Desetka…godinama tražimo kreatora

Facebook

Google

Twitter

Linkedin

Sjećate li se Youria Djorkaeffa? Ma znate, onog Francuza što je sličio na Alžirca, a u stvari je bio Armenac. Došao je u Inter 1996 iz Paris Saint – Germaina i u Milanu ostao do 1999, kad je prešao u njemački Kaiserslautern. Bio bi to još samo jedan pripadnik cijele one vojske stranih (i domaćih) nogometnih zvijezda koja je u zadnjih 15 – 20 godina promarširala kroz Interovu svlačionicu, da nije do dana današnjega ostao Interova posljednja “desetka”. A nosio je dres sa brojem 6. Dribling, brzinu, udarac iz daljine, prodor, loptu s očima… sve je imao taj francuski veznjak. Bio je pravi fantasista, kreator što je uz svu tu silnu igračku tehniku često iz rukava izvlačio i onaj završni potez kojim je na muke puno puta stavljao protivničke vratare.U Interu se odlično snašao i samo su ga određene kriminalne strukture, čija je vladavina calcciom u to vrijeme bila na vrhuncu, spriječile da s ostatkom ekipe dostigne najveće počasti.Od njegovog odlaska navijači Intera čekaju neku novu “desetku” koja će ga dostojno zamijeniti.
Najbliži tome bio je Urugvajac Alvaro Recoba koji je također imao ono “nešto”, ali mu je cijela karijera zbog učestalih ozlijeda i zbog njih nikad do kraja podignute forme zapela na obilježjima vječnog talenta. Naš proslavljeni stručnjak Tomislav Ivić svrstao ga je jednom prilikom u kategoriju “nemoćnih znalaca”, a daljnji tijek Recobine karijere pokazao je koliko je Splićanin u stvari bio u pravu.
Od te 1999, pa sve do danas Inter ima obilježje “radničke” ekipe, a navijači se svo to vrijeme ne prestaju pitati zašto se u klub konačno ne dovede jedan rasni kreator koji bi donio prepoznatljivost i izdigao igru na nekakvu višu razinu. Razloga je više, međutim glavni treba tražiti u činjenici da se od vremana Djorkaeffovog dolaska, dakle od ’96, pa do 2008 kad je trenersku palicu preuzeo Jose Mourinho na Interovoj klupi promijenilo 11 trenera od kojih je gotovo svaki bio prinuđen raditi s momčadi koju je naslijedio od prethodnika. Većina se zbog planetarnih klubskih ambicija i konstantnih neuspjeha u klubu nije zadržala toliko da bi neki od njih imao vremena prema svojoj viziji sastaviti ekipu. Čak što više, česte su bile i promjene nekoliko trenera unutar jedne sezone. Otprilike u vrijeme kad je na klupu zasjeo Roberto Mancini dogodio se “calcciopolly”, maske su pale, krivci (nedovoljno) kažnjeni, a Inter je s ekipom kakvu dan danas ima u Italiji ostao bez prave konkurencije. Scudetta se osvajaju kao na traci, ali u Ligi Prvaka još nema uspjeha. A navijači, k’o navijači: najviše im se mili ono što nemaju. Scudetto više nitko ni ne spominje. Danonoćno se vode rasprave o tome što Interu treba da bi konačno osvojio Ligu Prvaka i stalno sve se vrti oko tog famoznog fantassiste kojeg u Interu nemaju, a treba im, kažu, k’o ozeblom sunce.
Istina je da svaka imalo ozbiljnija ekipa Interu uspijeva odsjeći napadače od sredine i da treba netko tko će povezati napad s ostatkom momčadi na terenu. E sad, tko? To je druga najomiljenija tema među navijačkom populacijom. Diego, Messi, C. Ronaldo… lista želja duga je skoro kao ona u Djeda Božićnjaka. Koga god Moratti na ljeto doveo taj će se na brzinu morati snaći u novoj sredini, a to je najteži i najrizičniji dio cijele priče.
Sjećate li se Gaizke Mendiete? Ma znate, onog Španjolca što je sličio na Nijemca, a u stvari je bio Bask. On sam bio je Valencija. Vodio igru, probijao, pucao iz daleka, teledirigiranim loptama nalazio napadače… ma nalazio koga je htio, po terenu radio što je htio. A Valencija se šetala Ligom Prvaka i samo su je galaktički Real Madrid 2000. godine i lutrija jedanaesteraca 2001. spriječili da onu ogromnu kanturinu odnese na Mestallu i javnosti je izloži u svojim vitrinama. Za to vrijeme Lazio je u Rimu stvarao momčad za osvajanje svemira. Obuku oni za grdnu lovu Mendieti nebesko plavi dres i stanu čekati početak sezone da vide genija na djelu. Sezona počne, zahukta se, završi, a od Mendiete ništa… Pa ga za iduću sezonu posudili Barceloni, a tamo kao i godinu ranije u Rimu, caruje 5 – 6 svjetskih klasa među kojima se također nije snašao, pa ga godinu poslije posudili Middlesbroughu, pa ga Englezi otkupili… Sapunica prava… Dijelio je on u tom M’broughu lopte, trudio se, imao viziju, ali suigrači je jednostavno nisu razumjeli. Već tad polako je sišao sa scene, a lani je nakon svega 31 odigrane utakmice u posljednje 4 sezone zaključio karijeru.
A sjećate li se Aimara, Riquelmea, Sergia Conceicaoa… našlo bi ih se još puno. Svima je zajedničko to da se u jednom trenutku svojih karijera nisu snašli u novoj sredini koja je od njih očekivala čuda. Eto toga je u cijeloj toj priči o fantasisti mene strah. Jer svi smo mi skloni tražiti čuda koja se sama po sebi baš i ne događaju toliko često. A još kad se sjetim da se takvom igraču trebaju prilagoditi ostala devetorica i to u jednakoj mjeri u kojoj se on treba prilagoditi njima… prošla me volja.

Facebook

Google

Twitter

Linkedin