full screen background image

Leovo zbogom… svima laknulo

Brazilac, baš kao i prethodnik trajao polusezonu, a Mourinhovo naslijeđe i dalje odnosi žrtve. Ako je Moratti nakon kraja zlatnog doba planirao start nove ere, onda Brazilac baš i nije najpogodnija osoba za arhitektu takvog preokreta. Zbog čega je otišao Leo?

Ako se sjećate mog teksta u prosincu o Benitezu, rekao sam vam da su zalihe euforije pojedene i da mada u boljoj poziciji od Španjolca, Brazilac je pod teretom prošlosezonske “triplete”

Drugim riječima, Leo se nije ravnao prema Rafi, već prema Mourinhu, pa je jasno zbog čega je kratko trajao.

Naravno, Brazilac je otišao sam, ali su potezi Intera otvorili vrata njegovoj odluci da prihvati poziv iz Pariza.

Prvo, Moratti mu je vezao ruke načinom na koji je svog čovjeka, Bepea Baresija ostavio na mestu asistenta, iako se verbalno slagao sa zahtijevom trenera da broj 2 bude Leova desna ruka Angelo Castelazzi.

Drugo, patron nije želio da se odrekne Maicona, niti da pogura razmijenu sa Kakom, na čemu je trener inzistirao. Da li bi takva trampa uspijela, nije tema ove priče, Morattijeva nezainteresiranost je bila znak za Leonarda da je njegovo vrijeme isteklo.

Osvojio je kup koji, hajde da budemo iskreni, znači koliko i ovisniku od šećera kolačić, dok drugi jedu tortu. Sad, netko će reći “trofej je trofej”, ali nikoga to nije uzbudilo.

Jer, Leonardo je praktično žrtvovan u noći kada je Shalke demontirao njegovo shvatanje nogometa i praktično objavio abdikaciju europskog kralja. Sve poslije toga je samo pokušaj da se spasi dio riznice sa zlatom, ali nad Leovih šest mjeseci dominirat će upravo pomenuta slika sa “Meazze”.

Sad, možda su presudili 5 milijuna od Arapa po sezoni, ali prije će biti da je Brazilca privuklo odsustvo pritiska.

Svatko tko govori o Leonardu u prvi mah ističe da se radi o pravom gospodinu, čovjeku koji je suviše fin za električnu stolicu kakva je talijanska klupa. Jednostavno, pritisak nije nešto sa čim se on srodio u karijeri, ne samo trenera, već nogometaša.

Podsjetit ću vas da je četiri najbolje godine proveo van glavne scene, u Japanu i Parizu, i da je uvijek više volio igrati u Brazilu, mada svi pamtimo velike role s kraja prošlog vijeka u crveno – crnom dresu.

U životu poslije igranja nogometa, u Milanu se hijerarhijski uzdigao i pored toga što nikada nije razumio Berlusconijevo ponašanje, a uspon duguje sposobnostima i pokroviteljskoj figuri Adriana Galianija.

No, Leo je čovjek koji je uvijek umio osjetiti trenutak kada stvari postaju napete i da se pomeri u stranu.

Smijeli i budalasti bi to nazvali kukavičlukom, trezveniji osjećajem za realnost.

U svakom slučaju, ako i Moratti želi revoluciju, Leonardov karakter nije podesan za kopernikanske obrate.

I sami pretpostavljate, tko je spreman za juriš na barikade…

Ali, o tome više slijedeće nedjelje…

Izvor: Sportske.net (Boris Jovanović)




One thought on “Leovo zbogom… svima laknulo

Odgovori