full screen background image

Najtužniji dan u 105 godina kluba

Najtužniji dan u 105 godina kluba

Dosta vas zna kako Inter pratim od 1988., odnosno od kada sam u Tempu vidio fotografiju Andreasa Brehmea u nekom crno-plavom dresu. Bojama koje su od tog trenutka zauvijek ugravirane u mene…

Od toga dana u mom životu vezanom uz Inter nije bilo tužnijeg od današnjeg…

Massimo Moratti nakon 18 godina, sedam mjeseci i 27 dana prepušta klub nekom drugome. Ne, nije Moratti bio moj prvi vlasnik/predsjednik. Kada sam ja počeo navijati za Inter bio je to Ernesto Pellegrini. Važnost primopredaje kluba kao nepuni 16-godišnjak 1995. nisam puno shvaćao. Interisti u tome periodu više nisu mogli dalje s Pellegrinijem i zazivali su samo jedno ime – meni tada nepoznato – Morattijevo. Želja im se ostvarila kada se 18. veljače Inter službeno vratio obitelji slavnog predsjednika Angela Morattija. Jedno je bilo zagarantirano – ljubav i strast kakvu možda nema niti jedan vlasnik prema svome sportskom klubu. Ktome su se dodali još i milijarde lira, a onda milijuni Eura… Ince, Roberto Carlos, Djorkaeff, Ronaldo, Baggio, Vieri, Adriano, Figo, Ibrahimović, Eto’oo. Samo krema, nikada se nije štedilo da bi zadovoljio sebe i sve nas navijače. Mogu reći samo jedno – s Morattijem smo sanjali u svakom pogledu.

Dao je sve što je mogao Interu. Financijski, fizički i emotivno. Mogli smo se slagati ili osporavati njegove poteze, ali dušu nikako. Inter je poseban klub, valjda to vidimo svi koji navijamo za njega, ili sam možda ja slijep? A poseban je zbog Morattija. Niti jednom klubu u godinama trofejne suše nije rastao broj navijača. Osim Intera. Rijetko je koji predsjednik svojim igračima dopuštao ono što i Moratti. Rijetko je koji predsjednik „reanimirao“ svoje igrače kao što je to napravio Moratti kada je iz vlastitog džepa platio Kanuovu operaciju srca.

Istina, rijetko je koji predsjednik radio toliko kardinalnih pogrešaka kao prodaja Roberta Carlosa, Pirla, Seedorfa ili otkaz Gigiju Simoniju, dovođenje Lippija, Tardellija… Ali s niti jednim u svojoj povijesti Inter nije osvojio toliko trofeja – 16. Mogla su biti bar još dva da nije bilo dotičnog gospodina u klubu pripadajućih mu boja – zatvoreničkih.

Veličina „moga predsjednika“ je i Inter Campus. Koji je još vlasnik uložio novac u nešto od čega nema financijske koristi? Naravno, nije Moratti svetac, mislio je on u toj priči i na marketinški odjek, ali svejedno je napravio unikatan potez. O kojem još vlasniku možete čuti hvalospjeve o njegovoj ljudskosti, dobroti, darežljivosti? I to sa svih mogućih strana, od najboljih prijatelja, do najljućih rivala.

Naravno da se može, ponekad i mora prodati klub. Ako Moratti nema novca ili želju, to je u redu. Nisam ja shrvan zbog odlaska Morattija. Ali jesam zato što prvi put u povijesti Inter odlazi u ruke stranog vlasnika. Za mene je to tragedija. Istina je da je naš klub osnovan, odnosno odijeljen od Milana kako bi stranci mogli igrati u njemu. Na to sam ponosan. Ali jednako tako i na činjenicu je da je Inter milanski, simbol tog grada. Uostalom, puno ime kluba nosi ime njegovog grada. Svih 105 dosadašnjih godina Inter ne samo da je bio u vlasništvu Talijana, već Milaneza. Da, simbol Milana. Od danas će sve biti drugačije i to me rastužuje.

Ja nažalost nogomet nisam potpuno doživio onda kada je uistinu bio najljepši, od kraja ’70-tih do početka ’90-tih, kada je to još uvijek bio samo sport, kada su svi imali svoj jasan identitet, tradiciju i samo se time moglo podičiti na terenu. Kada braniči nisu bili mesari kojima je glavni cilj onesposobiti protivnika makar i laktom u glavu u najobičnijem skoku nakon kornera. Sreća da iz tog vremena postoje videozapisi pa i dan danas često pogledam utakmice Beccalossija i Altobellija, Rummeniggea, Matthausa, Maradone, Van Bastena, Baggija… Uglavnom Intera naravno.

Danas… Danas su velikani Chelsea, PSG, Manchester City… Ja ih nazivam klubovima od jučer. Izgrađeni isključivo na businessu, marketingu, novcu. Sigurno ne na ljubavi svojih vlasnika ili tzv. navijača. Nemojte mi govoriti da tamo neki Indonežanin ili Japanac od 25 godina može voljeti Man City u dvije godine samo jer ima njegov dres kojeg je kupio zbog uloga u marketing na Dalekom istoku novih vlasnika. A već se kunu u to. Ili da su novi vlasnici od malena navijali za taj klub. Ili kada jedan Luka Modrić prije par godina izjavljuje kako mu je oduvijek bio san igrati za Chelsea. Bole uši i srce od toga. Nemojte me j…, jer i ja sam prošao taj period. Nisam sigurno bio zaljubljen u Inter nakon par godina. Tek kada sam dobro proučio povijest kluba i talijanskog nogometa mogao sam reći da volim Inter. Business, marketing, to slijedi i nama, sve manje strasti i sporta. Utješno je samo to što Inter već ima dugu tradiciju sportskog uspjeha, dok je nogomet još uvijek bio samo sport i što će obitelj Moratti bar još neko vrijeme ostati u klubu.




9 thoughts on “Najtužniji dan u 105 godina kluba

  1. vale

    U potpunosti se slazem s tobom Grande Nikola Raguž!!

    Sempre Uno Di Noi…Forza Massimo!!

    Grazie di tutto Massimo Morati !!

    Reply
  2. Maverick

    Nikola, ne bih se potpuno složio s tobom. Doduše, to je moje trenutno mišljenje, a vrijeme će pokazati jesam li ja u pravu ili ti. Smatram da će ovo bit napredak – nažalost nije iskorišten onaj trenutak kada smo sve osvojili, a od onda smo gotovo prosječni, nema više zvijezda, skresali smo plaće, svašta…i to sve s razlogom….jer Moratti nema više tu moć. E sad, poznavajući njegovu ljubav, mislim da on dobro zna što radi i da će nam ovo donijeti dobroga…..

    Reply
  3. nraguz

    Ma sa sportskog stajališta nema dvojbe da se ovo moralo i da može biti samo bolje.
    Ali ja razmišljam drugačije… Ja bih radije igrao Serie B s Morattijem (ili nekim drugim Talijanom) nego harao Europom s Indonežaninom kojem će biti važnije koliko se novca okrenulo na kineskom, američkom ili ne znam kojem tržištu od branda Intera. Pazi, BRANDA, ne kluba Intera. A to će novima biti bitno kao što postaje većini drugih klubova.

    Reply
    1. Joxer986

      nisam se vec dugo spojio na ovu stranicu jer je malo slabije pocela pratiti Inter i sve oko njega, nekad je bilo puno vise toga, ali nebitno, meni to osobno smeta, jer sramota je da tako slavan klub ide sa indonezaninom, Inter mora biti Inter, isto kao sto Hajduk mora biti Hajduk, pa makar igrao drugu, trecu ili bilo koju donju ligu, mi koji volimo taj klub uvijek cemo ga voliti, sigurno da nije lijepo gledati voljeni klub da nije u vrhu kao sto ga gledamo od triplete, ali nema nista sladje nego kad se radujes i zivciras zato sto ti to srce nalaze, a ne novac 😉

