odgovornost za eventualni (sada sigurni) neuspjeh na kraju sezone preuzeti na sebe. Jasan je bio Thohir: “Ovo je posljednja godina velikog ciklusa, stoga tranzicijska. Sljedeća će biti nulta.” Od ljeta, dakle krećemo. Promjene u rukovodstvu uvjeren sam, a posebno u igračkom kadru gdje će preostali heroji iz 2010. svojim emotivno bolnim oproštajem financijski uvelike rasteretiti klub i tako mu pružiti priliku za daljnji razvoj. No, do ljeta kud koji mili moji…

No što se događa na ostalim “pjacama” Italije? U kolumni najave ove sezone pisao sam o početku povratka Serie A. Nažalost, iako je po dovedenim igračima ona uistinu kvalitetnija nego ranije ovo je prvenstvo kudikamo nezanimljivije od prošlog. Događa se nešto slično kao u Španjolskoj. Ligi koju ne mogu smisliti niti je gledam upravo zbog ogromnog jaza između klubova i poznavanja rezultata prije nego utakmice počne. Isto je i s Englezima, iako upravo oni ove sezone idu ka onome što je nekada bila Italija. Prije se znalo da WBA na Old Traffordu neće otići s manje od tri komada u mreži. Takva nažalost postaje Serie A.

Da je Juventus najjači to sam i prognozirao, ali da će imati takvu dominaciju ne. Očekivao sam Napoli uz bok Torinezima. No čini se, odnosno već prije više od mjesec dana se znalo čije će dresove krasiti zeleno-bijelo-crveni štit u sezoni 2014/15. Nikada ranije nije bilo tako. Godinama, pa čak i lani capolista je znala kiksati kod fenjeraša. Činjenica je kako bi i Roma, ali i Napoli po skupljenim bodovima u bilo kojoj od prethodnih šest sezona bili na čelu tablice i na kraju prvaci.

Napoli je točno gdje sam ga očekivao. Uz sva prava pojačanja sa 42 boda bolji je nego Mazzarrijev i realno bi bilo ta s tom bodovnom zalihom bude na vrhu ili bar uz sam vrh. No za svemirskim Juventusom zaostaje čak 10 bodova, čak i za Romom dva. Lani je bio drugi, ako ove godine ostane treći to je korak unatrag bez obzira na broj bodova i igru. To je pravi odraz promjene sustava vrijednosti u do jučer najzanimljivijoj ligi svijeta (ne govorim o kvaliteti, već zanimljivosti). Ispali su iz Lige prvaka s 12 bodova, zaista peh. Benitez još jednom pokazuje kako se bolje snalazi u sredini u kojoj mora graditi momčad nego kada preuzme nekoga s puno zvijezda.

Luis Garcia svakako zaslužuje već danas nagradu za trenera godine. Što je napravio od Pandorine kutije je nevjerovatno. Roma je vjerovatno, a o tome sam možda već pisao najteži ambijent za raditi. Problem je oduvijek što klub nije među najmoćnijima, ali ima uvijek velike igrače. A grad je s druge strane velik i očekuje biti na vrhu u svemu, pa tako i u sportu. Dodajmo tome mediteranski temperament stanovnika/navijača i eto sredine u kojoj je lako puknuti. Događalo se mnogima, puno etabliranijim imenima od Garcije. Nije čudno da je samo “željezni” Capello uspio izdržati pritisak u posljednjih par desetljeća. Garcia također sve drži pod kontrolom, ali i oni su nemoćni pred konjicom iz Torina. Zdrava atmosfera koja je bila narušena prvenstveno potezima američkih vlasnika osigurati će im Ligu prvaka, luksuz kakav nisu davno imali i prilika da se napokon zaboravi Spallettijevo ime.

Tu prestaje priča. To su ove sezone naši Real Madrid i Barcelona (ove sezone i Atletico Madrid) ili Chelsea, Manchester United i Manchester City. Ostali se bore za mrvice. Fiorentina će pokušati iskoristiti možebitnu krizu Napolija ili Rome, iako ne vjerujem da će one doći. Još jedna slika nove, neuravnotežene Serie A je Fiorentina. Klub koji je lani zaslužio biti treći, ali mu je to pravo uskraćeno usudio bih se reći krađom ove sezone uz sva ulaganja i pojačanja pet koraka je daleko od cilja. I to ne zato što igra slabije nego lani, dapače.

Veliko iznenađenje je Hellas Verona, iako sam i za njih pisao u najavi sezone kako imaju više od igre za Seriju A i kako im ne bi trebao biti problem ostati. Naravno, nisam ih stavljao na peto mjesto, a oni su time već na polovici sezone postigli zacrtano. Pitanje je hoće li im nositelje igre kao što su Jorginho ili Iturbe odnijeti veliki igrači već u siječnju.

Lazio, a pogotovo Milan razočaranja su sezone. Na drugoj strani Rima Lotito je i dalje u tihom ratu s navijačima. Što se dogodilo treneru Petkoviću teško je objasniti, zašto isti igrači više ne pružaju iste partije… Možda su ih protivnici pročitali, ali smatram da nešto je trulo u državi rimskoj, onoj nebesko plavoj. U Milanu pak sve curi u medije, kao da su postali Inter. Kada se kćer vlasnika svađa s direktorom koji je 28 godina radio čudesne stvari oko jedne fotelje onda sezona ne može ni biti bolja. Imaju jednake financijske probleme kao Inter, samo za razliku od nas njihovi navijači to baš ne shvaćaju i ne podnose. Sve se to odrazilo na momčad, a na kraju je glavom platio Allegri. Najveće razočaranja, ali isto su tako i najveće enigme, jer Reja u Laziju i Seedorf u Milanu možda mogu promijeniti trend. Svakako su oboje miljenici svojih tifoserija i to je već odličan početak.

Ostali su manje-više gdje smo ih svi očekivali i to pokazuje koliko je ova sezona predvidiva. Sasvim suprotno od očekivanog pomaka naprijed. Stoga ne čudi da je broj gledatelja u prosjeku manji nego lani. Kad se tome doda da se niti ne daje toliko pažnje navijaču na stadionu, da je zakon koji bi dopustio svima gradnju, novih, vlastitih stadiona koji bi sigurno bili puni – ljubav za nogometom i pohodu stadionima u Italiji sigurno nije umrla – još uvijek u embrionalnoj fazi, jer važnije je ugoditi raznim TV kućama onda mjesta za velike korake naprijed niti nema.

Facebook

Google

Twitter

Linkedin