full screen background image

Ti meni deset, ja tebi Scudetto

Ti meni deset, ja tebi Scudetto

Po meni se još nije rodio igrač koji se može mjeriti s Diegom Armandom Maradonom. Naravno, smatram kako prije njega nitko nije znao tako maziti loptu. No, tko je bio prva desetka, onakva kakvu danas poznajemo, na Apeninima?

Jeli to bio Michel Platini, igrač u kojem je Giovanni Trapattoni dobio prekretnicu za pobjede ili “mali zeleni”? Ipak, Platini je djelovao više kao napadač… Uvidjevši kako igrač poteza može sam rješavati utakmice predsjednik Napolija Ferlaino odlučio je izdvojiti do tada neviđen novac za Diega. Kako mu se samo vratilo! Napoli je do tada osvojio dva Kupa Italije, a s Maradonom dva Scudetta, Kup Italije, talijanski Superkup i Kup UEFA. Broj 10, iako odavno najprestižniji jer najtalentiraniji igrači uvijek su ga nosili na svojim leđima, postao je mit. Posljednji klub koji je osvojio naslov bez te polušpice kako je danas nazivamo je Verona 1985.

Platini je s Juventusom osvojio prvenstva 1984. i ‘86. Potom je Maradonin Napoli premijerno postao prvakom ‘87. U međuvremenu je i Berlusconi angažirao svoju polušpicu – Ruuda Gullita koji osvaja naslov s Milanom godinu nakon Napolija. Pa ponovno Trapattoni, ovaj put s Interom i Matthausom 1989… Stigle su devedesete i trend se nastavio: Napoli i Maradona 1990, pa Capellov Milan sa Gullitom (’92 i ‘93), pa Savičevićem (’94) i naposljetku Baggiom (’96). Juventus je imao istog tog Baggija i Del Piera (’95), pa kasnije kada su svog današnjeg kapetana prebacili u napad doveli su Zidanea ponovno slavili (1997 i ‘98). Milan je u svom naslovu 1999 imao Bobana i Leonarda, a 2004 Kaku. Čak i Lazio je s Veronom uzeo naslov 2000, a Roma s Tottijem 2001.

U Interu nisu shvaćali… Iako je dokazano kako do nekih naslova nismo mogli, zar nije bilo lakše angažirati jednog takvog igrača i biti jači od svega? Imali smo potencijal u dvojici. Samo dvojici – Youri Djorkaeffu i Robertu Baggiju. Djorkaeff je gurnut u špicu i tako je propala šansa za prvim nasljednikom Matthausa. Sjećam se kako je Francuz tih dana, pred SP u Francuskoj izjavljivao: “Moja prirodna pozicija je iza dvaju napadača, ali naravno da sam na usluzi momčadi i igrati ću gdje me traži trener” (tada sam sudjelovao u audio chatu na La Gazzetti dello Sport u kojem je gostovao Youri i imao sam ga priliku i čast osobno pitati to pitanje i dobiti navedeni odgovor). Dobro, Simoni je imao viziju i taj naslov iz 1998 nam je evidentno ukraden pa mu se donekle može dati za pravo. Kada smo dobili velikog Roberta Baggija imali smo nažalost trenera koji ga nije mogao smisliti. Osobni interesi Marcella Lippija u tom su slučaju prelazili klupske.

Nije bitno, poanta je da su svih tih godina drugi osvajali naslove imajući u svojim reodovima fantasistu, pravu desetku (izuzetak od 1985. jedino je Sampdoria 1991.), a mi smo gledali i pitali se što nam to nedostaje. Roberto Mancini je probao sa Veronom, ali on je već bio na zalazu, a kasnije i sa Stankovićem koji ipak nije rođen za tu poziciju. Nije to bilo ono pravo, ali naslovi su svejedno napokon stigli. Slučajno? Možda, jer tek danas, nakon 20 godina imamo pravu 10 – Wesleya Sneijdera. I gle čuda, prvaci smo Europe! Slučajno?




Odgovori