full screen background image

Reprizu ćemo dugo čekati

Reprizu ćemo dugo čekati

Nevjerovatno! Kakvo sjajno Europsko prvenstvo je za nama. Osobno sam počeo gledati nogomet u jesen 1988. i moje prvo prvenstvo bilo je Svjetsko u Italiji ’90. Do sada je u mojim sjećanjima najljepše ostala Amerika ’94, ali od ove se godine to promijenilo. EURO 2012 najbolje je natjecanje reprezentacija koje sam vidio…

Već dugo vremena nogomet nas ne može iznenaditi, ništa novo se ne može izmisliti. Od svakog smo prvenstva očekivali to nešto, ali svaki put ostajali razočarani. No pojavio se Vicente del Bosque i osvojio naslov europskog prvaka bez napadača na terenu. Revolucionarno! Kada bismo ga sreli na ulici, a ne znali tko je rijetko bi netko rekao kako se taj čovjek bavi bilo kakvim sportom, a u stvari je prvi čovjek u povijesti koji ima naslove svjetskog i europskog prvaka i sa klubom i sa reprezentacijom. Njegov 4-6-0 većinom prvenstva bio je dosadan i meni Španjolci nisu veći razlog zašto je ovo prvenstvo bilo najbolje, ali sama činjenica da su igrali bez špica dovoljno je nenormalna i fascinantna. Nisam ih vidio na tronu, mislio sam kako eksperiment neće izdržati. Ali u finalu su eksplodirali i okrunili del Bosquea kao genijalca. Kakva tvrdoglavost, jer zamislite da nije uspio… Čudesno je i to da još uvijek postoji zajedništvo tradicionalno podijeljene zemlje.

Italija – Njemačka. To je bilo moje finale prije početka prvenstva. Nisu razočarali. Mnoge kod nas Italija je čak iznenadila. Ali onaj tko prati talijanski nogomet i tko je gledao Italiju od kada je stigao Prandelli nije nimalo iznenađen. Po prvi put od tko zna kada Talijanima je obrana bila najslabija karika. Vezni red superioran svakome osim španjolskoj šestorci, što se na kraju krajeva pokazalo u finalu. S druge strane Nijemci koji su igrali gotovo savršeno kroz kvalifikacije na prvenstvo su stigli kao favoriti broj 1. Međutim igre nisu bile na očekivanoj razini iako su jedini u polufinale stigli sa četiri pobjede. Puno sile i njemačkog trademarka, a manje onog nogometa kojeg su prezentirali kroz kvalifikacije. Meni nije bilo jasno zašto su naši mediji čak i u polufinalu Nijemce vidjeli kao nezaustavljive.

Hrvatska je odigrala solidno prvenstvo, ali ne bismo se trebali hvaliti ako su Bilić i njegovi Boysi uistinu mislili da mogu proći skupinu i ocjenili prvenstvo kao neuspjeh. Istina je ipak nešto drugačija. Odigrali smo maksimalno i bolje nego je bilo tko realan očekivao. Zaslužili smo točno onoliko bodova koliko smo osvojili, samo što smo po meni trebali izgubiti od Talijana, a uzeti bod Španjolcima. Protiv branitelja naslova Bilić me oduševio. Bio sam skeptičan oko njegovog taktičkog znanja, ali kako je postavio momčad i igru protiv Španjolske bilo je gotovo savršeno. Samo se tako protiv njih i moglo, pogotovo mi.No njemu tek sada u klupskom nogometu slijedi dokazivanje.

Najveća iznenađenja svakako su stigla iz A skupine – Grčka i Češka. U redu, netko između njih i Poljske je morao proći, ali da Rusi neće nitko nije očekivao. Pogotovo nakon izvedbe u prvom kolu. Nedostajali su mi u četvrtfinalu, jer mislim da bi utakmice Njemačke ili Portugala u toj fazi bile kudikamo zanimljivije i kvalitetnije. Danska je također zaplijenila pozornost. Vjerovatno najmanje talentirana momčad prvenstva igrala je iznimno pametan i dopadljiv kolektivni nogomet i malo je nedostajalo za prolaz. Kupili su moje simpatije već protiv Nizozemske, a pogotovo nakon onako nesretno primljenog pogotka protiv Portugala. Upravo Portugal mi je najmanje simpatična momčad zbog dva razloga – Ronaldo i Nani. Da kod njih ima imalo momčadskog duha bili bi prvaci, jer Ronaldo je bio najbolji pojedinac prvenstva. Momčad su koja nema nikakav stil igre, koja se oslanja isključivo na njih dvojicu, ali ako oni neće dodat loptu i u najočitijoj situaciji onda je sve uzalud. Ipak nisu Maradona ili Messi.

Što se tiče razočaranja Nizozemska je apsolutni prvak. To međutim nije toliko iznenađujuće ako znamo da niti kod njih često nema zajedništva. Obično se radi o rasnim razmiricama, a što je bilo ovaj put ne znam. Najvjerovatnije prevelik pojedinačni ego, ali ova ista momčad igrala je i u Južnoj Africi, pa je njihov pad teško objašnjiv. Kako to obično biva, saznat ćemo za nekoliko godina.

Skupina D bila je možda najnepredvidljivija. U prva dva kola Francuzi su pokazali kako je SP bio samo neslavna epizoda. Igrali su sjajno, po meni do te faze najbolji nogomet. Kasnije se očito nešto dogodilo, vratili su se dvije godine unatrag. Nisam ih gledao protiv Švedske, ali u četvrtfinalu su bili očajni, kao da je igrala neka druga momčad. Englezi su igrali iznimno loš nogomet, ali kome je to više iznenađenje. Ipak su se provukli u daljnje natjecanje i zamalo preko jedanaesteraca potpuno nezasluženo došli do polufinala. Osobno sam veliki simpatizer Švedske i žao mi je što oni nisu uspjeli. Izgubili su obje utakmice u kojima su u najmanju ruku bili ravnopravan suparnik, a onda dobili onu nebitnu kada to nitko nije očekivao.

Domaćini su kao i prije četiri godine zaustavljeni već u grupi. Shevchenko je probudio cijelu državu svojim pogocima Šveđanima i iluzija koja se stvorila bila je opravdana. Zaslužili su biti na prvenstvu, daleko od toga (za razliku od Austrije prije četiri godine), ali realnost ih je prebrzo snašla. Poljaci su s druge strane kao domaćini gajili još veće nade u prolaz zbog ždrijeba skupine koji ih je pomazio. Uz Ruse većina ih je vidjela u drugom krugu, a dogodilo se upravo suprotno, pa je objektivno najslabija skupina također postala skupina smrti. Netko tko uistinu nije pripadao smotri 16 najboljih reprezentacija Europe bili su Irci. Oni su imali sreće u dodatnim kvalifikacijama, jer inače ne bi niti bili u Poljskoj.

Od pojedinaca ne treba isticati da su oduševili Iniesta, Pirlo i Ronaldo, ali mene je iznova iznenadio Arshavin, te Cabaye. Čudim se još kako to Rus nije uspio u Engleskoj, ali možda se čovjek posebno nabrije za velika nacionalna natjecanja. Ponavljam, Rusi su nedostajali u knock-out fazi. Za Francuza sam prvi put čuo na ovom prvenstvu iako igra u Newcastleu. Izvrstan playmaker, vizija igre i odličan šut.

U svakom slučaju EURO 2012 napokon je donio nešto novo u nogometu, bilo je iznenađenja, većina utakmica bile su sjajne, a samo dvije su završile bez golova. Što više poželjeti, načekat ćemo se reprize ovakvog spektakla.

P.S.: Za mene potez prvenstva zbio se u posljednjim trenucima natjecanja. Kada je Torresu u finalu gurnuta lopta za 4:0. Ništa mi nije preostalo nego da se dignem sa kauča i ko’ budala plješćem televiziji. Ne znam koji bi napadač u prilici da sam sa četiri pogotka bude najbolji strijelac EURA uopće pomislio na dodavanje lopte. Pogotovo u situaciji kada je mogao driblati Buffona, mogao je odmah pucati, mogao ga je i lobati, jer Buffon je izlazio s gola. Ne, Torres je dodao Mati. Naklon do poda!




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *