full screen background image

Praznični intervju Stankovića za Press

Kapetan reprezentacije Srbije i vezni nogometaš Intera Dejan Stanković kaže da bi više nego išta volio po završetku profesionalne karijere odigrati oproštajni meč na „Marakani” u dresu matičnog kluba Crvene zvezde!

U prazničnom intervjuu za Press Stanković je poručio da ne želi „bacati bombe” obećanjima kako će zadnju sezonu provesti na „Marakani”, uz napomenu da će narednih šest godina sigurno živjeti u Italiji. Ipak, on se nada da će netko od odgovornih iz Ljutice Bogdana organizirati utakmicu u njegovu čast i na taj način mu priuštiti veliko zadovoljstvo.

Jedan od najznačajnijih igrača u povijesti srpskog nogometa poručuje da prema Siniši Mihajloviću i dalje osjeća ogromno strahopoštovanje, da se redovno čuje sa Jose Mourinhom i priča o tome kako se tinejdžer iz Zemuna brzo privikao na život u Italiji. On je ponovo istakao da bi bez pomoći supruge Ane teško napravio veliku karijeru i dodaje da je sve nogometne snove ostvario osvajanjem Lige Prvaka.

Poznato je da navijači Crvene Zvezde u vama vide ikonu kluba. Da li im možete obećati da ćete profesionalnu karijeru završiti u klubu koji vas je lansirao u nogometnu orbitu?

– Uh, odmah na početku teško pitanje. Vidite, ne bih želio „bacati bombe” po novinama i obećavati kako ću zadnju sezonu odigrati u Crvenoj Zvezdi. Meni ugovor sa Interom ističe 2014. godine i siguran sam da ću i nakon toga bar još tri godine živjeti u Milanu. Supruga Ana i ja smo nedavno pričali o tome, želimo da klinci završe školu, a onda ćemo sjesti i vidjeti što dalje. A što se tiče Zvezde, volio bih odigrati bar oproštajnu utakmicu, ili poluvrijeme u nekom egzibicijskom meču. Ako me se sjete – super. Što drugo reći, kao čovek koji je odrastao na „Marakani”.

Jednom prilikom ste u Pressu izjavili da se plašite kraja karijere. Znate li u travnju 2011. kako će izgledati i čime će se baviti Dejan Stanković kad se povuče sa terena?

– Iskreno, nemam pojma! Živim već 20 godina u ustaljenom ritmu i sa konstantnim adrenalinom. Skoro svaki minut ti je isplaniran, ideš na utakmicu, ideš na trening, ideš u karantenu… I onda, odjednom, ostaješ sam sa sobom. Ne bih rekao da se plašim kraja karijere, ali sam svjestan da ću nakon toga morati drugi put u životu učiti kako se hoda.

Mislite da nećete moći dugo uživati u „umirovljeničkim danima”?

– Sigurno je da ću se dobro, ali baš dobro odmoriti, makar godinu dana. A poslije ću vidjeti što ću i kako ću sa sobom. Gledam i slušam ovog mog šurjaka Mileta Aćimovića koji je po završetku igračke karijere odmah postao sportski direktor Olimpije. „Radi” ga adrenalin i njemu to odgovara… Ja ću se za početak odlučiti za – „bonacu”.

Da li ste u petlićima Zvezde, u generaciji sa Markom Pantelićem, stekli naviku da dajete golove sa pola terena kao protiv Schalkea i Genoe?

– U Interu se stalno šale na moj račun i pričaju mi: „Deki, pa ti možeš dobaciti do gola”. Dok sam igrao u petlićima, dešavalo se da golman deganžira loptu, a da je ja iz voleja vratim u mrežu. Nemam neko racionalno objašanjenje o tim golovima. Nikada se nisam libio da šutiram, uvijek sam imao dobru pripremu udarca. Kada sam dao gol sa centra protiv Genoe, mislio sam da takav poduhvat više nikada neću ponoviti, da je to vrh. Srećom za mene – prevario sam se. Gol protiv Schalkea mi je, ipak, najdraži. Postignut je u najjačem klupskom takmičenju pred 80 tisuća ljudi. Često se šalim sa Anom na tu temu i kažem joj da ću unucima imati šta pričati.

Sin Aleksandar je talentiran za nogomet. Koji od trojice vaših sinova ima najviše šansi dostići slavu Dejana Stankovića?

– Sve pare ulažem na najmlađeg, Aleksandra. Talentiran je, baš talentiran. Međutim, neću biti od onih roditelja koji stvaraju pritisak, neka on završi školu. Mene nitko nije terao da idem na treninge. Za sada sva trojica obožavaju nogomet… Najstariji Stefan ima odličnu lijevu nogu, dobar je… Filip je odlučio biti golman, ali ponavljam, Aleksandar je moj favorit.

Vlasnik ste brojnih trofeja i individualnih priznanja, ali vjerojatno imate bar jedan neostvaren nogometni san?

– Apsolutno nemam! Da sad imam 18 godina, potpisao bih sve poraze i teške situacije koje sam preživeo zbog one svibanjske noći u Madridu i osvajanja Lige Prvaka. Kada se penjete na bijelo postolje namjenjeno pobledniku takmičenja, shvatite da ste uradili ogromnu stvar, da nema dalje. Poslije je došla i titula svjetskog prvaka.

Kada ste ostvarili sve snove, zašto i dalje emotivno doživljavate poraze? To je bilo uočljivo nakon poraza od Schalkea.

– Tako sam naučen. Ako si osvojio 25 trofeja, trudi se da osvojiš i 26. Ako nogometaš ravnodušno prima poraze, to znači da se gasi, da je vrijeme da se povuče…

Da li se čujete sa bivšim trenerom Jose Mourinhom, čovjekom pod čijim vodstvom ste prošle godine pomjerili standarde i naposljetku osvojili Ligu Prvaka?

– Da, i to redovito! Zvao me prije utakmice sa Romom i doslovce poručio: „Dejane, vi ste i dalje velika momčad, ispali ste iz Lige Prvaka, ali morate ići dalje. Nemoj zaboraviti da ste vi prvaci svijeta”. To samo dokazuje koliko je veliki čovjek i trener. Donio mi je sreću jer je Inter pobijedio, a ja dao odličan gol.

Kako se jedan rođeni Zemunac brzo uklopio u život na Apeninskom poluotoku?

– Talijani su slični nama. Vole pojesti, popiti, lijepo se obući. A ja sam praktično odrastao u ovoj zemlji. Ne kažem da nije bilo kriznih perioda, pogotovo na početku. Bio sam derište, nisam znao jezik i ne znam da li bih se navikao na pečalbarski život da nije bilo Ane. Zajedno smo prolazili kroz školu, bili smo sami, morali smo brzo odrasti, promijeniti životne prioritete. Došlo je jedno dijete, pa drugo… Ona je bila ključ mog napretka.

Poznato je da ste, pored 24 klupska trofeja, od nogometa dobili i bar još toliko iskrenih prijatelja.

– Bio sam okružen dobrim ljudima, stekao sam kroz ove godine mnogo „braće”.

Možete li bar jednog da izdvojiti?

– Ako moram, neka bude Siniša Mihajlović, mada mi je on na početku karijere u Italiji više bio otac.

Kao tinejdžer niste se libili istaknuti kako se plašite Siniše Mihajlovića, da li i danas, kada ste postali svjetski priznat igrač i legenda Intera, stojite mirno pred dugogodišnjim suigračem?

– Dobro, sad se taj odnos malo olabavio. Mogu se našaliti sa njim, ali i dalje imam ogromno poštovanje prema Siniši. Mi smo deset godina dijelili sobu u reprezentaciji, Interu i Laziju. Imao je velikog udjela u mom sazrijevanju i kada o njemu pričam mogu slobodno reći kako sam jedan od rijetkih sretnika koji dobro poznaje Sinišu Mihajlovića. Znam sve njegove vrline i mane…

Nakon Mihajlovića i Mourinha moramo se dotaći i vašeg kuma Marka Pantelića. Mnogi se čude kako sjajno funkcionirate, budući da ste različitog temperamenta.

– Baš tako, kum Marko voli stalno „varničiti”, a ja hladiti. Znamo se 20 godina i sasvim je razumljivo što se toliko volimo i poštujemo. Bio je uz mene i kada Deki nije bio nogometaš Intera i osvajao trofeje. Uvijek je bio na usluzi, spreman se žrtvovati za mene, utješiti me uteši kada krene po zlu. Tko je to mogao pretpostaviti nakon našeg upoznavanja pesnicama u petlićima Zvezde!

Je l’ ste, beše, vi njega prvi udarali dok ste kao najtalentiraniji klinci iz omladinske škole skupljali lopte na „Marakani”?

– Znaš kako, Marko je u tom trenutku bio „džomba” u Zvezdi, vođa generacije. Ja ga nisam ni vidjeo do te utakmice na kojoj smo skupljali lopte, pošto smo bili u različitim smjenama. Nitko nije smio ubaciti loptu u teren dok je Marko ne pipne. Ja to nisam znao, on mi je prišao i rekao: „Ko si, bre, ti”? Uslijedilo je ono naše tradicionalno beogradsko „šta hoćeš” i udarac u glavu. Lijepa anegdota…

24 klupska trofeja osvojio je tijekom karijere
2 puta je izabran za najboljeg igrača Srbije
5 puta je bio prvak Italije
3 puta je bio učesnik Mundijala

Izvor: Press




6 thoughts on “Praznični intervju Stankovića za Press

    1. forzainter

      Eeeee…po imenima uvek dosta jaki, al pitanje da li bismo opet sta uradili. Mada sastav bi bio fantastican. Po meni:
      Handanovic-Srna(Corluka)-Ivanovic-Vidic-Kolarov-Stankovic(Krajncar)-Modric-Misimovic-Krasic(Pandev, Pjanic)-Dzeko(Novakovic)-Olic(Z. Tosic, Ibisevic). Auuuu kakav sastav…mada tesko bi bilo odluciti ko da igra 1. postavu.

  1. santon

    Handanovic
    Ivanovic, Vidic, Subotic, Kolarov
    Stankovic, Pjanic, Modric, Jovetic
    Džeko, Vucinic…
    Klupa: Stojkovic, Srna, Corluka, Krasic, Misimovic, Pandev, Ibisevic.
    tu je i Eduardo 🙂
    Imali bi zajedno toliko igraca da se ne bi moglo odluciti. Svi A klase. Velika steta zbog cjelokupne balkanske istorije. Mozda smo mogli biti sad napredni k’o Amerika 🙂 A mozda bi i nas Inter cesce dolazio na nase stadione.

Odgovori