Nakon dužeg perioda, iako bez minute slobodnog vremena, ipak moram napisati jedan tekst kojim ću zatvoriti jednu lijepu priču koja traje sedam godina. Počela je priča 2005. godine sa utakmicom Inter – Sampdoria i neslavnim bodom, a završila spektakularno ostvarenjem mojih dječačkih i mladenačkih snova… posjetom trening kampa FC Inter. No posjetiti kamp Intera i ne vidjeti niti jednog igrača, ravno je rečenici; Vidjeti Rim, a ne vidjeti Papu…
Za spektakl na kraju se pobrinuo naš dugogodišnji igrač Dejan Stanković, kojega smo izabrali za našeg počasnog člana i kojemu je trebalo uručiti priznanje IC Fedeli (počasni član našeg kluba). Da sada ne dužim zašto i kako, jer je Rade sve već objasnio u vijestima, ja ću malo o trenutku posjeta.
Nakon neslavnih 1:2 sa Juventusom i silinim problemima u organizaciji putovanja na utakmicu u Milano (po prvi put nakon naših 20-ak putovanja nam dosta kasnio bus, a na stadionu nas dočekalo neugodno iznenađenje da nemamo gdje parkirati), te sa još jednim neslavnim obilaskom stadiona (opet smo jako malo vidjeli, a imali smo obećanje da ćemo dotaknuti travnjak i slikati se na klupi za rezervne igrače) došao je i trenutak da odemo do trening kampa Dejanu dodjeliti naše priznanje.
Što nas tamo čeka nismo znali, ali smo se nadali najboljem… kad ono tamo nas nitko ne očekuje, a na porti nas nema na popisu. Nedjelja je, do navodnog susreta ima 10. minuta i sve se čini beznadno. Sjetimo se majke našeg kordinatora jedno 200-250 puta, također mu se sjetimo i žene i cijele rodbine (u međuvremenu igrači jedan po jedan sa nekih 80 km/h prolaze pored nas i pitaju se koje to budale u rano nedjeljno jutro stoje pored ograde i smrzavaju se) i baš kada su nam sve lađe potonule, dragi gospodin (do maloprije je bio talijansko govno) nas poziva i šalje nas u RAJ NA ZEMLJI, i što je najbolje dopušten nam je i ulazak sa autom.
Vozimo se 500 metara kroz raj i dočekuje nas glavni čovjek CCIC (čovjek 5 stepenica ispred Pisna) i uvodi u legendranu prostoriju za Press koju smo nebrojeno puta gledali na malim ekranima. Billy se znoji, Nikolu unosimo jer ne može niti stajati, a ja ne znam kako ću uopće sve snimiti kamerom i foto aparatom jer su mi ruke jako jako nemirne…. i nakon par minuta slikanja po press salonu ulazi Dejan Stanković i šou počinje. Dva mlada člana Paolo (6 godina) i David (10 godina) uručuju mu nagradu, lagano se slikamo jedno 50- ak puta, a Dejan pokazuje da je prvenstveno gospodin čovjek, zatim velika ljudina, i vrlo jednostavna i pristupačna osoba.
U ugodnom razgovoru brzo prolazi 20-ak minuta i Dejan mora krenuti na trening, te se za kraj zahvaljuje svima fanovima i Interistima našeg IC Fedeli, te nam obećaje da ovo nije zadnje što možemo očekivati od njega. Na odlasku nas još jednom spaja sa glavim čovjekom CCIC gospodinom Faustom kojem skreće pozornost da uzme naše podatke i mail adrese, a nama napominje da preko Fausta svakako uspostavimo daljnji kontakt sa njim. Pozdravljamo se i Dejan odlazi, a Nikola u tom trenutku odigrava Play of the year, i to u najmanju ruku, jer ovo što sljedi u kolumni Nikole vijest je sa naslovnice 24 sata… jer nije gotovo dok sudac ne kaže da je gotovo, a naš sudac ovaj put je bio Nikola. I dok smo se mi već lagano spremali i pakirali naše stvari, Nikola pita Fausta: POSTOJI LI MOGUĆNOST DA NA JEDNU MINUTU VIDIMO I……
Loading ...
Čestitke Antonio!
Ljudi moji ja se tresem dok ovo citam, da sam bio sa vama pao bih u nesvijest … ;))) svaka cast!!!
svaka čast…
Najezio sam se dok sam citao ovo…svaka cast 🙂