full screen background image

“Oh mia bella Madonnina”

Život teče brzo pod nogama Madonnine, ali neke stvari su okamenjene, traju. Ljudi su isti, nogomet ipak tako različit u gradu Milanu. Šta je priča ovog derbija?

Kada se govori o milanskom rivalstvu, ono je poput stadiona na kome se sudaraju dvije gradske boje, stoji kao San Siro, dograđuje se poput ovog mjesta, ponekad uljepšava bez razloga, ali ga sa druge strane ništa ne može zamjeniti.

“Derby della Madonnina” je stariji od tog nogometnog spomenika koji je rođen u mašti Pieera Pirellija, vlasnika Milana. Sagrađen je 1926. komuna, odnosno grad da ga je otkupila pred rat. Gradnjom ovakvog hrama, nogomet se oslobodio lanaca atletike, ovo je prvi stadion koji je protjerao stazu i trkače.

Kako rekoh šminkan je dodavanjem kutova čime je grad povećao kapacitet, nadograđivan je nekoliko puta, poput silikonske ljepotice, nije da nema šarma, navodi na pomisao da je prošlost bila sjajna.

Desetljeća su krunile oštre socijalne podele, casciavid, odnosno “plave kragne” na lombardijskom dijalektu iz kojih se regrutuju navijači Milana, više nisu tako siromašni kao nekada. Nisu više ni “bene” ili “bauscia”, odnosno dobrostojeća gospoda dominantna među navijačima Intera.

Prosto, kapitalizam u svojoj nestalnosti, odnosno dinamičnosti daje mogućnost preskakanja klasa, kao i opasnost pada, financijske prilike se mejnjaju, klub ostaje za cijeli život.

Obično svaki gradski derbi baštini nešto što mu je dovoljno da sebe proglasi najvećim na kontinentu. Celtic i Rangers uključuju i vjersku komponentu, rimski je vječan kao i sam grad, atenski je igranje glavom bez mnogo dodirnih veza sa sportom, beogradski okuplja najviše neistomišljenika u dualizmu.

Milanski? Nigdje u istom gradu životni prostor ne djele dva tako velika kluba. Nigdje toliko klempavih pehara ne stanuje na istom mestu u različitim vitrinama.

To opet nema veze sa mržnjom, ma šta mislili, jer ma kakvu antipatiju prema crveno-crnoj boji osjećali navijači Intera, intimno, najveći rival je u Piemontu, Milan nema ništa s tim.

A opet, nikada nije lako gledati susjeda koji u drugim bojama slavi ispod prozora, ima veze sa psihologijom.

Susjedima je dozvoljeno, za razliku od srednjovjekovnih Ghelfija i Gibellina da mjenjaju stranu, uostalo Pepin Meazza, po kome je “San Siro” preimenovan, najveći nogometaš u povijesti Intera, obukao je dres Milana pred veliki rat. Legenda kaže da je “Balilla” kako su ga još zvali plakao u svlačionici nakon remija sa Interom, u kome je postigao izjednačujući gol i spasio Milan poraza.

Plakao od tuge, da se se razumijemo.

Milanski derbi posjeduje dobar duh, u mjeri u kojoj to neće narušiti rivalstvo. Postojao je svojevrstan pakt nenapadanja, koji nije savezništvo već primirje. Za razliku od rimskog, derbija Lanterne, nasilje nije prvo što pomislite kad pogledate dvije boje.

U duhu Madonnine jeste da stvari sa terena i tribina ostanu tamo kad se svjetlo ugasi, nitko tu emociju neće ponjeti u ponedjeljak ujutru na posao, iako će biti sretnih i razočaranih.

Prvi je odigran u “izbjeglištvu”, Ticinu, u Švicarskoj, još jedna simbolika, pošto je “šizma” u nogometnom Milanu nastala na neki način kao raskid sa Britancima koji su donjeli nogomet u grad.

Uzore su prerasli, stvari među sobom bez obzira na raskid nisu rasčistili, promjenilo se dosta toga, osim emocije.


Izvor: sportske.net




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *