full screen background image

Nogomet bez politike ne može…

Navijački pokret u zemlji uzoru za mnoge istočnoeuropske navijače, Italiji, neraskidivo je povezan sa politikom. Razlog podijeljenosti društva, jasno povučene granice između političkih opcija i infiltracija aktivista na tribine. Međutim, u drugim zemljama je potpuno pogrešno navijače svoditi na “partijske policije”.
Iako se često političke primese u navijačkom pokretu vezuju za Englesku, prava je istina da interakcija između nogometa i politike je usko talijanski specijalitet koji je kasnije izvezen u većinu zemalja Europe, prije svega na istok.

Da bi se razumijela povezanost, potrebno je napomenuti da valjda nigdje u Europi nisu postojale tako oštre razlike između dva pola političke scene od drugog svjetskog rata do osamdesetih godina prošlog vijeka.

Dok je engleska scena često bila pod utjecajem „geografije“ ali i rok kulture, u Italiji su političke partije prve prepoznale snagu tribina. Ekstremno desni „Socijalni pokret“ je upleo svoje pipke u stvaranje organiziranih grupa navijača Intera, poput „Boysa“, dok su sindikati, naročito onaj željezničkih radnika bili jezgro navijača Milana koji dolaze iz nižih klasa i bili su okrenuti svom prirodnom savezniku – ljevici.

Primetno je da talijanski navijači, kao uzor većini, pa i na našim navijačima, svoj način organizacije, kolorit i slogane pozajmljuju od političkih partija. Također, često i geografski položaj čini da politička opredjeljenost navijača bude dominantna u njihovoj „osobnoj karti“.

Za navijače Livorna rijetko tko bi čuo da nisu ekstremni ljevičari i da ne dolaze iz grada koji je poznat kao socijalistički bastion. Isti sentiment dijele i navijači Bologne iz lijevo orjentirane pokrajine Emilia Romagna, dok tradicionalistički i konzervativni Veneto jasno predstavlja dom najekstremnijih desničara u Italiji, navijača nekada slavne Verone.

Često se po navijačkim forumima javlja dilema, odnosno pitanje zbog čega, ekstremni i politički najzagriženiji navijači dolaze po pravilu iz manjih klubova i nižih liga?

Razlog leži u mnogo boljoj organizaciji takmičenja u prvoj ligi, ali i manjoj infiltiranosti policije u navijačke redove. Čvršća povezanost, gotovo vojničko ustrojstvo, ali i manje šarenilo tribine u provinciji, odnosno zatvorenijim sredinama često rađaju veći ekstremizam.

Postoje naravno i grupe koje su apolitične, ali one su u Italiji u manjini. Ideološki predznak je veoma bitan u talijanskom društvu, a iako se savezništva sklapaju i raskidaju, sam kut gledanja na svijet i politička opredjeljenost je neraskidiva u većini grupa.

Po tome sljedbenici nikada nisu uspjeli dosegnuti uzor jer u Istočnoj Europi, ma koliko desničarske tendencije preovladavale i predstavljale znak raspoznavanja navijača, to ipak nije dominantno obilježje, niti svrha postojanja.

Upliva ima, ali svoditi navijače na političke parapolicije je neznanje ili zlonamerna kampanja. Politika i nogomet se ne mogu odvojiti na tribinama i ako izuzmemo romantične priče o predivnoj igri bez dodatnih primesa, ona nikada nije postojala, ne samo na tribinama, već ni na terenu.

A da li je u pitanju politika ili krupni kapital, koji određuje pravac kretanja suvremenog nogometa, nije niti bitno, poanta je da je igra odnosno ono što se dešava na terenu i izvan njega, interakcija više faktora koji su međusobno povezani.

Drugim riječima, nogomet bez politike i golog ekonomskog interesa ne postoji…

Izvor: Sportske.net




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *