full screen background image

Ove godine sve po zaslugama

Ove godine sve po zaslugama

Što se naslova tiče ovaj je kraj sezone suprotnost lanjskom. Prošle godine po meni nažalost prvak nije bila najbolja momčad Italije, jer mi smo naslov više izgubili nego ga je Milan osvojio…

Ove godine nisu uspjeli, unatoč svom talismanu. Mislim da nije pretjerano reći kako je Milan momčad koja najviše od svih na svijetu ovisi o jednom igraču. Kada bismo crveno-crnima oduzeli Zlatana Ibrahimovića imali bi 15 bodova manje, a samim time ne bi bili prvaci lani niti bi se ove sezone nadali istom do samog kraja. Mislim da Milan neće niti sljedeće sezone mijenjati identitet bez obzira koga dovedu, jer dok u momčadi imaš ego kakav je Ibrin to je nemoguće. Novi igrači mogu im pomoći samo za nešto bolje u Ligi prvaka, ali centar svijeta ostat će isti.

One man show srećom ovaj put nije uspio nadvisiti nogomet koji je po samoj definiciji momčadska igra. Finalisti Kupa Juventus i Napoli igrali su daleko najboji nogomet ove sezone, a poglavito Juventus koji apsolutno zasluženo uzima naslov prvaka. Napokon su pogodili s pojačanjima, uzeli Pirla koji im je dao potpuno novu dimenziju, oko njega su izgradili igru i momčad. Obnovili su napad u kojem više nema legendarnog Del Piera. Da, to je velika zasluga Antonija Contea, jer sigurno nije lako takvu ikonu posjesti na klupu i davati mu po par minuta svako tri utakmice. Conte je u Torino donio entuzijazam, ali i jasne ideje. Bio je centralna figura cijelog kluba, pravi dirigent. Da ne govorimo koliki je entuzijazam donio novi stadion. Iako se na početku sezone ne bi reklo svi sastojci za naslov su bili tu. Analitičari su mislili kako bez igrača kalibra Ibrahimovića Torinezi neće moći na sam vrh, ali nogomet je pobijedio. Sada treba vidjeti koliko je za njih težak uteg igranja Lige prvaka. Nogometom koji su prikazali zaslužili bi samu završnicu europskog kupa, ali pitanje je bi li ga mogli prikazivati da su igrali svaka tri dana. U svakom slučaju u jednoj sam kolumni dobro prognozirao da je budućnost (sada već sadašnjost) u rukama Juventusa. Stadion je presudan i teško će ih biti zaustaviti. Sušta su suprotnost talijanske nogometne stvarnosti. Gledajući njihove domaće utakmice dojam je bio da gledate Premier ligu ili Bundesligu.

Na početku sezone prognozirao sam i Napoliju velike stvari u Kupu i Europi, jer je momčad bila složena, odnosno igra stvorena za kup sistem. Nisam ih vidio tako daleko od vrha u prvenstvu kao što se pokazalo, ali bilo je jasno da nisu još spremni za titulu. No jedina su talijanska momčad (bio bi sigurno i Juventus, ali nije igrao Europu) koja je igrala nogomet koji prolazi u Europi. Tri napadača, brz i okomit nogomet koji se ne bazira na davljenju lopte. Ponekad spektakl. Šteta što su se baš u utakmici u kojoj su trebali pokazati talijansko lice željeli nadigravati. Željeli su poniziti Chelsea, ali što zbog manjka sreće, što zbog neiskustva skupo su to platili. Svaka kritika Mazzarriju za postavljanje igre u Londonu, trebao je biti puno oprezniji. Budu li se još pojačavali sljedeće sezone će i u prvenstvu biti opasni. Problem je jedino napoletanski mentalitet… Pravi Mediteran, ako nema instant uspjeha izgore. Sve u svemu ne mogu biti zadovoljni sezonom i sljedeća će stoga biti ključna za budućnost kluba. Ili će postati veliki ili će se vratiti u anonimnost.

Udinese je također klub koji već dugo igra dopadljiv nogomet, ali oni su nažalost mali klub bez velikog kapitala. Svaka im čast, ali za talijanski nogomet nije dobro da su se kvalificirani u pretkolo Lige prvaka. Oni svoje najbolje eksponate prodavaju umjesto da se pojačavaju što dovoljno govori o ambicijama kluba. Stoga već u pretkolu riskiraju i nesudjelovanjem u grupnoj fazi umanjuju vrijednost Serie A.

Rimljani su dva suprotna svijeta. U žuto-crvenom taboru odaju dojam da imaju veliki projekt, dok orlovi lete kud ih vjetar nosi. Lazio već dvije godine unatoč turbulentnom ambijentu ostvaruje odlične rezultate. Reja se pokazuje odličnim stručnjakom iako je baš on uvijek u središtu skandala. Već tri puta je davao ostavku… Ne čini se da postoji dugotrajni projekt, jer predsjednik Lotito ne želi potrošiti koliko bi htio trener i navijači. U zimskom prijelaznom roku su upravo zbog toga u posljednji trenutak ostali bez značajnih nogometnih imena. Ipak, imaju po meni najveće iznenađenje ovogodišnje Serie A – Miroslava Klosea. Kakav igrač! Nikada ga prije nisam doživljavao kao ove godine. Smatrao sam ga pakerom, ali on je puno više od toga. Najzaslužniji svakako za ovu vrlo dobru sezonu Lazija, a dokaz tome je njegova ozljeda. Nije slučajno Lazio upravo bez njega izgubio korak za Ligu prvaka. U Romi su se pak kunuli u projekt u kojem centralnu ulogu ima Luis Enrique. Njegov se rad vidio već ove sezone iako je nedostajalo kontinuiteta. Mnogi su ga smjenjivali prije Božića, ali uprava je bila uz njega uistinu bez mrvice sumnje. S novim vlasništvom, sponzorima (Walt Disney Company) i najavom novog stadiona cijela priča zasad zaista drži vodu i od Rome u sljedećih par godina očekujem boom. Jedino što su ostali bez centralne figure – Enriquea.

Najveća razočaranja svakako su Fiorentina, Palermo i Genoa. U Firenzi su nakon odlaska Prandellija potpuno izgubili kompas i biti će ih zanimljivo gledati kako grade novi identitet, jer takva nogometna sredina to zaslužuje i sigurno će uspjeti. Genoa sa svojim osebujnim predsjednikom Preziosijem previše trguje i to ih sprečava da izgrade nešto na dulje vrijeme. Promjenili su previše trenera od odlaska Gasperinija, a klubom je prodefiliralo bezbroj igrača. Kako onda sastaviti stabilnu momčad? Nikako. Po meni je ključ da se Preziosi malo smiri i da se umjesto puno priče o svima okolo usredotoči na svoje dvorište. A Zamparini je još gori. Za sportskog direktora u ožujku je doveo Panuccija, ali to je trajalo samo malo više od mjesec dana. Trenere mijenja češće nego Moratti i Preziosi zajedno.

Svi gore navedeni su po meni klubovi s projektima, ambicijama i ciljevima, a ostale neću komentirati, jer njima je uglavnom cilj opstanak i igraju sezonu po sezonu pa što im ona donese. Izuzetno mi je drago da su sjajna prvenstva odigrali povijesni velikan Bologna i velikan moga vremena Parma. Sada još kada bi iz Serie B stigli Torino, Verona i Sampdoria moja bi Serie A što se tiče sudionika bila savršena (volio bih doduše da se smanji broj klubova).

A Inter? U biti smo mi najveće razočaranje, a ne Viola ili Grifone. Trebalo je reagirati još u ljeto 2011. Dok su ostali svoje prve pripremne utakmice protiv raznih …esea dobijali po 15:0 ili 17:1 Gasperini se zadovoljavao sa 4:1, 6:1… Već tu smo trebali vidjeti da ćemo u svom rangu imati problema. Činilo mi se da se s Ranierijem možemo držati, u kolumni rezimea prve polovice sezone sam ga nahvalio, ali sam pogriješio u procjeni. Sezona je za zaborav i krećemo u potpunu obnovu. Prvi put u sedam godina naš novi dres biti će jednostavan, bez ikakvih oznaka. Jose Mourinho bi rekao: „zeru tituli.“ Možda će trebati strpljenja, ali ako pogodimo sa svim potezima, posebno u prijelaznom roku (jer u upravi se stvari mijenjaju, a novog smo trenera čini se dobili) nadam se da već sljedeće sezone možemo u ravnopravnu bitku s najboljima.




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *