“Ehi, Strama! Bene, Bene!” – odjeknulo je tunelom uoči milanskog derbija prošle sezone. Bile su to riječi Antonija Cassana u dresu Milana kojemu je Wesley Sneijder prenio kako je Stramaccioni unatoč neiskustvu sjajan trener. Ej, Strama! Dobro, dobro! Na vrhuncu svoje slave, kada je nizao pobjedu za pobjedom Strama je novinarima čak i odglumio tu scenu. Danas…
Danas mu ne pada na pamet glumiti ili se šaliti prilikom izjava. A svi bismo mu mogli viknuti: “Ehi, Strama! Male, male!” Loše, loše. Osobno mi se svidio njegov pristup, rezultati su u početku bili toplo-hladno, a onda je uslijedio pobjednički niz koji me zamračio. Tek sam kasnije, kada su rezultati počeli izostajati uvidio kako je veliki niz plod čisto individualnih kvaliteta pojedinaca i da kolektivne igre zapravo nikada nije bilo. Čovjek koji je svojim povikom proslavio mladog trenera bio je arhitekt uzleta. Dok je mogao. Kasnije je fizički pao, a zajedno s njime i rezultati. Male, male je počelo, a Stramaccioni i dalje nije radio ništa kako bi se to promijenilo. I dalje je Ranocchia slao projektile zemlja-zrak prema Cassanu, a Strama je u sebi mislio “to je to, pa što Bog u suradnji s Cassanom daju.” Vezni red mu je služio za razbijanje protivnika i glavni igrač u njemu bio je Gargano. Dovoljno govori o treneru i igri. A danas stalno spominje ozljede i kako smo kada smo bili kompletni bili na vrhu. Međutim, žao mi je što ga nitko nije upitao jeli on gledao ikada taj Inter koji je u početku bio uz Juventus?
Istina, ozljede koje su nam se dogodile zaista su van svih normi i posljednji dio sezone zaista bi bilo nekorektno analizirati, ali deveto mjesto je sramota. Ovo je najlošija sezona od kada ja pratim Inter. Unatoč plasmanu iz 93/94 ta je sezona ukupno gledano bila svemirska prema ovoj gledajući igru.
Bio sam uz trenera dosta dugo, ali priča se toliko okrenula u mojoj glavi da sam prvi put za smjenu trenera. Sada mi čak nije jasno zašto se o tome uopće razmišlja. Sakupili smo u povijesti nikada viđenih 16 poraza. Halo, buđenje! Uvijek sam mislio kako je glupo mijenjati trenera, jer novi će donjeti novu filozofiju, željeti nove igrače, drugačiji način rada, drugi način igre. A za sve to treba period prilagodbe. E pa sada prvi put mislim da bi se to bezbolno riješilo, jer Strama ništa od navedenog nije kreirao, tako da u sljedeću sezonu svakako krećemo ispočetka. Srećom da smo imali Cassana u formi u prvom dijelu sezone. Inače bismo dogodine gostovali kod Lanciana, Cittadelle ili Crotonea. Jedino pozitivno što ću pamtiti od Stramaccionija je rušenje Juventus Stadiona, neporaženost u tri derbyja i dovođenje Kovačića.
Ozljede su uistinu zapečatile kraj sezone, a ona Zanettijeva svakako je najviše odjeknula. Međutim, razmišljajući malo o tome nekako mi je drago da se dogodila. U Upravi su, čini se zaboravili na njegove godine i unatoč pričama o nasljedniku Kapetana ništa se konkretno nije radilo. Svi u podsvijesti imaju misao da će igrati još 10 godina. Ova ozljeda nam je otvorila srećom oči, spomenuta je i nestvarna fraza o kraju karijere. Tim slijedom ozbiljno se razmišlja ne o jednoj zamjeni za Zanettija, već dvije. Jedna na beku, a druga u veznom redu. Bilo je i vrijeme, jer ove sezone pad Kapetanovih kapaciteta po prvi je put primjetan, a nabolje neće ići sigurno.
Kada ne ide klubu onda se svaki potez čini krivim. Tek vrijeme može pokazati jeli tomu tako. Isto kao što će pokazati jeli Mateo Kovačić pravi potez. Zasada se čini jedino svjetlo na kraju mračnog tunela. Čak i Guarin je postao predmetom sumnje iako smo se kleli u njega početkom sezone. Ostaje za vidjeti jeli on novi Quaresma ili će uz bolje suigrače i eventualno novog trenera biti manje sebičan. Ali po meni osobno u klubu ima igrača koji su zaista zalutali u crno-plavo: Jonathan, Alvarez i Schelotto njihova su imena. Riješio bih se ja još i Ranocchije, Chivua, Silvestra, Pereire, Gargana, Mudingayija i Rocchija, ali kao što sam rekao; njih još može spasiti vrijeme (izuzev par spomenutih veterana).
Trebaju nam samo igrači dostojni dresa, ne moraju nužno biti ekstra klase, jer za njih objektivno nemamo novaca. I svakako trener koji će znati izgraditi identitet na terenu. Ne možemo i ja ne očekujem naslov, niti blizu, ali očekujem da dogodine znam sustav Intera i početnih 11. Stramaccioni to nije imao, jer jednostavno nije dovoljno radio na tome. Dopušteno je tražiti se, ali kada to traje više od godinu dana prelazi sve granice. Zato bi smjena trenera bila bezbolna, a valjda bi novi imao jasniju ideju. Ni navijači, ali najvažnije ni igrači ne mogu se snaći kada svaku utakmicu igraju na drugoj poziciji i od njih se traže drugačiji zadaci. Kako se uigrati i stvoriti kolektivnu kemiju? Pa čak i feeling između dvojice igrača u ovakvom ozračju gotovo je nemoguć. Ne smijemo si dopustiti da nas nadigravaju Bologna, Atalanta, Palermo ili Siena. Gubiti od njih da, ali po jednom i to slučajno. Nikako oba puta i ktome biti nadigran. To je za Inter sramotno.
Događaji van terena kao traženje novih dioničara, izgradnja stadiona i financijski fair-play definitivno utječu na klub, ali ne mogu biti izlika za manjak identiteta na travnjaku, odnosno nedostatak igre loptom. Klub i momčad treba odvojiti, a pravi trener zna povezati igru s onim što ima na raspolaganju. Pogledajte Parmu, Cataniju, Bolognu, Udinese, Lazio pa čak trojac koji se plasirao u Ligu prvaka. Svi oni igraju iznad svojih igračkih kvaliteta, jer trener je od igrača na raspolaganju izvukao maksimum.
Ostali? Mi se trenutno ne možemo uspoređivati sa Juventusom i Napolijem, ali možemo se staviti rame uz rame s Milanom. Oni su također sve promijenili, krenuli u tzv. pomlađivanje, ali za razliku od nas imali su trenera s jasnim idejama. U početku je bilo klimavo, ali Allegri je ustrajao, uporno radio na jednoj ideji i nakon nekog vremena uigravanja Milan je proradio. Zato će oni igrati Ligu prvaka, a mi ništa. Trener je po meni jedina razlika, jer Ambrosini, Muntari, Nocerino i ostali nisu nogometni vanzemaljci u usporedbi s našima.
Juventus je protutnjao prvenstvom. Iz perioda u period su im tražili konkurenta, ali realno od početka ih nije bilo. Nakon 11. kola to je bio Inter. Čini se prapovijest, jer sakupljenim bodovima nakon tog kola teško bi ostali u Seriji A.
Napoli je možda mogao malo više. Ne zato što nije uzeo naslov, već zato što se nije borio do samog kraja. Uloženim i kvalitetom kojom raspolažu trebali su se nositi s Juventusom do samog kraja.
Najveće iznenađenje za mene svakako su Catania, Milan i Udinese za koje sam mislio kako se neće oporaviti od šoka eliminacije od Brage.
Najveće razočaranje je Inter, ali vrlo blizu je i Palermo. Genoa je također debelo podbacila. Stavio bih u tu skupinu i Sampdoriju s obzirom na igrače koje ima, ali njihov cilj je od početka bio opstanak, pa mogu proći.
Tužno mi je što sam kada sam radio najavu sezone pogodio skupinu klubova koji će uzeti prvih osam pozicija (ne baš točno ovakvim redosljedom). Osim Intera naravno! Vidio sam nas na trećoj poziciji što bi realno bilo bene, bene. A završilo je male, male.
Loading ...
Potpuno isto mislimo. I mene je Strama u pocetku zaslijepio, ali onaj niz nepobjedivosti je zapravo bio plod srece i individualne kvalitete. Nema igre, nema identiteta, nista. Strama me toliko razocarao da sad mislim da je i Mazzari dobro rjesenje. A mrzim trojicu u obrani.
Mislio sam i ja napisati koju završnu riječ o našem, nadam se bivešem, treneru ali si ti uglavnom sve spomenuo i ostaje mi samo da se složim sa tvojim tekstom.