Donosimo vam priču člana Inter Club Fedelija iz Zadra koji je bio na već sada povijesnom El Classicu – Zvone Bugarije…
Svake godine prakticiram jedno duže, kvalitetno putovanje. Tako sam jednog dana u firmi čisto iz dosade izvukao jedno deset utakmica, derbija: Manchester United – Chelsea, Liverpool – Manchester United, Celtic – Rangers, Barcelona – Real Madrid, Lazio – Roma… da ne nabrajam i izvukao za svaki posebno neku okvirnu cijenu utakmice i putovanja. Malo sam se premišljao da bi na kraju zaključio: to, to, želim El Classico!!! Od tada sam mogao početi križati dane kada će mi se ostvariti moja već dugogodišnja želja.
U par dana sam rezervirao hotel, karte za avion i naravno kartu za Barcelona – Real (420 EUR) preko www.euroteam.net (o tome ćemo još nešto kasnije).
Otputovao sam par dana prije utakmice u Barcelonu, naravno sa svojom boljom polovicom koja navija za Real Madrid. Jedva sam dočekao doći u hotel da preuzmem svoju kartu koja je po dogovoru trebala čekati u hotelu ili na nekom pick-up mjestu na Camp Nou. Nažalost karte još nije bilo, ali OK, vremena ima još puno.
Moglo je početi bezbrižno razgledavanje grada. Prvo odredište nam je bilo Camp Nou (na moju inicijativu, naravno). Na prvi pogled stadion iz vanka nije uopće velik niti atraktivan, ali me odmah isprid muzeja šokirao red od 200 metara. Ljudi su čekali red u tri kolone da bi kupili kartu (19 EUR) za turu po Camp Nou + muzej.
Muzej je impresivan, ogroman na tri kata, krcat trofejima, dresovima s potpisom Maradone, Stoichkova, Ronalda, Ronaldinha, Messija… naravno šest trofeja iz 2009 godine, ogromne plazme na kojima se vrte isječci najvećih utakmica. Nakon toga je uslijedio izlazak na tribine Camp Noua. Pogled je savršen, stadion ogroman. Dok smo se spuštali na teren zapazio sam da je na samom početku hodnika u kojem su igrači prije nego istrče na teren malena kapelica u koju može stati najviše 20 ljudi. Još smo obavili obilazak svlačionica, svečane lože, press sobe i slikanje s peharom lige prvaka (12 EUR).
Malo me razočaralo što tu nema neki vodič da vodi grupu i da im obijasni što vide (kao što sam već doživio na stadionima Chelseaja, Liverpoola, Bayerna ili Benfice), a ne ovako 500 ljudi glavinja kao ovce doli – gori. Naravno, moram pohvaliti fan shop. Nigdje nisam vidio veći i bolji, nema što nema. Sljedeće dane svaki izlazak iz i povratak u hotel prvo mi je bilo pravac recepcija: “Da li je stigla karta?” I uvijek: “Ne, ne, ne…” To mi je već počelo ići na živce i stvarati nervozu, pa sam im odlučio poslati email u vezi moje karte. Gdje je problem? Ja sam je pošteno platija! Uredno su uzvratili da ću biti kontaktiran gdje da je pokupim.
I stvarno na dan utakmice poziv na moju radost. Pristojan, ugodan glas: “Provjeravamo da li je to gospodin XY koji je naručio kartu Barcelona – Real? Bit ćete obaviješteni do 16h, a najkasnije do 19h gdje da pokupite kartu.” Ja presritan, uf, napokon i mojoj brizi kraj. 16, 17, 18h ništa od poziva, već me krpa lagana nervoza, spremam se prema stadionu i nagovaram curu da ide sa mnom (ona ni imala kartu) ako bude kakvih problema jer ona perfektno govori engleski i španjolski. U 18 i 30 sam krenio prema stadionu. Uopće se nije osjećalo da je derbi, nigdje ljudi sa šalovima, dresovima… Sve dok nismo došli metroom 500 metara od stadiona. Masa ljudi, navijanje, štandovi oko stadiona kao oko naše Meazze, švercera na svakom kantunu. “Ticket, ticket, ticket.” Tu i tamo bi kog pitali: “How much?” Cijene su se kretale od 2000 pa sve do 500 Eura. Ali gdje je moj ticket? 20h, poziva nema. Cura se trudila nazvati njih, ali ih se naravno ne može dobiti.
Pokušavala je na blagajnama FC Barcelone, na Internet ticket mjestima ali svugdi negativan odgovor. 20 i 30 je, a ja više nemam volje niti živaca, kupio bih u švercera ali nemamo nego 105 Eura. Za tu cijenu ne tribam niti razgovarati. U 20 i 45 govorim curi da je gotovo, da idemo u hotel, a da ćemo usput pitati svakog švercera pošto karta. Najjeftinije je bilo 200 Eura i ne da ispod, ali da pričekamo da nađe rođaka da bi on možda dao za 100. Dok smo čekali tog njegovog rođaka naletila su tri tipa koja su također tražila 200 Eura za jednu kartu.
Cura ih je molila, preklinjala, muljala da ubace mene za 100, da bi tipovi na kraju prodali dvi karte svaku za 50 Eura!? Da moramo ići oba dvoje, kažu. Od sreće mi je došlo da ih izljubim ;-))
Bili su fer i korektni, odveli su nas na stadion do naših mjesta. Eto, što reći, žene ka žene, one bi crnog vraga okrenile na kršćanstvo. Taman kad smo ušli na stadion podizala se koreografija. Nešto nevjerovatno, cijeli stadion, 100.000 ljudi drži svoj karton, a ispred vas elita svjetskog nogometa: Messi, Xavi, Iniesta, Villa, Ronaldo, Di Maria, Ozil…i naravno naš Jose Mourinho. Sučevim zviždukom je počeo sraz divova, čovjek jednostavno uživa u toj igri, u tim majstorijama Barcelone. Već na samom početku se slutilo na nešto veliko, nismo se stigli pošteno niti smjestiti kad goool – Xavi 1:0, a s tribine se orilo “Barca, Barca, Barca!” I tako svako malo. Moglo se uživati u prelipim potezima Barcelone, ja bih to nazvao malim nogometom na velikom terenu. I dok je Barcelona publiku bacala u trans trpavši Realovu mrežu, publika se sve više naslađivala vrijeđajući Ronalda i Mourinha. Realovi igrači su gubili živce i konce u igri tako da je bilo sve više krivih poteza i grubih startova. Mourinho je vjerovatno jedva čekao kraj agonije, potop Reala 5:0, dok se Nou Campom orilo “Aquest es el Barca es tracta de Catalunya!!!”
I zapantite kartu nikad preko www.euroteam.net.
Tekst i fotografija: Zvonimir Bugarija
Loading ...