full screen background image

Interovih virtualnih jedanaest

Interovih virtualnih jedanaest

Evo još jedne teme za poigravanje s maštom, vraćanje u prošlost, ili pak njeno miješanje sa sadašnjosti…

Ovaj put sam se odlučio posložiti idealnih XI Intera (i 11 na klupi), momčad sastavljena od igrača koji su nosili crno-plavi dres, a koja ne bi imala ravnog u nogometnom svijetu. Odlučio sam se za taktiku 4-3-1-2, a igraju igrači koji su bar jednom obukli Interov dres, a ne samo oni koji su ostavili upečatljivu ulogu u klubu. Krenimo…

Vratar: Walter Zenga – Zvali su ga Spiderman zbog nevjerovatnih refleksa. Branio je gol Intera punih 13 sezona, a čak tri puta je službeno proglašavan najboljim vratarom svijeta. Zenga je imao onu pozitivnu ludost koja mu je davala hrabrost da ide na lopte koje netko drugi ne bi ni pomislio hvatati. Sjajno je branio jedanaesterce, a jedna od vrlina bila mu je i branjenje nogama.

Desni bek: Douglas Sissenando Maicon – Još u Monacu dalo se naslutiti o kakvom se igraču radi. Snažan, prodoran po desnom boku. Sjajna tehnika dopuštala mu je da prolazi vanjskom stranom boka ili  da pak ulazi unutra odakle je nerijetko znao koristiti odličan udarac i postizati pogotke. Jedina mana mu je slabija koncentracija u obrani.

Centralni branič: Giuseppe Bergomi – Čvrst i vrlo inteligentan branič. Znao se sjajno postaviti tako da je izgledalo da s lakoćom rješava svaku situaciju. Skok mu je također bio vrlina, a ponekad je zbog toga znao biti strijelcem ključnih pogodaka. Imao je period pada sredinom devedesetih, ali baš kada se vratio u vrh i čak u reprezentaciju Marcello Lippi ga je “natjerao” u mirovinu. Igrač koji je definitivno zaslužio više scudetta.

Centralni branič: Aristide Guarneri – U kombinaciji s Picchijem držao je ključeve Grande Intera, momčadi koja se diljem svijeta proslavila po svojoj granitnoj obrani. Jedan je od prvih braniča koji nije čuvao čovjeka, već prostor. U to doba to mu je omogućilo da često presijeca loptu prije nego ona stigne svom cilju, a cijelu karijeru provede bez crvenog kartona. Zbog toga je dobio nadimak “gospodin stoper”.

Lijevi bek: Roberto Carlos – Slične karakteristike kao Maicon, fizički nešto slabiji, ali je imao svjetski poznat udarac. Roberto Carlos je u mnogim intervjuima rekao da je svoj šut izvježbao u sezoni dok je igrao za Inter. Obrana mu također nije bila jača strana.

Vezni: Luis Suarez – Vjerovatno najbolji igrač Grande Intera. Izvrsna tehnika i pregled igre Suarezu su dopuštale da ne trči previše, već da otvara prostor ili dijeli ubojite lopte svojim napadačima. Zlatna lopta dok je još igrao u Barceloni odakle ga je nakon dugo nagovaranja u Inter doveo Helenio Herrera.

Vezni: Lothar Matthaus – Giuseppe Bergomi nedavno je za njega rekao: “Nikada do dan danas nisam vidio takvog igrača. Mi smo pobjeđivali kada je on htio da pobijedimo.” Kada bismo danas nekoga uspoređivali s Matthausom bio bi to vjerovatno Steven Gerrard. Nositelj igre, igrač koji se kreće po cijelom terenu i nikada ne gubi snagu. Fizičke predispozicije i sjajna tehnika omogućavale su mu da se iz sredine terena u slalomu probije do vrha šesnaesterca odakle je slao neobranjive projektile.

Vezni: Mario Corso – Još jedan velemajstor Grande Intera. Znate li da je Corso jedini igrač kojeg će otac Angelo i sin Massimo uvrstiti u svoja najbolja tri igrača Intera svih vremena. Corso ne samo da je gradio igru, već je bio jedan od rijetkih koji je tih godina igrao totalni nogomet (koji se pojavio tek 10 godina kasnije). Bilo ga je u sredini, na bokovima, a nerijetko i u samoj završnici akcija. Tehnički potkovan gotovo kao Suarez bio je vezni igrač ispred svog vremena.

Polušpic: Roberto Baggio – Od malih nogu navijač Intera nažalost u svom voljenom klubu dao je najmanje u svojoj karijeri. No Roberto Baggio zbog svoje imaginacije ostaje jedan od najboljih talijanskih nogometaša svih vremena, omiljen diljem Apenina bez obzira boje čijeg kluba navijači nose. Svoje najbolje godine ostavio je u Fiorentini, Juventusu, Bologni i Bresciji, a ponajviše u reprezentaciji. Ima broncu iz Italije, te srebro iz SAD-a kada je azzurre sam doveo do finala s Brazilom. Njegovi posljednji pasovi, driblinzi i golovi prava su nogometna remek-djela.

Napadač: Giuseppe Meazza – Nažalost njegovih video zapisa ima jako malo, pa ne možemo točno znati kakav je igrač bio Meazza, odnosno kakav se nogomet tada igrao. Oni koji su ga gledali kažu da se ni dan danas u Italiji nije pojavio netko tko bi mu mogao konkurirati. Peppino Prisco je Ronalda uspoređivao s njim. Imao je sve, kažu – brzinu, sjajan dribling i udarac.

Napadač: Luis Nazario da Lima, Ronaldo – Po meni daleko najbolji nogometaš svih vremena koji je obukao Interov dres. Imao je apsolutno sve i da nije bilo ozljeda danas bi ga uspoređivali s Maradonom, Peleom, Messijem, Zidaneom i Cruyffom. Srećom, u svom relativno kratkom boravku u zenitu moći osvojio je Svjetsko prvenstvo i nekoliko važnih klupskih naslova. Još uvijek rado pogledam video zapise iz posljednje sezone u PSV-u, one jedne iz Barcelone i prve u Interu. Neponovljivo! Iako je i kasnije nakon ozljeda bio sjajan, nikada više kao u te tri sezone.

Na klupi sjede…

Vratar: Giuliano Sarti -Vratar koji je branio u četiri finala Kupa prvaka (izgubio jedan s Fiorentinom i Interom, a osvojio dva s Interom). Neprikosloveni vratar velike Fiorentine i Grande Intera. Ipak, ako se treba izdvojiti jedan detalj po kojem ga se pamti to je kiks u Mantovi kada je Sartiju lopta prošla kroz ruke za pogodak zbog kojeg je Inter ostao bez naslova prvaka 1967.

Desni bek: Javier Adelmar Zanetti – Doveden je kao alternativa, mlada nada, a pokazao se polivalentnim igračem koji posjeduje sve osim nosa za gol. Snaga, brzina, pregled igre, tehnika i dribling. To mu omogućava da igra na svim pozicijama osim na golu ili u vrhu napada.

Centralni branič: Walter Samuel – Inter je imao veliku sreću da Samuel nije dobro igrao u Realu. Inače teško da bi obukao crno-plavi dres. Samuel posjeduje sve vrline pravog vođe, a uz to je eksplozivan što mu omogućuje da dođe do lopte prije protivničkog igrača. Odličan je u markiranju čovjeka jednako kao prostora. Još se u Romi početkom stoljeća predstavio kao “Zid”.

Centralni branič: Fabio Cannavaro – Najbolji igrač svijeta 2006. Rijetko jedan obrambeni igrač biva izabran za najboljeg, ali Cannavaru je to uspjelo. Sjajan stoper koji je unatoč ne previsokoj građi imao vrhunski skok. Procjena, postavljanje i brzina u kombinaciji sa snagom i skokom činili su ga gotovo savršenim braničem.

Lijevi bek: Giacinto Facchetti – Danas se Facchettija češće spominje zbog onoga što je predstavljao kao interista van terena, međutim Facchetti je jedan od najboljih bekova svih vremena. U Italiji na lijevom beku nitko prije ni kanije nije bio kao on. Osim što je bio neprolazan u obrani Facchetti se sjajno prodruživao napadačkim akcijama. Bio je preteča modernim bekovima. Zabio je čak 75 golova u karijeri, što je tada bilo nečuveno, a i danas teško zamislivo za jednog beka. Njegova profinjena tehnika, ali ponajviše visoka građa i posvećenost radu dovodili su ga u zavidnu fizičku pripremljenost zbog koje je bio tako uspješan u završnici.

Vezni: Gabriele Oriali – Igrač oko kojeg se sve vrtilo u 13 sezona koliko je proveo u Interu. Fina tehnika i snažan karakter pravog vođe omogućavali su Orialiju da bude režiser igre Intera i talijanske reprezentacije. Njegova požrtvovnost često je bila dodatna karika obrani. Njegovu tadašnju ulogu možemo usporediti s onim što u Interu danas predstavlja Cambiasso.

Vezni: Luis Figo – Kada smo gledali Portugalca često se dobivao dojam da gledamo balet. Iznimna tehnika svakog tko mu se približio činila je smiješnim. Uz sjajnu tehniku Figo je bio vrlo pokretljiv, te se jednim pokretom tijela oslobađao igrača i stvarao si prostor. Njegovi ubačaji sa strane bili su kao navođeni. Interu je posvetio tek mali dio svojih čarolija s obzirom da je stigao u zalasku karijere. Što ne znači da nije imao veličanstvenih partija.

Vezni: Esteban Cambiasso – Za njega bismo mogli prepisati opis Orialija.

Polušpic: Evaristo Beccalossi – Becca je bio duša Intera koji je osvojio naslov 1979/80. Njegova vizija i mašta punile su stadione, radi njega se kupovala ulaznica. Kao i većina igrača koje je krasila iznimna tehnika i nogometno razumijevanje nije volio trenirati i to ga je koštalo isključenja iz reprezentacije koja je 1982. na SP u Španjolskoj osvojila zlato. Iz istog razloga nije bio konstanta. Znao je odigrati jednu briljantnu utakmicu, pa četiri anonimne.

Napad: Zlatan Ibrahimović – Nevjerovatna tehnika općenito, a pogotovo ako uzmemo u obzir Ibrahimovićevu visinu. Ibra ima hrabrost pokušati sve, ne boji se pogreške, zabavlja se igrajući nogomet i zato mu većina stvari polazi za rukom (nogom). Naravno, bez urođenog talenta ništa od tog ne bi imalo smisla. Može mu se zamjeriti jedino karakter koji se ponekad odražava na terenu u obliku nervoze i nezainteresiranosti za utakmicom. Međutim, čak i u takvim okolnostima dovoljan je jedan bljesak da sam riješi pobjednika.

Napad: Alessandro Mazzola – Poznat po nevjerovatnom pokretu iz mjesta, ubrzanju i sjajnom driblingu Mazzola je bio konstanta Intera punih 18 sezona. Kada nije išlo momčadi, kada kreatori igre ne bi imali svoj dan tu je bio Mazzola koji nikada nije zakazao kada je trebalo. Čovjek koji je vjerovatno postigao najviše ključnih golova u povijesti Intera.




4 thoughts on “Interovih virtualnih jedanaest

  1. Dexter

    Dobro si ti ovo sve napiso, ali da Facchetti i Zanetti nisu u prvih jedanaest…
    S druge strane Maicon i Roberto Carlos, uz svo im dužno poštovanje (posebno R. Carlosu), po meni nemaju mjesta u prvoj postavi, jer je za pretenziju na bekovska mjesta u Interovih “vječnih 11” trebalo nešto odigrati i u fazi obrane, a u čemu se ni jedan ni drugi baš nisu iskazali.

    Reply
  2. Augment

    Kad sam krenuo citati tekst pomislio sam da se u njemu nece naci r.baggio i vec se pripremio da ospem drvlje i kamenje.. hehe
    Lista je dobra i nisam iznenadjen. Zanettija se ne moze ni staviti ni na jednu poziciju, jer on nije desni bek, zadnji vezni iliti krilo. On je sve. Tj. Inter

    Reply
  3. nraguz

    Najteže se bilo odlučiti za napadače naravno, ali mislim da su ova 4 ipak najbolji.

    Jer tu je još prije svih Rummenigge, a onda Boninsegna, Eto’o, Klinsmann, Altobelli, Batistuta, Milito, Bergkamp, Adriano i Vieri koji su redom vrhunski napadači.

    Na bokovima vrijedi spomenuti još Brehmea koga sam teška srca isključio s lijevog beka, ali Carlos i Facchetti su ipak iznad, i Burgnicha desno.

    Braniči mislim neprikosloveno stoje, ali još se vrijedi sjetiti Picchija, Passarelle, Ferrija i Blanca.

    U vezi sam se mislio za Matthiasa Sammera umjesto Cambiassa, ali ipak se odlučio za Cuchua. Nezaboravni su mi još Simeone, Berti, Ince i Matteoli, ali definitivno nisu klasa ovih koje sam uvrstio.

    I posljednja dvojba je bila Becca – Sneijder. A da ne zaboravimo meni jako, jako dragog Juricu Djorkaeffa iako se on kvalitetom ne može mjeriti s Baggiom, Beccom ili Wesom (a bio mi je daleko najdraži igrač kada je bio kod nas, obožavao sam ga. Dan danas se uhvatim kako pjevam “Youri, Youri, Youri, Youri Djorkaeff, Djorkaeff, Djorkaeff…”).

    Reply

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *