Prvi put sam u životu bio na Poljudu i ne sudjelovao u atmosferi. Bilo je to za mene sasvim novo iskustvo. Vrlo neobično. Nisam Hajdukovac, ali kada pođem na Poljud (a pođem kad god sam u Splitu, što nije rijetko) navijam za Hajduk i obično se uživim u atmosferu koja se stvori i jašem na tim valovima…
Jučer sam samo promatrao, upijao, slušao i gledao. Sjajno! Ipak ništa što već ranije nisam vidio i čuo. A onda oni standardni povici Hajdukovih kvazi navijača, meni strašno iritantni: “Vidi ovo, ajme, ludilo!” Reći ću vam zašto me iritiraju: oni su svaki put iznova oduševljeni atmosferom koju stvaraju. Istina je, zaista je fantastično, ali ne bi se divili sami sebi da to rade često. Dive se jer ovakvu atmosferu i “ljubav” prema svom klubu dođu pokazati jednom godišnje ili čak rijeđe (ovdje govorim o većini, ne o onima koji su tamo svaki put). Više ja puta prevalim 2400 km do Milana i natrag nego što većina ovih ljudi iz regije dođe na Poljud.
Ja sam bio Pale sam na svijetu. Izgubljen u masi, u mislima na svoj Inter. Pjesme stadiona sam mrmljao mijenjajući riječ “Hajduk” u “Inter”. “Na Poljudu, na Poljudu… navijamo za INTERA” mrmljao sam sam sebi. Čudan osjećaj, uistinu čudan. I onda su naši momci istrčali na zagrijavanje i svo to ludilo oko mene je nestalo. Više nisam bio sam, sa mnom su na Poljudu bili Zanetti, Cambiasso, Milito i ostali. Neopisiv osjećaj kojeg nisam slutio. Potpuna novost u mom životu.
Kada smo izvukli Hajduk bio sam presretan, jer to je značilo da će Inter doći najbliže meni što u ovom trenutku realno može. Na poslu sam napravio dar-mar s rasporedom kako bih mogao u Split. Bilo je intenzivno u petak kada smo radili na nabavljanju ulaznica za gostujući sektor, jer rokovi su bili jako kratki (da nisu mijenjali domaćinstvo sve bi bilo puno ležernije). Mislio sam se, ali ipak odlučio kako neću na jug, ponajviše jer sam nakon utakmice morao odmah kući, a poznato je da se gostujuće navijače na tribini drži i do dva sata nakon utakmice. Za one s kojima sam putovao to bi bilo previše čekanja. Na stranu to, kada sam putovao jučer osjećaj je bio drugačiji. Ne uzbuđenje. Ono je uvijek jednako. Dobro, možda onaj prvi put kada sam išao na Meazzu ništa ne može nadmašiti, ali sve ostale pute uzbuđenje pred Inter je kod mene ogromno. I s vremenom ne jenjava. Jučer je ipak bilo drugačije. Idem na mjesto koje sam posjetio bezbroj puta, a tamo će ovaj put biti i Inter. Ne očekuješ to. Kada sam u Milanu i šetam ulicama nekako znam da sam tamo radi Intera. U Splitu ne. Zato je taj osjećaj kada su jučer momci istrčali na travnjak bio neopisiv i neponovljiv. Do tog trenutka ja sam, protiv svih, a onda sam se osjećao kao da mogu biti glasniji od cijelog stadiona.
Jedina mana istočne tribine, velika, je što nisam mogao za vrijeme utakmice pokazati svoje prave emocije. Iako sam kod prvog pogotka lagano skočio i stisnuo šake. Srećom, nitko me nije vidio. Bar mislim. Nisam izdržao, a opet znao sam da neću. Kod drugog sam ostao potpuno nijem, ali sam kod trećeg ponovno reagirao: glasnim “ooooooooooooooooooooooooo!” Oko mene su mislili da sam oduševljen akcijom. Djelomično da. 😉 Tužno je to, ali tako je.
Moram komentirati i nešto umanjen dojam da se terenom kreće moja momčad: dres. Jednostavno crvena mi nikako ne ide uz Inter i to sam fizički osjetio jučer. To jest minorno, ali zaista mi je umanjilo dojam gledanja Intera.
Dojam, da dojam. Vijest o kamenovanju automobila jednog od naših članova koju sam primio neposredno nakon utakmice potpuno mi je uništila fantastičan dojam koji su Torcida i ostali navijači Hajduka ostavili prije, za vrijeme i nakon same utakmice. Ne samo to, još je jedan naš član bio presreten i puka ga je sreća spasila da ne ostane bez glave. Znam da je to ipak manjina, ali prisutno je. Uvijek, baš na svakoj utakmici kod nas. Tužno je to da mi jučer nismo Splitom mogli prošetati s obilježjima Intera. Neki su govorili zašto ne, ali realnost je drugačija. Ostali bismo bez glave da smo pokušali.
Loading ...
a nisi jedini,ja san doša na stadion u interovim gaćama ali sa majicon i šalon hajduka,iskreno rezultat mi je bija nebitan ja san baš uživa u utakmici ali kad san vidija jednog lika u dresu rubentusa a drugog u dresu bilana malo mi je bilo ža šta nisan obuka svoj dres Intera,ali jbg i u gaćama kad san bija vidija san da me je par likova popriko gledalo,a jbg.takav je sklop ljudi u Splitu a i Dalmaciji
Nije samo u Splitu, i u Zagrebu je isto.
istina,kad san bija na utakmici hrvatska-turska u kvalifikacijama za ovaj euro,odma po naglasku su nas malo čudno gledali pogotovo mlađa ekipa,ali srića da smo mi bili malo pripiti i zagrijani od didove mi rakije i još zajebanti sami od sebe,onda smo im se svidili,ali inače da su ovi moji počeli još vikat je*eš Zagreb,je*eš dinamo,bilo bi sve drukčije,a jbg u svakom žitu ima kukolja,tako i među navijačima
Da, ja sam pred utakmicu s Engleskom u Zagrebu (2006. kada smo dobili 2:0) dosta pijan s prijateljem na Trgu pjevao Croatio iz duše te ljubim i umalo nismo dobili batina od “boysa”. Dakle, samo zato što pjevamo klapsku pjesmu koja se odmah povezuje s Dalmacijom. A navijamo za istu momčad taj dan, za Hrvatsku. U pjesmi se spominje isključivo Croatia, odnosno Hrvatska, nigdje ništa pro Dalmacije ili kontra Zagreba… Neshvatljivo i jako, jako tužno!!
Svi navijači Intera i Hajduka mogu biti sretni zbog atmosfere koja je bila na poljudu … Mislim da se sve dobro poklopilo ; špica sezone , grad pun turista , zabava na sve strane i Inter u gradu ..
Ovo gostovanje mi je posebno zato jer sam imao prilike izmjeniti nekoliko riječi sa predsj. Morattijem u Loži stadiona . Također sam pričao sa Dejanom Stankovićem kojeg je ozlijeda udaljila sa terena , ali nadamo se brzom povratku . Bio sam u drštvu prijatelja i nećaka ( člana našeg kluba ) , a posebno me veseli što sve što mi se dogodilo u splitu je plod moje upornosti , bez ičije pomoći kao jedan od 200 tinjak članova inter cluba ….
a jbg nikola a to su sve ili drogaši ili pijanci,da ih izazoveš na jednu mušku tuču bez noža,palica,lanaca i sl. pobigli bi ka muve bez glave,
isanic blago ti se da je meni makar bilo samo se slikat sa Don Massimom ili sa našim il capitanom,onda bi moga i momentalno umrit mirne duše :DD
nadam se da će ti se želje ispunit … puno pozdrava sa Raba
isanic, svaka čast! Volio bih se i ja sresti s Presidenteom. Lijepo.
Da napokon smo docekali da nam Inter dode na Poljud!!
a svi moji prijatelji i ostali koji me znaju pitali su me kako mogu biti i navijati za Intera, a ja sam im rekla da su INTER i HAJDUK moja dva najdraza kluba i da je ovo prava prilika da na Poljudu idem na jug jer je Inter jedini klub s kojim bih mogla na jug Poljuda, ali na zalost nisam bila na jugu jer su mi dosli prijatelji iz LA i s njima sam bila na istoku!
Jer Hajduk je uvijek tu a Inter ne dolazi svaki dan na Poljud, a rekla sam da bih volilia ici na Meazzu sa Torcidom ali nazalost nisam mogla zbog posla!!
i ja sam kao i Nikola u sebi navijala za Inter i mijenjala rijeci ali sam isto tako naglas zapivala Pazza Inter Amala i nije me bilo briga sta ce ko rec i pomisliti, a jednom sam zavikala ajde Zanetti jedan lik se je okrenuo i valjda mu nije bilo jasno da sam prepoznala Zanettija jer je bio skroz na drugoj strani!!
P.S. malo sam zaglumila i usla sam u hotel Atrium,
na recepciji me je jedan lik pitao sta trebam,
rekla sam da mi je rođak tu u hotelu i da se moram nac s njim, da di im je aperitiv bar, on mi je pokazao aperitiv bar i to je to, narucila sam sok od ananasa i bila sokirana da sam tu u istom hotelu u kojem su Interovi igraci, malo me je bilo strah jer je sve bilo puno policije i zastitara da me netko ne skuzi a tog mog rodaka uopce nema to je bilo tek tako gluma, malo sam pratila rukomet Hrvatska – Mađarska ali nisam to ni mogla gledati jer mi je u glavi samo bilo to da sam u istom mjestu sa INTEROVCIMA!!!!
Onda se je pojavila Maria Rosa Moratti i mojoj sreci nije bilo kraja, nisam ju slikala i opce nisam nista slikavala malo me je bilo strah da me ne izbace vani, samo sam sve mirno promatrala!!
onda su oko 17h pakirali Interove stvari, opremu u kamion za na stadion i zatim sam ugledala Cordobu bio je u prolazu nasmijesila sam se i platila racun malo sam se pravila i pricala s konobarom na talijanski i to je to….. u Atriumu sam bila u isto vrijeme kad i Interovi igraci i ostali suradnici!!!!!
Samo mi je zao sto nisam pitala konobara racun tako da imam dokaz i uspomenu na taj dogadaj ali nema veze, u miru i velikoj sreci sam napustila hotel Atrium i odmah nazvala mamu i seku da im kazem kako sam se usuljala u hotel hehe!!
eto veliki pozdrav sa Brača!!!