full screen background image
Search
Tuesday 22 September 2020
  • :
  • :

Trošenje Mourinhove ostavštine

Eto ga na, i ovo je gotovo. Završila je još jedna talijanska nogometna sezona. Ovogodišnja kampanja ostala je nakon odlaska Josea Mourinha u Real pomalo izvan fokusa svjetskih nogometnih zbivanja. Verbalna nadmudrivanja i „one man show“ press konferencije preselile su se pod Pirineje, a na Apeninima je ostala tužna slika (uz jednu, ili možda dvije iznimke) komunalnih nogometnih zdanja, polupraznih tribina i nogometa koji se nije mogao mjeriti s nogometom kakav se igra negdje drugdje. Bilo je tako i lani reći će neki. Bilo jest, ali s jednom razlikom, odgovorit ćemo mi.

Inter je lani prvo svijetu pokazao da su Katalonci loši gubitnici, a onda, nakon kraljevskog dočeka u kraljevskom gradu, konačno i preuzeo onu predimenzioniranu klempavu kantu. Otad je prošla godina dana, talijanski nogomet ostao je, dakle, isti, samo što Inter više nije na tronu. Prepustio ga je rođacima. Da parafraziram Đorđa Balaševića: „…moralo se i to jednom desiti.“
I sve bi se to još i moglo progutati (jer, ruku na srce, ni za jednu ligu nije dobro da jedni te isti, pa bili oni i Inter, uvijek budu na vrhu), da se nije dogodila ona bruka i sramota u Ligi prvaka.

Interovo putovanje od onoga što je bio – prvak Italije i Europe, do onoga što je danas – viceprvak Italije i osramoćeni branitelj naslova u Ligi prvaka (još uvijek aktualni naslov prvaka svijeta, istina, lijepo zvuči, ali revijalni karakter mu se baš i ne može prikriti, zar ne?), počelo je točno u trenutku posljednjeg sučeva zvižduka, odnosno Zanettijevim podizanjem pehara nakon spomenute utakmice u Madridu. Mourinho je tad odlučio dignuti sidro i time upravu stavio na tantalove muke glede izbora nasljednika. Ili nije?

Došlo je ljeto, s njim i prijelazni rok, kao Joseov nasljednik je doveden Rafael Benitez i… ništa, to je bilo to. Pojačanja ni u tragovima. Novi trener je, naravno, tražio da mu se dovedu određeni igrači, međutim kancelarija je ostala gluha i trebalo mu je počet radit s onim što je naslijedio. Pripreme i treninzi odrađivani su načinom dijametralno suprotnim od onoga kakav je imao njegov prethodnik čiji se rad bazirao pretežno na taktici i igri loptom. Igrači iscrpljeni sezonom i upravo završenim svjetskim prvenstvom u Južnoafričkoj Republici postali su prekomjerno skloni ozljedama upravo zbog pretjerano izražene fizikalne komponente u Benitezovu načinu rada.

Već pred početak sezone u utakmici europskog Super kupa protiv madridskog Atletica na vidjeo je izašla sva različitost njegovih, u odnosu na Mourinhova nogometna shvaćanja. Trofej nije osvojen i time je propala šansa za dostizanje Barcelonine „šestice“ iz prethodne sezone. Benitez je nakon toga opet zatražio pojačanja i opet bio odbijen. Time mu je (svjesno, ili ne), kako se kasnije ispostavilo, nepovratno uništen autoritet među igračima. Tako je npr. u izravnim prijenosima najširi auditorij, uz još neke primjere, mogao vidjeti Chivuovu dernjavu i gestikuliranje prema klupi, što bi trebalo bit nedopustivo i na treninzima, a kamoli pred milijunskim auditorijem.

Zahuktavši se sezona je pokazala sve Interove slabosti proizašle iz, redom, preduge prethodne sezone, nedovođenja odgovarajućih pojačanja, prenaglašenog fizikalnog dijela trenažnog ciklusa i taktičkih nedosljednosti, odnosno trenerovog nesnalaženja u nastaloj situaciji, odnosno novoj sredini. Zaredale su ozljede čak i onih ozljedama najnesklonijih igrača, tako da je bilo nemoguće odigrati dvije utakmice u bar približno istom sastavu, a čak i najpovršnijim poznavateljima nogometa jasno je kamo to vodi. Mučenje je nastavljeno do prosinca kad su igrači otputovali u Japan na klupsko prvenstvo svijeta.

Što zbog poraza, a što zbog par propuštenih utakmica zaostatak u odnosu na vodeći AC Milan narastao je na 15 (slovima: petnaest) bodova. Povuci, potegni, trofej je osvojen i Rafa je, ovaj put ultimativno, zatražio 3 – 4 pojačanja. I dobio je… nogu.

Tako je o Božiću Inter dobio novog trenera, Brazilca Leonarda, u siječanjskom prijelaznom roku dovedeni su neki igrači i stvar je, na iznenađenje mnogih (uključujući i autora) istog dana krenula na bolje. Na trenutak se činilo da Inter pod novim vodstvom može učiniti nemoguće. Trenutak je trajao do gradskog derbija u kojem se Beneamata, zahvaljujući trenerovoj lakovjernosti, ili ako hoćete, nestručnosti provela poput djevice u javnoj kući. Šokirana, ali svejedno j….a.

Pomislio bi čovjek da je Leonardo još kao trener AC Milana nešto naučio kad su ga protivnici zbog identično postavljene „proleterske“ igre bušili kao gore spomenutu damu na nepoznatom terenu, ali nije.
I onda je sredinom idućeg tjedna u goste doputovao Schalke, protiv kojeg se namjeravao isprati gorak okus ostao od derbija. Krenulo je sjajno, Stanković je pogodio nešto što će poslije s pravom biti proglašeno golom sezone i nastavilo se golijadom, ali u našoj mreži. Opet potpuno krivo postavljena igra + obrana izgubljena u prostoru i vremenu rezultirali su katastrofom. Pomislio bi čovjek da je Leonardo par dana prije u utakmici protiv AC Milana bar nešto naučio, ali nije.

Nakon toga još su samo djeca i nepopravljivi optimisti vjerovali u nastavak europskog puta, koji se nakon uzvrata u Gelsenkirchenu, jasno, nije dogodio. U vremenu nakon „crnog tjedna“ stvari su se ipak donekle popravile, pa je do kraja sezone osigurano drugo mjesto i osvojen Kup (barem nam rođaci ne mogu na nos nabiti onu od Mourinha za njih skovanu: „zero titoli“).

Netom završena sezona, iako je Inter redom osvojio talijanski super kup i klupsko prvenstvo svijeta (kao sljednike trofeja osvojenih u Mourinhovoj eri), te talijanski kup, može se mirne duše ocijeniti neuspješnom. Pasivnost tijekom predsezonskog prijelaznog roka i ignorantski stav prema Rafaelu Benitezu kombinirani s njegovim nesnalaženjem doveli su klub na rub rezultatskle katastrofe. Uprava je na polovici kampanje bila prisiljena mijenjati, a tad se obično može samo malo pokrpati ono što je pogrešno skrojeno tijekom ljeta. Ipak, do kraja je to „odijelo“ nekako izdržalo, pa je drugo mjesto donijelo izravan plasman u Ligu prvaka, što je i bio cilj, kad su već rođaci ostali izvan dohvata.

Sad je opet na potezu uprava. Prema posljednjim izjavama Leonardo ostaje na kormilu, a to prema autorovu skromnom mišljenju nikako nije dobro. Klubu koji iz godine u godinu puca na tron svih natjecanja u kojima sudjeluje, a takav Inter svakako jest, treba istinski znalac, trenerska veličina, što Leonardo nikako nije. Uz ostanak Brazilca na kormilu i dovođenje nekoliko prijeko potrebnih pojačanja nekakve ozbiljne pretenzije prema povratku na tron u Serie A jesu moguće, dok je za opetovano ostavljanje dubljeg traga u Ligi prvaka, gdje je nogomet nekoliko stepenica iznad onoga koji se u zadnje vrijeme igra u Italiji, na čelu ipak potreban netko autoritativniji i taktički potkovaniji od Leonarda.

Volio bih da sam u krivu i da nakon završetka sezone koja dolazi izvučem ovu kolumnu, pa sebi (i drugima) kažem kako sam onda (danas) pisao gluposti, međutim nikako se ne mogu oteti dojmu da će Moratti, ostavi li Leonarda za kormilom, pogriješiti, kao što je uostalom griješio gotovo svaki put kad se prilikom donošenja važnih odluka oslanjao na vlastite (trenutne) emocije.

Dexter




2 thoughts on “Trošenje Mourinhove ostavštine

  1. Joxer986

    Hvala na ovom iscrpnome izvjestaju, ali nazalost svi znamo sto se dogadjalo, meni je ovo prvi komentar iako citam sve vijesti o Interu ovdje proteklu godinu, isto tako nisam propustio niti jednu utakmicu ove sezone od Intera i moram priznati da istinski nisam uzivao u nijednoj osim 2. poluvremena protiv Palerma 3:2 i 2.poluvremena protiv Bayerna u uzvratu isto tako nisam se smijao jednoj nogometnoj utakmici kao finalu kupa i palermovoj (ne)sreci, slazem se da se sa Leonardom ne moze dalje, jer iako je on izvukao dobar bodovni konto, njegove taktike i izbori u jakim utakmicama su ostali losi i ne ulijevaju povjerenje u buducnost, kako i svi navijaci(pravi) koji za intera navijaju od mnogo ranije(osobno ja sam poceo zbog Klinsmana) navikli smo na svasta od Intera tako i nisam za Inter dabude jedna Barca, jer nema mi sladje stvari nego nervirati se cijelu utakmicu za voljeni klub, ali kad taj klub ima neku borbu i zalaganje, Inter od ove sezone, a posebno bi primjetio finale kupa ostavlja dojam na terenu kao da se slijedeci put igra neka vaznija utakmica i da je bolje cuvati snagu, pozz svima, nadam se da mi nitko nece zamijeriti na ovom zidu rijeci 😉

Odgovori