Inter je prvak Italije. Inter je i prvak Europe. Inter je, kao da ovo prvo dvoje već nije dosta također i prvak Svijeta! Ako ovo nije odgovor na prvo pitanje onda stvarno ne znam koji bi drugi to bio.
Zadnjih godina Interovi navijači uživaju u činjenici da je klub u talijanskim, a od lani i puno širim nogometnim okvirima postao istinski, rezultatski (a ne kao npr. Chelsea samo financijski) velikan, koji više ne živi na staroj slavi i o kome se više ne priča gledajući ga kroz prizmu sumanute potrošnje i vječnog gubitništva. Bio je Inter i prije, da nebi tko krivo protumačio, jedna od svjetskih nogometnih referenci, a usporedba s Abramovičevom igračkom učinjena je upravo zbog prikaza razlike između tradicionalnih i ovih novih, instant velikana kakav je danas Chelsea, a sutra možda i Manchester City.
Svi mi jako dobro znamo kako je slatko biti na vrhu, biti referenca za uspjeh, biti onaj čija glava vrijedi najviše i koju unatoč svemu nitko ne uspijeva skinuti. Međutim, prostirka od slave mekana je i na njoj se čovjek lako uspava.
Lani se, nakon maestralno odrađenog finala LP u Madridu i razmicanja sve one silne srebrnine koju klub već posjeduje da bi se učinilo mjesto za klempavu kantu koju smo svi toliko željeli, nekako, valjda zbog opijenosti uspjehom (ili nečim drugim, tko zna), olako prešlo preko činjenice da je klupu napustio jedan istinski znalac kakvih je na svijetu još možda dvojica, ili trojica. Tranzicija bi još možda dobro i prošla da se vodilo računa o toj drugoj dvojici, ili trojici od kojih je jednog nakon neuspjeha njegovih gordih zvijezda na SP – u u Južnoj Africi javnost (a to na Otoku, za razliku od, recimo, ovih prostora, ima veliku težinu) praktički ponudila u zamjenu. Trebalo je samo prihvatiti.
Doduše, primijetio jest Interov trust mozgova da se na Otoku netko nudi i prihvatili jesu oni tu ponudu, samo što je kasnije prilikom potpisivanja ugovora s druge strane stola sjedio krivi čovjek.
I tako je počela nova era, koja je, garnirana senzacional…ističkim rezultatima trajala sve tamo do djeci (a i odraslima baš zbog djece) najdražeg mjeseca u godini. Uz zacementirano mjesto pri sredini tablice, petnaestak bodova zaostatka za vodećim, more trening – ozljeda koje nisu zaobišle ni golmane, taktičko rasulo i često osobnu nedisciplinu po svim linijama na terenu iz stroja za mljevenje katalonskog, a i svakog drugog mesa Inter se pretvorio u bezličnu masu kojoj je mrežu bušio tko god i kako god je htio. I sve to do pred Božić… iste godine, naravno.
Trust mozgova je dakle uvidio da je pogriješio, ali se tad trebalo suočiti s novim problemom. Naime, promijeniti trenera tijekom godine nije lak posao, jer je svaki onaj koji nešto vrijedi već angažiran. Tako se moralo birati između trenera anonimusa i onih nešto poznatijih, ali u tzv. „pripravničkom“ statusu. Izabrano je ovo drugo rješenje i posao je dodijeljen čovjeku koji je trenerski zanat tek nedavno počeo peći upravo u neposrednoj blizini, što više u jednom klubu s kojim je Inter u rodbinskoj vezi.
I krenuo je sjajno, nizao pobjede, otopio bodovni zaostatak, a samopouzdanje je ponovno naraslo i niti jedan mali klub Interu ponovno nije mogao ništa. Stanje se polako vraćalo na ono od prošle sezone s tek pokojom razlikom od kojih u oči najviše upadaju dvije. U obrani kojoj se lani gol mogao postići samo slučajno i u kojoj kad nisu ozlijeđeni vladaju stoperi koje inače zovu „ministrima obrane“ danas vlada potpuno rasulo čim se suoči s ma i samo donekle smisleno organiziranim protivničkim napadom.
Jednako nezgodna, ako ne i nezgodnija od propusne obrane je činjenica da Inter ove sezone velikog protivnika može dobiti na isti onaj način na koji je lani primao golove: slučajno. Nakon što sam trener prizna da je u utakmici koja lomi prvenstvo petorici protivničkih veznih gladijatora (jer upravo je Milanovoj veznoj liniji cilj bio čak i po cijenu nepostizanja gola zagospodariti sredinom terena) koje je, u po mnogima svojoj utakmici sezone, predvodio Clarence Seedorf, namjerno suprotstavio dvojicu + tri ofenzivno orjentirana leptirića (Sneijder, Pandev i pazi sad: Pazzini) bez previše defanzivnih obveza čovjek se zapita što mu je tog trenutka bilo na pameti.
Stvar nebi bila ni upola toliko tragična da isto to nije kontinuirano pokušavao i prošlih sezona dok je bio trener upravo Milana, koji je tako lepršajući po terenu od tada Mourinhovski čvrsto postavljenog Intera redovito gutao 3 – 4 komada. I kad još k tome novinarima ispriča da je tu svoju taktiku krstio imenom „4 – 2 – ludo“ ne mogu se oteti dojmu da ovih dana u i oko Intera stvarno ima nešto ludo.
No dobro, što je učinjeno učinjeno je i sad je Inter tu gdje jest (u banani, što je ujedno i odgovor na drugo pitanje iz naslova), osuđen na čekanje Milanovog pogrešnog koraka (eh, kamo puste sreće da je dovoljan samo jedan), a i to uz uvjet da sam do kraja prospe šest bodova manje od rodbine. Kako sad stvari stoje teško je za očekivati da će Inter do kraja uspjeti skupiti maksimalni mogući broj bodova. Neće ni Milan, ali će se, po prikazanom ove sezone, kudikamo lakše obračunati s jačim protivnicima, što se gotovo uvijek pokaže ključnim za osvajanje Serie A.
S druge strane izgubljeni derbi nikako ne znači da je sve palo u vodu. Inter se još bori za sva tri trofeja što je oko Božića, kad je onaj krivi potpisnik ugovora dobio nogu u najmanju ruku djelovalo poput redaka iz romana Isaka Asimova. Sezona će završiti kako već završi, a na trustu mozgova je da klubu ponovno osigura stabilnost, jer u nestabilnoj atmosferi kakva u Interu vlada tijekom cijele sezone i najbolji se igrači pretvaraju u blijede kopije sebe samih. Treba li za to drugi trener, ili će se, ovisno o konačnim rezultatima, nastaviti s „poletarcem“ ostaje za vidjeti. Svakako treba učiniti sve da ova sezona, odnosno prvi njen dio u Interovim kronikama ostane opisan tek kao slučaj, a ne kao početak kraja, odnosno trenutak kad se prestala ispisivati povijest i počelo novo razdoblje života na staroj slavi.
Dexter
Loading ...
Tko smo to znamo, gde smo vidjeli smo u subotu i u utorak i kamo idemo ja nemam pojma. Stvarno nakon ove dvije zadnje tekme znam samo da mi ništ nije jasno. Definitivno je jedno a to je da smo na početku, prošla sezona je arhivirana i to je to. Po svemu sudeći budučnost nam nije blistava, ni jedan klub nakon osvajanja lige prvaka u obrani nije doživio takvu blamažu, (od jučer nisam normalan). Na početku smo jer nemamo trenera, od prvih 11 polovica sigurno nisu za sljedeću sezonu. Vjerovatno nam sljedi remont i to totalni. Najveći problem je da nemamo trenera, sadašnji je sigurno bivši. Nastupa prijelazni rok u kojem treba nači trenere i igrače. Bojim se još veće katastrofe i ponovnog lutanja i gluposti kakvih smo bili svjedoci posljednjih 20 godina. Članak je izvrstan, pročitao sam ga više puta pohvala autorima. Završetak članka …. mislim da je počela povijest i novo razdoblje života na staroj slavi. Na žalost mislim da nam je to perspektiva.