      Reply
  4. Ivan

    Tužan dan za sve Interiste, nadam se da će ostati predsjednik iako sumnjam, šta ćeš biti predsjednik kad nisi glavni…
    Samo bih htio reći da ako mislite da ćemo sada biti kao Chelse ili Man. City ili PSG, mislim da griješite. Indijcu je ovo samo posao, kao i svi poslovi želi zaradu , uložiti oće sigurno, ali ne očekujte sada transfere od 30, 50 pa i više milijuna po igraču. Njemu ( njima ) je to biznis, a Abramoviću, onim šeicima klub je igračka za zabavu, trošenje i pokazivanje.

    Zato je Moratti poseban, njemu je Inter strast, takvog predsjednika malo tko je imao.

    Tužan dan…:(

    Reply
  5. nerazzurri

    fudbal se promijenio i danas ako želite biti uspjesan klub morate biti globalni, nema više tradicionalne ljubavi prema klubu gdje su navijači od rođenja opredjeljeni za milan ili inter..nažalost tako je i moramo ici u korak s vremenom..

    sto se tice tihomira, sama cinjenica da je odrijesio ruke presidenteu da bira hoceli ostat ili ne kao predsjednik mi govori da je spreman postovati tradiciju porodice inter. malo sam ga izucavao i to je covjek koji ne trosi uzalud svoje milione nego stvara i naravno zarađuje a to je kapitalizam..

    na kraju ipak mislim da je ovo dobar potez jer ako je moratti odlucio prodati klub, a pritom odabrao kupca to je sigurno prava stvar i treba, i mora da je postujemo..

    inter ne može nikad biti chelsea, city, monaco itd jer inter iza sebe ima uspjehe, tradiciju i navijače već 105 godina..

    Reply
  6. J.Zanetti4

    moratti je sigurno 1000x razmislio pre nego sto je prodao klub… massimo je izuzetno inteligentan
    ne bih se slozio sa @nraguz da smo postali poput Chelsea, PSG ili Man City.. vec smatram da cemo postati poput Arsenala ili Man Utd koji dobrim poslovanjem nisu u minusu… Arsenal je upravo pri kraju svog projekta i bice najjaci klub u engleskoj i medju najjacima u Evropi
    Ako Inter sa Thohirom krene tim stopama, bez obzira na sušne sezone bicu itekako zadovoljan!
    Ostaje tuga za Morattijem koga cu uvek smatrati jedinim predsednikom!!

    Reply
  7. nraguz

    Razlika između Arsenala i Man Utda u odnosu na Chelsea, PSG i Man City jedino je u tradiciji. To i jest ono što sam napisao u zadnjoj rečenici teksta i što nas spašava od potpune tragedije (po meni naravno).
    Uostalom, poznato je da se dio njajvjernijih navijača Man Utda odvojio od kluba nakon prodaje i osnovao FC United of Manchester. A na Old Traffordu danas nikada nećete vidjeti gazdu kluba, dok na tribinama u sve većem broju sjede bogati stranci, jer sve manje običnog puka u Engleskoj može platiti ulaznicu. Čujete li vi neko žestoko navijanje na Old Traffordu? Ja ne. Jeli to nogomet kakvog želite? Nogomet kojeg si čovjek s prosječnom plaćom jednostavno ne može priuštiti.

    Ja sam bio na utakmici Kupa UEFA Fulham – Juventus 2010. i platio sam za ulaznicu iza gola (najjeftnijia opcija) 36 funti. Gledao sam i cijene za Premier ligu, ista ta mjesta 55 funti!!!???

    Zašto se umjesto u Englesku ne ugledamo u Bundesligu, gdje su vlasnici sve Nijemci, gdje su cijene dosta jeftinije nego bilo gdje, gdje na tribinama iz tog razloga pjevaju samo lokalci?

    Reply
    1. Augment

      ova zadnja recenica nije na mjestu jer upravo ti, ja i svi ostali ovdje nismo lokalci nego stranci koji navijaju za inter.. zasto bi nama to bilo uskraceno?

      Reply

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *