full screen background image
Search
Wednesday 27 January 2021
  • :
  • :

Rođeni u restoranu, prošarani izdajama dresa

Da su Milan i Inter stari preko sto godina, dobro je poznato svakom boljem poznavatelju talijanskog nogometa. No, mnogo njih ne zna da su oba milanska velikana rođena u – restoranima. Milan je nastao dogovorom između Engleza i Talijana u restoranu jednog hotela, a slična gostionica bila je “majka” Interu. Klubovi su prošli sito i rešeto tijekom burne i uspješne povijesti, povezuje ih zajednički stadion te brojni igrači koji su nosili i jedan i drugi dres, a koje navijači najviše vole nazivati – izdajnicima…

POVIJEST ZAPOČETA U RESTORANU

Da Englez Herbert Kilpin nije na krilima industrijske revolucije 1891. godine došao u Italiju kao stručnjak u području tekstila, nogometni klubovi Milan i Inter možda nikada ne bi ni postojali. Kilpin je došao u Torino kako bi Talijanima prenio svoja znanja o tekstilu, a na kraju im je donio dva velikana koja spadaju u najtrofejnije klubove europske nogometne povijesti.

U Lombardiji je tada već postojao sportski klub s imenom Mediolanum u kojem su trenirali sportaši pod paskom talijanske gimnastičke federacije, a od kojih su neki igrali i nogomet, koji, pak, nije bio niti sličan pravom nogometu koji se tada igrao u Engleskoj. Sudbonosni dan, odnosno večer za talijanski nogomet dogodila se 16. prosinca 1899. godine kada je Kilpin, zajedno sa svojim prijateljem Alfredom Edwardsom, ušetao u maleni restoran u prizemlju milanskog Hotela du Nord.

Engleski dvojac tamo je donio kožnatu loptu i sastao se sa šest građana Milana kako bi ih nagovorili na osnivanje nogometnog kluba. Rečeno – učinjeno. Samo dva dana kasnije u Gazzetti dello Sport izišao je proglas o osnivanju “Milan football and cricket” kluba. Ovaj potonji, kriket klub, potrajao je samo pet ili šest godina, a njegov nogometni brat ispisao je stranice i stranice slavne nogometne povijesti. Klub je zadržao englesko ime Milan, koje je bio prisiljen promijeniti za vrijeme fašističkog režima, a prvi predsjednik postao je Alfred Edwards.

Izgled dresa izabrao je osnivač Kilpin, koji je odredio da će se na majici nogometaša Milana nalaziti dvije boje, crvena, koja predstavlja vatru milanskih vragova, te crna, simbol za strah njihovih protivnika. Tek novoosnovani Milan treninge i utakmice održavao je na stadionu Trotter, današnjoj milanskoj željezničkoj stanici, a prvi prapovijesni milanski derbi odigrao je protiv Mediolanuma, kojega je svladao rezultatom 2:0. To je bilo 11. ožujka 1900. godine.

Devet godina kasnije, u restoranu l’Orologio, 9. ožujka 1908. godine rodio se mlađi brat, a kasnije najljući protivnik Milana, nazvan FC Internazionale. Slikar Giorgio Muggiani, koji je do tada bio dio nogometnog kluba Milan, je zajedno sa skupinom koja se sastojala od nekolicine Talijana i Švicarca odlučio osnovati novi klub. Oni su bili protiv dominacije Talijana u momčadi Milana i željeli su klub koji bi raširenih ruku prihvaćao igrače strance.

Klub je, prikladno, dobio ime Internazionale i na talijanskoj nogometnoj sceni iskazao se već dogodine osvojivši prvi Scudetto. Boje Interova dresa su crna i plava i one predstavljaju noć i nebo, a priča kaže da su te boje iskorištene samo zato što je u to vrijeme Muggiani imao jedine njih na raspolaganju na svojoj paleti. Inter je po nastanku zaigrao na stadionu Arena Civica, a potom se, nakon još nekoliko selidbi, zajedno s Milanom preselio na Giuseppe Meazzu.

Ubrzo nakon nastanka Internazionalea, skraćeno nazvanog Inter, nastao je i rivalitet između njega i Milana, koji traje i danas. Navijači Intera Milaniste su nazivali i casciaviti, u prijevodu odvijači, što je upućivalo na radničko podrijetlo simpatizera Rossonera, koji također nisu ostali dužni svojim rivalima. Navijačima Intera prišili su nadimak i bauscia, što znači “uobraženi, hvalisavci” jer su oni sebe smatrali višom klasom od navijača Milana.

Prvi milanski derbi odigran je 1910. godine, a gradski rivali su do sada ukupno 175 puta odmjerili snage samo u Serie A, Inter ima 64 pobjede, Milan je slavio 59 puta, a 52 puta rezultat je bio neriješen. Najbolji strijelac u derbijima della Madonnina je Andrij Ševčenko s 14 postignutih pogodaka u dresu Milana, a s 13 pogodaka slijedi ga Giuseppe Meazza, koji je 13 puta tresao mreže u dresovima Milana, ali i Intera. Najveću pobjedu Inter je ostvario 1910. godine kada je s 5:0 svladao Rossonere, koji su godinu dana kasnije gradskom rivalu uzvratili pobjedom rezultatom 6:3.

Milanski navijači mogu se pohvaliti rijetkom pojavom izostanka nasilja na derbijima, obje navijačke skupine posvećene su podržavanju svog kluba i na stadionu Giuseppe Meazza rijetko, točnije, gotovo nikako se ne mogu vidjeti ružne scene koje su postale popratna kulisa gotovo svakog najljućeg derbija.

IZDAJNICI DRESA SVOGA

Na takvu su pojavu talijanski navijači posebno osjetljivi, postoji veliki broj primjera prelaska igrača iz jednog kluba u drugi koji je, očekivano, dočekan potpunim neodobravanjem od strane napuštenog kluba, a ti su igrači u većini slučajeva postajali miljenici suprotne strane. “Nije tu samo Ibra”, složit će se navijači, jer nogometni svijet njegov transfer iz Intera u Milan pamti kao posljednjeg među izdajnicima. Jedan od pionira među izdajnicima svog dresa, ili kako to Talijani u originalu nazivaju “il traditore della maglia”, je sam Giuseppe Meazza po kojemu stadion nosi ime.

Meazza je čak 13 godina proveo u dresu Intera (od 1927. do 1940.), potom je na dvije sezone otišao u Milan, da bi kasnije promijenio još tri kluba te se na kraju ponovno vratio u crno-plavi dres. Stadion u gradskoj četvrti San Siro dobio je ime po njemu upravo zbog činjenice da je nosio dres oba kluba. Meazza je za Inter postigao čak 245 pogodaka, dok je kod Milana bio nešto skromnije učinkovitosti, u 37 nastupa postigao je devet pogodaka.

Dres oba kluba je čak nekoliko puta u karijeri izdao Aldo Serena, koji je nakon jedne sezone provedene u Interu 1982. godine prešao u Milan, da bi se već iduće sezone ponovno vratio u Inter. Serena je potom obukao dresove Torina i Juventusa, gdje je također razljutio navijače s obzirom da su Torino i Juventus torinski pandan Interu i Milanu, a potom se ponovno, 1987. godine vratio u Inter. No, ni to nije bilo sve, četiri godine kasnije ponovno se odlučio za crveno-crni dres i u Milanu je dočekao kraj karijere.

Jedan od transfera u suprotni tabor koji je podigao dosta prašine je bio prelazak Roberta Baggija iz Milana u Inter. Baggio je dvije sezone, od 1995. do 1997. proveo u Milanu, za kojega je postigao 22 pogotka, a potom je jednu sezonu igrao u dresu Bologne. Godinu dana kasnije potpisao je ugovor za Inter, misleći da potpisuje posao života, no tamo se nije previše naigrao zbog navodnog sukoba s trenerom Marcellom Lippijem kojemu Baggio nije bio na popisu miljenika jer navodno Lippiju nije želio otkriti koji igrači govore protiv njega u svlačionici. Za Inter je u 41 nastupu postigao samo devet pogodaka.

Sličnu priču kao Baggio ima i Christian Vieri, koji je na sebe navukao bijes navijača Intera kada je prešao u redove Milana. Vieri je čak šest sezona proveo u crno-plavom dresu, od 1999. do 2005. godine i postigao je ukupno 122 pogotka te je sporazumno raskinuo ugovor s Interom jer se nije slagao s tadašnjim trenerom Albertom Zaccheronijem. Dolaskom u Milan Vieri se ponadao boljim danima, no tamo se nije naigrao. Nezadovoljan tretmanom i boravkom na klupi, nakon samo šest mjeseci napustio je Milan i otišao u francuski Monaco.

Potpuno suprotnu priču od one Vierija i Baggija ima Andrea Pirlo, kojemu je izdaja dresa bio potez života. Pirlo je nakon tri godine provedene u Brescii prešao u Inter, gdje u tri sezone nikako nije uspio doći do prve momčadi, a kamoli postići pogodak, iako je u Interu igrao na poziciji ofenzivnog veznjaka. Prelaskom u Milan 2001. godine Pirlo je dospio u ruke Carla Ancelottija, koji mu je dodijelio ulogu playmakera i – pogodio. Ostalo je povijest, Pirlo je često proglašavan jednim od najboljih veznjaka svijeta, a u 281 nastupu za Milan postigao je 32 pogotka, od čega su velika većina lijepi golovi iz slobodnog udarca.

Možda i najpoznatiji prelazak iz jednog milanskog kluba u drugi je odlazak Ronalda iz Intera u Milan, doduše preko Real Madrida, ali takav mu potez navijači Intera nikad nisu oprostili. Nakon dolaska iz Barcelone u dres Intera 1997. godine, Ronaldo se vrlo brzo prilagodio talijanskom načinu igre i pretvorio u pravog, klasnog napadača. Bila je dovoljna samo jedna sezona da Ronaldo postane prvo ime crno-plave momčadi, on je izvodio najstrože kazne, slobodne udarce, bušio je protivničke mreže te je zbog svega toga zaradio i titulu kapetana.

Ronaldo je 2002. godine prešao u Real Madrid, gdje je odigrao pet odličnih sezona okrunjenih s 83 pogotka, ali ga je krajem 2006. godine zbog ozljeda, ali i problema s težinom otpisao trener Fabio Capello pa se Ronaldo zaputio prema Milanu, gdje je ovaj put obukao crveno-crni dres, u kojem je ostao samo jednu sezonu. Ronaldo je jedan od igrača koji je u dresovima obaju klubova igrao derbi della Madonnina i jedan od dvojice koji je u derbiju postigao pogotke i za Inter i za Milan. Drugi od njih je Zlatan Ibrahimović.

Šveđanin je od strane navijača također okrunjen “titulom” veleizdajnika, iz Intera je preko Barcelone na kraju sletio u dres Milana. Ibrahimović se dolaskom u Inter 2006. godine izjasnio kao navijač kluba još od mladih dana, a u tri sezone provedene u crno-plavom dresu postigao je 57 pogodaka. Potom se zaputio u Barcelonu, koju je nakon samo jedne sezone napustio zbog trzavica s trenerom Guardiolom. Ibrahimović je iz Barcelone došao na posudbu u Milan i već nakon nekoliko tjedana provedenih u crveno-crnom dresu prometnuo se u jednog od glavnih pokretača Rossonera. U 26 nastupa za Milan postigao je 14 pogodaka i jedna je od glavnih karika Milana koji na njegovim krilima ide prema naslovu prvaka.

Još je nekoliko desetaka nogometaša oblačilo dres gradskih rivala, a među njima je i naš Dario Šimić, koji je nakon tri sezone provedene u Interu prešao u crveno-crne redove u kojima se zadržao čak šest sezona. Tu su još i Edgar Davids, Patrick Vieira, Mancini, ali i aktualni trener Intera Leonardo, koji je prethodno sjedio na klupi Milana. Eventualno slavlje Intera u derbiju, ali i na kraju sezone s “ukradenim” trenerom bio bi velik udarac za Milan, a hoće li doista tako i biti, saznat ćemo ovu subotu, odnosno sredinom svibnja.

Izvor: Sportnet.hr (Ivana Spahija)




2 thoughts on “Rođeni u restoranu, prošarani izdajama dresa

  1. marinST

    clanak vrh,samo ovu recenicu nisam bas razumio “Milanski navijači mogu se pohvaliti rijetkom pojavom izostanka nasilja na derbijima ,obje navijačke skupine posvećene su podržavanju svog kluba”Jesi mozda mislio cestim izostankom nasilja ili? 😀
    Sve u svemu clanak je odlican

Odgovori