full screen background image
Search
Wednesday 14 November 2018
  • :
  • :

Srce kao posljedica “modernog nogometa”

Na žalost, mnogi nogometaši u Muambinoj situaciji nisu uspjeli ustati. Široj je javnosti možda najpotresniji primjer iz lipnja 2003. godine kad je, pred brojnim TV-kamerama u izravnom prijenosu utakmice preminuo kamerunski reprezentativac Marc Vivien Foe.

Prodoran pogled, uzdignuta glava i spuštene »dreadlocksice«… Na takav je način nigerijski kipar osmislio i potom isklesao bistu lokalnoga nogometnog junaka. Smjestili su je na pročelje nacionalnoga stadiona u Lagosu i malo je vjerojatno da je ijedan putnik namjernik može izbjeći. Samuel Okwaraji zaslužio je spomenik! Bio je svojevrsni nigerijski nogometni pionir, koji je tek probijao afričke granice i uspio izgraditi solidnu karijeru i u Europi. Afrički su nogometaši u ono vrijeme još bili pomalo egzotična pojava u europskim klubovima i tek je kamerunski vratar N’Kono imao zapaženiju ulogu na Starom kontinentu. Okwaraji je, na žalost, spomenik dobio iz još jednoga razloga: upravo je na tom stadionu, 12. kolovoza 1989. godine – preminuo. Srce mu je zatajilo nasred travnjaka, u 77. minuti utakmice. U tom je trenutku nosio dres nigerijske reprezentacije, a s druge je strane stajala Angola u kvalifikacijskom dvoboju za Svjetsko prvenstvo. Bilo mu je samo 25 godina, a stručnjaci su kasnije otkrili da je imao srčanu manu i visoki tlak.

Kamerunski reprezentativac Marc Vivien Foe preminuo je na polufinalnoj utakmici Kupa Konfederacija u dvoboju Kameruna i Kolumbije

Okwaraji je, međutim, zanimljiv i kao dio – hrvatske nogometne povijesti. Prvi je inozemni igrač koji je upisao službeni nastup za Dinamo. U Maksimir je došao 1986. godine, a u prvenstvenoj je utakmici osvanuo 18. svibnja u 29. kolu protiv Prištine. Dinamo je pobijedio 4-3. Manje je važno što mu je to ujedno bio i jedini nastup za »plave«. Kasnije je nastupao za Austriju iz Klagenfurta, potom za Stuttgart i Ulm.

Kad je zaigrao za Dinamo, »plavi« je navijački puk pljeskao simpatičnome došljaku čak i onda kad bi pogrešno dodao loptu, promašio vrata ili izgubio duel. Nigerija se na svjetsku nogometnu scenu lansirala tek plasmanom na SP 1994. u SAD-u pa je i shvatljivo da Okwarajia u Maksimiru nitko i nije tretirao kao pojačanje. Glavna je zvijezda prijelaznoga roka tada bio Srečko Katanec, koji je došao iz ljubljanske Olimpije, a prve je minute za Dinamo skupljao i daroviti junior Zvonimir Boban. Štoviše, mediji su se tada mučili ne bi li darovitom Nigerijcu ispravno napisali prezime pa je ponekad, umjesto Okwaraji, znao biti i Okwarato i Okwarati. U to je vrijeme, doduše, imao nešto drukčiji imidž, još nije nosio »dreadlocksice« s kojima danas pozdravlja posjetitelje stadiona u Lagosu. Na afričkom je Kupu nacija 1988. godine postigao najbrži pogodak u povijesti tog natjecanja, iste je godine nastupio i na Olimpijskim igrama u Seoulu, a uspješan je bio i izvan terena – diplomirao je međunarodno pravo na Sveučilištu u Rimu. Čak se spremao i za doktorat. Uz engleski i igbo jezik koji su u upotrebi u Nigeriji, govorio je i talijanski, španjolski, njemački, a znao je i ponešto hrvatskoga.

Na nekadašnjeg nas je dinamovca podsjetila životna drama mladoga engleskog reprezentativca rođenog u DR Kongu. Fabrice Muamba, igrač Boltona, srušio se 17. ožujka ove godine usred utakmice. Liječnici su izvijestili da čak 78 minuta nije bio među živima. Na sreću, uspjeli su ga vratiti i brzo se oporavlja.

Muamba je prošao Arsenalovu nogometnu školu, a prije dolaska u Bolton nastupao je za Birmingham City, Štoviše, nastupio je na utakmici protiv Arsenala 23. veljače 2008. kad je njegov suigrač Martin Taylor brutalnim startom slomio nogu našem Eduardu da Silvi.

Na žalost, mnogi nogometaši u Muambinoj situaciji nisu uspjeli ustati. Široj je javnosti možda najpotresniji primjer iz lipnja 2003. godine kad je, pred brojnim TV-kamerama u izravnom prijenosu utakmice preminuo kamerunski reprezentativac Marc Vivien Foe. Bilo je to u polufinalu Kupa Konfederacija u dvoboju Kameruna i Kolumbije. Pomalo su sablasnima zazvučale riječi Foeova suigrača Rigoberta Songa, inače kapetana reprezentacije: »Ovo je grozno. Nikad nisam proživljavao ništa slično. Marc nije bio bolestan, kako se ovo moglo dogoditi? Na poluvremenu posljednje su mu riječi bile ‘Dečki, moramo pobijediti u ovoj utakmici makar umrli na terenu’. Na kraju je on bio žrtva.«

Tadašnji je Dinamov branič, Kamerunac Patrice Kwedi, vidno potresen provukao: »Foe je bio moj veliki prijatelj. Uvijek je znao posjećivati kamp naše mlade reprezentacije i davao je iznimnu potporu mladim kamerunskim nogometašima. S njim sam doista bio veliki prijatelj. Još ne mogu vjerovati u ovo što se dogodilo. Bio je sjajan dečko.«

Kasniji su nalazi otkrili da je Foe imao laganu srčanu manu. Tri godine ranije na terenu se, u probnoj utakmici u Abu Dhabiju, srušio i sedamnaestogodišnji Nigerijac John Ikoroma. Preminuo je dva sata kasnije. Njegov je sunarodnjak Emmanuel Awanegbo doživio isti sudbinu 1997. igrajući u drugoj njemačkoj ligi.

U kolovozu 2007. godine preminuo je Sevillin nogometaš Antonio Puerta, a tri godine kasnije igrač Espanyola Daniel Jarque. Puerti su bile 22 godine, Jarqueu 26.

Puerta je kolabirao pred televizijskim kamerama na utakmici protiv Getafea, potom se pridigao, uz pomoć liječnika odšetao u svlačionicu, gdje je ponovo izgubio svijest. Prevezen je u bolnicu u kritičnom stanju i liječnici ga nisu uspjeli spasiti. Nepuna dva mjeseca kasnije rodio mu se sin. Čelnici Seville odmah su ga nakon rođenja učlanili u klub. Lani su, pak, huligani okićeni u šalove madridskog Atletica, u dvoboju protiv Seville pogrdno skandirali preminulom Puerti, što je izazvalo golemo zgražanje javnosti. Čelnici Atletica uputili su javnu ispriku i Sevilli i Puertinoj obitelji. Jarque se nije srušio na terenu, nego u hotelskoj sobi. Espanyol je tada bio na pripremama u talijanskom Convercianu, a mladi je nogometaš skončao usred telefonskog razgovora sa svojom djevojkom. Osjetivši da je linija i dalje otvorena, a Jarque šuti, posumnjala je da se nešto događa. Kontaktirala je njegova suigrača i cimera Ferrana Corominasa, koji je potom došao u sobu i pronašao Jarquea koji više nije pokazivao znakove života.

U siječnju 2004. godine preminuo je napadač Benfice, mađarski reprezentativac Miklos Feher. Bile su mu samo 24 godine. Srušio u zadnjoj minuti prvenstvene utakmice protiv Vitorije iz Guimaraesa. I kod njega je razlog bilo zatajenje srca. Srušio se upravo u trenutku kad mu je sudac pokazao žuti karton. Feher mu se samo nasmijao i odjednom pao na travnjak. Sve su to u izravnom prijenosu pratili i televizijski gledatelji. Liječnik mađarske reprezentacije kasnije je uporno ponavljao da Feher nikad nije imao zdravstvenih problema i da je na svakom pregledu bio savršena zdravlja.

U ljeto 2002. godine na travnjaku je u Kumanovu preminuo i mladi nogometaš makedonskog Napretka Stefan Toleski.

Teško je procijeniti jesu li ovakve pojave sindrom novog doba i »modernog nogometa«. U nemilosrdnoj utrci za novcem i rezultatima igrači se iscrpljuju do krajnjih granica. No, i u nešto daljnjoj je prošlosti bilo sličnih slučajeva. William Cropper je još 1889. godine preminuo nakon puknuća crijeva.

U prosincu 1973. godine na slavnom je stadionu Antas preminuo dvadesetšestogodišnji portugalski vezist Pavao. Nastupao je za svoj Porto u prvenstvenom dvoboju protiv Vitorije iz Setubala. Srušio se zbog zatajenja srca, a mediji su odmah podsjetili da je riječ o 13. minuti 13. utakmice u sezoni. U dvoboju talijanskog prvenstva 1977. godine srušio se nogometaš Perugije Renato Curi. Bilo je to na utakmici protiv Juventusa. Liječnici ga nisu uspjeli spasiti, a kasniji su nalazi otkrili da je imao srčanu manu. Bile su mu 24 godine.

Englez Dave Longhurst bio je tek godinu stariji kad je u rujnu 1990. preminuo na terenu igrajući za svoj York City. Razlog je također bila srčana mana.

Tri godine ranije na sličan je način, u utakmici nižih liga, stradao mladi Oliver Petit, brat kasnije poznatoga francuskog reprezentativca Emmanuela. U Rumunjskoj su, pak, na utakmicama nižih liga, između 1999. i 2001. godine, preminula četvorica nogometaša.

Primjer brazilskoga nogometaša Serginha mnoge je natjerao na razmišljanje. Preminuo je u listopadu 2004. igrajući za svoj Sao Caetano u dvoboju protiv Sao Paula, samo osam dana nakon što je proslavio 30. rođendan. Njegov je suigrač, vratar Silvio Luiz, tada kazao: »Na rutinskom je pregledu početkom godine otkriveno je da Serginho ima problema sa srcem. No, tada je bilo rečeno da su šanse da nešto krene po lošem manje od jedan posto.«

Upravo tih »jedan posto« mnoge je nagnalo na poseban oprez. Proslavljeni je nigerijski reprezentativac i napadač Ajaxa, Intera i Arsenala Nwankwo Kanu na liječničkim pretragama doznao da ima srčanu manu. Bilo mu je tada 20 godina i upravo je prelazio iz Ajaxa u Inter. Operacijom je otklonio problem i nastavio igrati vrhunski nogomet.

No, popularni je Hajdukov nogometaš Dejan Računica u siječnju 2004. godine upravo zbog opreza prekinuo karijeru. Liječnici su mu na pregledu u Münchenu otkrili srčanu manu, ali i dodali kako su posve minimalni izgledi da mu se dogodi nešto loše. Međutim, ni Računica ni Hajduk nisu htjeli riskirati. Uostalom, već je ionako bio u smiraju karijere i napunio 34 godine. Upravo je u to vrijeme svijet preplavio kadar u kojem je Feher preminuo na terenu.

»Kako sam? Dobro. Da mi je 25 ili 26 godina, ne bih bio dobro, ali ovako nisam loše. Jučer sam vidio kako je Feher pao. Nije mi lako, iako drukčije razmišljam u ovim godinama. Nisam imao nikakvih problema, niti sam osjećao ikakve tegobe. Mislim da sam odigrao najbolju sezonu, osjećao sam se odlično i vjerovao da ću igrati još koju godinu. Stoga mi je ovo ipak šok«, govorio je tada Računica.

Paradoks NBA

Mnogi će tvrditi da su nehumani uvjeti rada, naprezanje do krajnjih granica izdržljivosti, iscrpljivanje do iznemoglosti zbog »biča menadžera« i nemilosrdne utrke za novcem glavni razlozi zatajenja srca kod mladih sportaša. Ako je to tako, onda je američka profesionalna košarkaška liga NBA teško razumljiv paradoks. Upravo je NBA pojam takvih standarda. Igrači moraju zadovoljiti iznimno zahtjevne kriterije spremnosti, vrhunske izdržljivosti i silnih napora, i to upravo zbog toga što je baš trka za novcem glavni pokretač te lige. U cijeloj je povijesti NBA, od prve utakmice do danas, zaigralo ukupno 4055 košarkaša. Za vrijeme karijere su od srčanih tegoba preminula dvojica: Reggie Lewis iz Boston Celticsa 1993. i Jason Collier iz Atlanta Hawksa 2005. godine. Lewis se onesvijestio na utakmici doigravanja protiv Charlotte Hornetsa, potom je prošao liječničke preglede i tri mjeseca kasnije preminuo na treningu zbog zatajenja srca. Collier nije skončao na terenu, nego na godišnjem odmoru, no razlog su također bili problemi sa srcem.

Izvor: vjesnik.hr




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *