full screen background image

Pad borca za svoj klub i grad

Pad borca za svoj klub i grad

Massimo Cellino nije više izdržao. Izgubio je bitku s gradom, sa talijanskim zakonom…

Prije dva tjedna vlasnik i predsjednik Cagliarija pozvao je svoje navijače da dođu na stadion unatoč odredbi da se utakmica Cagliarija i Rome igra bez publike. Odluka koja je koštala klub gubitkom utakmice za zelenim stolom i zbog koje se Cellino danas kaje. Upravo je to kap koja je prelila čašu i kao odgovoran šef sam je sebe smijenio s mjesta predsjednika nakon 21 godine “kraljevanja” Sardinijom. Obrazložio je to činjenicom da se želi braniti sam, bez da u to upliće svoj klub, svoj grad i navijače.

No Cellinova bitka počela je kada je uvidio da utakmice Cagliarija gleda sve manje i manje ljudi. Ne, nije razlog igra, slab plasman ili kriza. U glavnom gradu Sardinije strast nikada nije jenjavala, jer Cagliari za vrijeme čitave vladavine Cellina nije bio u vrhu talijanskog nogometa, dapače, nerijetko je u svim tim godinama igrao i Seriju B. Jedini razlog stanje je gradskog stadiona glavnog grada Sardinije koji je izgledom postao gori od našeg maksimirskog rugla, a sigurnošću toliko opasan da se moralo zatvoriti čak 70% tribina. Kipilo je u Cellinu, Cagliari je igrao Seriju A pred sve manje gledatelja, a onda je lani Cellino odlučio testirati grad. Nekoliko utakmica svoj je klub preselio u Trst aludirajući na slučajeve koji su završili trajnim preseljenjem u SAD-u. No čini se kako je u upravi grada Cagliarija bilo malo koga briga, što je rezultiralo posljednjim aktom prije dva tjedna. Cellino je udario u zid, jer ne može se u Europi napraviti ono što se radi u SAD-u, a to bi sada bilo vjerovatno jedino riješenje.

Iako je u posljednje vrijeme našoj javnosti najpoznatiji slučaj seljenja Seattle Supersonicsa u Oklahomu u SAD-u su zbog popularnosti sporta najupečatljivija bila seljenja dvaju NFL klubova – Baltimore Coltsa i Cleveland Brownsa. Sustav u NFL-u, pa i ostalim profesionalnim američkim ligama funkcionira vrlo jednostavno. Stadioni, nakon TV prava u svakom sportu donose najviše novaca. Čini se da su to shvatili zakonodavci svih država koje imaju sportsku tradiciju osim Talijana (čast Juventusu, a čiji se plodovi vide nakon samo jedne godine novog stadiona). Vlasnici američkih klubova davno su to uvidjeli pa sve češće imaju nove stadione ili kompletno obnavljaju stare. I dok ćemo u Italiji vidjeti našu “Meazzu” iz 1925, posljednji put diranu prije 23 godine u SAD-u, Engleskoj ili Njemačkoj 1989. je srednji vijek što se stadiona tiče. U SAD-u stadion pripada klubu, ali izgradnju financira grad. Lijepo, reći ćemo. Fino za vlasnike klubova koji tako ubiru sav profit od stadiona, a da su u njega uložili vrlo malo (obično vlasnici ulažu 20%, a grad 80% u izgradnju). No gradski oci tamo znaju koje su indirektne beneficije od posjedovanja profesionalnog sportskog kluba.

Nešto što Baltimore 1984. nije znao prepoznati. Vlasnik Baltimore Coltsa Robert (Bob) Irsay tražio je od grada novi stadion, a vlastima se to činilo kao nešto neisplativo. Zbog velike popularnosti Coltsa, ne samo u Baltimoreu, nikome nije padalo na pamet da bi se Irsay mogao spakirati i otići. Ipak, jedne noći u ožujku 1984. stanovnici Baltimorea svjedočili su kolonama kamiona… Robert Irsay u sred noći doslovno je pokupio sve što je klub imao u nepreglednu kolonu kamiona i krenuo put Indianapolisa gdje su jedva čekali jedan profesionalni klub, pogotovo takvog renomea. Ne samo da su tamo tada izgradili stadion za “svoj” novi klub, Indianapolis Coltse, već su im prije pet godina izgradili još noviji. Ipak, možete zamisliti koliko je i dan danas obitelj Irsay popularna u Baltimoreu.

Samo 12 godina kasnije istu je priču ponudio gospodin Art Modell. Stari stadion u Clevelandu nije donosio profit ni blizu razine koja je već postojala 1996. pa je Modell od grada tražio renoviranje ili novo zdanje. Kao i u Baltimoreu, vlasti nisu imale volju naći novac ta takvo nešto. Modellu je bilo puno teže nego Irsayu, jer Cleveland Brownsi imaju kudikamo strastvenije navijače, čak i veću tradiciju nego su je imali Coltsi. Na kraju, kada je Modell odlučio otići, morao se odreći imena, boja, logoa i povijesti kluba, a NFL je morao obećati Clevelandu da će dobiti svoje Brownse natrag kroz par godina. Modell je otišao upravo u Baltimore. Da, 12 godina kasnije u Baltimoreu su uvidjeli kakvu su pogrešku napravili puštanjem Coltsa, te su dobili Baltimore Ravense. Srećom, i NFL je ispunio obećanje, a gradu Clevelandu više nije palo na pamet odbijati novi stadion pa su novi-stari Brownsi već 1999. igrali na novogradnji. Isto je morao napraviti Clay Bennett, ostavivši Seattleu ime, logo i povijest ako jednog dana Supersonicsi ponovno istrče u novoj dvorani Seattlea.

Massimo Cellino nema sreću da živi u takvom okruženju, iako zbog različitosti u kulturi, te viđenju sporta i statusu klubova s ovu i onu stranu bare vjerovatno nije nikada ni pomislio na trajno seljenje kluba ili promjenu imena. No grad Cagliari, isto kao američke metropole, nije imao razumijevanja, izgubili su jednog pravog zaljubljenika u nogomet. Baltimore i Cleveland su naučili lekciju, hoće li i Cagliari, te ako bude, hoće li više naći takvog entuzijastu kao Cellina?




2 thoughts on “Pad borca za svoj klub i grad

  1. J.Zanetti4

    iskreno mi je drago sto Moratti ide korak ispred drugih i sto su Kinezi usli u svu tu pricu oko izgradnje novog Interovog stadiona

    bice to definitivno Nova era Intera i tada se mogu ocekivati Top igraci sa visokim platama.. ali za sada se trebamo samo malo strpeti..

    Reply
  2. nraguz

    Izgleda da Upravni odbor Cagliarija nije prihvatio odlazak Cellina i da će ipak ostati. Vidjet ćemo dalje, nadam se da će na kraju prevagnuti i da će Cagliari uskoro imati novi ili renovirani stadion.

    Reply

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *