full screen background image

“Ljudi moji, jeli to moguće!?”

“Ljudi moji, jeli to moguće!?”

Sve vam je jasno po slici, zar ne? Nisam odolio, morao sam!! Direktor CCIC-a gospodin Fausto Sala i koordinator za inozemne Inter Clubove gospodin Antonio Pisino već su napravili puno toga osiguravši nam susret sa Dejanom Stankovićem, ali biti tamo i ne pokušati…

Kajao bih se vjerovatno cijeli život, jer da me netko pitao u posljednjih 10 godina s kojom bih se slavnom osobom najradije upoznao, rukovao, slikao bez oklijevanja bih odgovorio imenom našeg kapetana. Nisam osoba koja idolizira slavne, dapače. Niti jedan igrač mi ne može stati ispred kluba. Pa ipak dva su čovjeka koja u meni bude emocije: Javier Zanetti i Dražen Petrović.

Nakon što je Deki napustio salu ostali smo s g. Faustom i lagano se pripremali za put prema Zagrebu, oduševljeni što smo susreli velikana Intera. U meni je ipak nešto tinjalo. Okrenuo sam se prema Antoniju i Billyju i rekao im: “Možda smo trebali Dekija pitati da nam dovede Capitana.” Pa sam odmah naglas zaključio: “A možda bi to bilo malo blesavo u stilu oni nama prst, a mi bi sad cijelu ruku.” I onda grom iz vedra neba. Okrenuo sam se prema g. Faustu i upitao: “Možemo li možda samo na minutu, ali zaista na minutu, jer znamo da je sada trening, pozdraviti i slikati se s Kapetanom?” Veliki gospodin odgovorio je da će provjeriti.

U redovima IC Fedeli počeo je hladni znoj, nestrpljenje, ruke su postajale nemirne, i noge također. Nakon pet minuta čekanja vratio se g. Fausto rekavši nam da se strpimo, ali da će se Capitano vjerovatno doći javiti. Gledam Billyja, gledam Antonija, gledam okolo, ništa mi nije jasno, nevjerica. Uzbuđenje na usijanju. Da sam bio kod doktora vjerovatno bi mi rekao da sam pred infarktom.

Prošlo je još desetak minuta slušanja zveckanja noževa, vilica i tanjura iz susjedne prostorije (vjerovatno su imali doručak) i otvorila su se vrata kroz koja je ušao i Dejan Stanković. No ovaj put izašao je on, glavom i bradom Javier Adelmar Zanetti, kapetan Intera, čovjek s najviše nastupa u povijesti kluba. Ispao sam blesav, ali vjerovatno me nitko nije čuo, jer sam na prvi pogled rekao “auuuuuuu”, kao da sam duha vidio. Potom sam se smirio i pozdravio ga rekavši tko smo. Uslijedilo je slikavanje i potpisivanje, a u našim glavama show! Billy drži foto aparat u ruci, kao da će slikavati, ali čovjek ne miče, samo gleda, a foto aparat zatvorenih leća.

Trajalo je to uistinu kratko, kako smo i obećali, možda dvije-tri minute. Na kraju sam se zahvalio Capitanu poželivši mu sve najbolje od IC Fedeli, te zahvalio na svim emocijama koje nam pruža.

Nakon što je izašao valjda sam shvatio što se upravo dogodilo, knedla je zastala u grlu, a oči su mi se oznojile. Jedva sam se uspio zahvaliti g. Faustu.

Iako smo u ranije nekoliko navrata našem koordinatoru spominjali rodbinu, nakon što smo izašli iz Pinetine g. Pisino nam je postao idol. A kako i ne bi, naši snovi su se ostvarili!




10 thoughts on ““Ljudi moji, jeli to moguće!?”

  1. EL CUCHU 19

    Nidjo druže ,tako mi je drago za Tebe ,znam da ti je to bio životni san,uslikat’ se sa grande Javierom…..san svakog interista diljem kugle zemaljske za Tebe,Billiya i Antonia je postao java.

  2. Vali

    Svaka cast decki, veoma sam sretna zbog vas!!
    Posto poznajem Nikolu i Antonia imam osjecaj kao da sam i ja vidila
    Zanettija tj sad ste popularni!!
    A nakon tekme Inter-juve navijaci su stali uz cestu i cekali igrace da
    izadu u svojima autima,da ih vide i da im daju podrsku, ali dok sam
    se ja priblizila oni su taman prosli i onda su nabrajali koga su sve
    vidili medu njima je bio Zanetti, eto umalo sam ga i ja vidilia!
    Ali bar sam vidila Ranocchia koji je bio u autu na drugoj strani ceste
    ali sam ga vidila!!
    Kad si dobar, kad si jak onda tebe voli svak,
    a kad krene ti po zlu – najvjerniji ostaju!!
    Forza Inter!!

Odgovori